Aladin i čarobna svjetiljka

U glavnom gradu neke velike zemlje, koja je pripadala Kineskom carstvu, živio jednoć siromašan krojač, koji se zvao Mustafa. Bio je već star i boležljiv, pa je svojom iglom jedva toliko zasluživao, da je sa ženom i sinom Aladinom kukavno životario. Baš poradi svoje boležljivosti nije se mogao mnogo brinuti za odgoj svoga sina, koji je bio nemiran i razuzdan dječak, te je mislio da uz bolesnog oca smije raditi što hoće. Majka ga je slijepo voljela i u svemu mu popuštala i tako se dječak doskora ponašao kao da je on gospodar u kući: činio je što je htio, bio cijeli dan na ulici sa zločestom djecom iz susjedstva i dolazio kući samo kad bi ogladnio ili kad je trebalo spavati.

Kad je Aladin došao u godine kad treba štogod učiti, pokušao je uzalud Mustafa naučiti Aladina zanatu. Lakomisleni dječak bio je uvijek rastresen i sve je radio naopako; a čim bi se otac udaljio, utekao bi svojim drugovima na ulicu i nastavio s igrom. Tu nisu koristili ni savjeti, ni opomene, ni prijetnje; Aladin je postajao sve razuzdaniji, tako da mu je otac napokon od tuge umro. Ali ni smrt očeva nije ga opametila. Nije se više htio ni igle dotaći, tako da mu je majka od nužde morala prodati krojački alat. Ona je prela vunu i od toga kukavno životarila. Aladin bi doduše već bio mogao zasluživati štogod, ali nije ni mislio na to, već je cijeli dan bio na ulici sa svojim zločestim vršnjacima.

Kad mu je bilo petnaest godina, dogodi se u njegovu životu nešto osobito. On se kao obično s drugovima igrao na ulici, kad ga iznenada netko potapša po ramenu. Aladin se začuđen okrene i opazi pred sobom pristara, ali još jaka čovjeka, koji ga upita:

-          Kaži mi, poznaješ li krojača Mustafu?

-          On je već davno umro - odgovori Aladin.

-          Živi li još njegova žena? Je li ostavio djece? - upita dalje neznanac.

-          Ja sam njegov sin - odgovori Aladin.

-          Ti si njegov sin? - klikne sad stranac, zagrlivši i poljubivši Aladina. - Ja sam tvoj stric.

Aladin pogleda u čudu stranca, rekavši:

-          Ja te ne poznajem i nisam nikad čuo da moj otac ima brata.

-          To je sasvim prirodno - odgovori stranac - jer mene već vrlo dugo nije bilo ovdje i upravo sam sada došao da pohodim opet svoj rodni grad i brata. I sreća je htjela, da je baš sin moga brata onaj koga sam prvog upitao za njega. Odmah bih otišao tvojoj majci, ali imam još prije obaviti mnogo poslova. Zato me sutra u isto vrijeme pričekaj ovdje, da me odvedeš majci.

Poljubi još jednom Aladina, a kako je vidio da je siromaški odjeven, dade mu novaca i reče:

-          Čini mi se da vam otac nije ostavio imutka. Odnesi to majci i reci joj da ću je sutra pohoditi.

Aladin, koji još nikada nije imao toliko novaca u ruci, otrči odmah kući. Veseo uleti u sobu i smijući se baci novac na stol.

-          Nesretno dijete! - uzviknu majka. - Otkud tebi taj novac?

-          Dao mi ga je gospodin stric.

-          Ti si poludio - reče majka. - Ti nemaš strica, jer tvoj otac nije imao brata.

-          Pa ipak, mora da mi je stric - reče Aladin. - On mi je rekao da je brat krojača Mustafe i da se vraća s duga putovanja. Onda mi je dao taj novac i rekao da ga dadem majci i da će te sutra pohoditi. Bio je vrlo žalostan kad sam mu rekao da mi je otac već davno mrtav.

Sad se majka uvjeri u istinitost Aladinovih riječi i bila je željna da vidi brata svoga muža.

Sutradan se Aladin igrao opet na istom mjestu. Za kratko vrijeme dođe stranac, a Aladin ga lijepo pozdravi i reče mu:

-          Hodi, striče, da te odvedem mojoj majci.

-          Ne, sinko - odgovori on - to još danas ne mogu. Imam još mnogo neodgodiva posla, pa sam došao samo zato ovamo da ti kažem, da ću istom sutra moći da vas pohodim. Reci to majci i odnesi joj ovo, da nešto kupi, jer ću sutra kod vas jesti.

Govoreći to, utisne mu u ruke dva dukata i ode.

Aladin odleti kući i izvrši stričev nalog. Majka ode odmah ujutro na trg i kupi što je bilo potrebno. Onda stane pripravljati objed, a pri tome joj je Aladin marljivo pomagao. Pod večer ga je sama morala opomenuti da ode pred strica.

Čim je došao na mjesto, već se javi stric.

-          Danas sam napokon gotov s poslovima - reče on. - Moći ću mirno provesti kod vas večer. Evo, nešto sam vam donio za poslastice.-  I on pokaže Aladinu prekrasno voće i nekoliko boca vina što ih je nosio sa sobom.

U kući preda sve sinu i pozdravi srdačno majku. Kad mu ona pokaza mjesto gdje je obično sjedio njegov brat, on ga poljubi, dok mu se suze pojaviše u očima. Žalio je što nije brata više zatekao na životu.

Za večere reče Aladinovoj majci:

-          Ti si se valjda začudila, kad si čula za brata svoga muža, koga niste još nikada vidjeli. Možda me brat nije nikada spominjao. Ali to nije čudo. Ja sam već prije mnogo godina otišao u tuđinu, a Mustafa je bio onda još tako mlad, da me lako mogao zaboraviti. Odonda sam proputovao Indiju, Perziju, Arabiju, Španjolsku i Egipat, i zadržao se svugdje gdje mi se svidjelo. Napokon sam bio još nekoliko godina u Africi. Ali najednoć me obuzela tolika čežnja za domovinom, da sam se odmah spremio na put. I tako sam se prekjučer s priličnim bogatstvom, nakon izbivanja od četrdeset godina, vratio u svoj rodni grad. Pa ako i nisam našao svoga dragoga brata, opet se veselim što sam našao njegovu udovicu i sina, i što vas mogu poduprijeti imanjem, koje mi je sudbina dala.

Onda zapita Aladina čime se bavi i što želi postati. Aladin se zacrveni od stida; ali kad je majka ispripovijedala kakav je dosad bio, stane ga stranac ozbiljno i blago opominjati, a Aladin udari u plač i odluči u sebi da će se popraviti.

-          Ti valjda nemaš volje za očev zanat - reći će stranac - a nisi imao prilike da se učiš drugome zanatu. Možda ti se sviđa trgovački posao? Ako je tako, onda ću ti ja pomoći; ja ću ti nabaviti bogato skladište robe, poučit ću te o vrijednosti njenoj i o tome kako se kupuje i prodaje.

Aladin sa suzama u očima kimne da pristaje. Prizna stricu da bi mu se takav život sviđao, i stric mu obeća da će se sutra vratiti, da mu nabavi čestito odijelo, a onda kupi dućan i robu.

Potom ostavi kuću. Aladin je jedva dočekao sutrašnji dan, a majka mu se radovala što joj je sin krenuo dobrim putem. Dugo nisu mogli zaspati od sreće što ih je obasjala dolaskom stričevim.

Sutradan dođe već rano stric po Aladina i odvede ga najprije trgovcu koji trguje gotovim odijelima. Izabere Aladinu vrlo lijepo odijelo i plati ga. Onda ode s njim u ulicu gdje većina velikih trgovaca ima svoje dućane i reče mu:

-          Kad želiš postati trgovac, moraš dobro na njih paziti i učiti kako postupaju sa strancima, da jednoć i ti tako učiniš. A moraš upoznati i robu, da ne budeš u trgovini prevaren.

Pokaže mu najljepše zgrade u gradu, za što se Aladin nije dosad brinuo, i povede ga napokon u gostionicu, gdje je odsjeo. Doskora dođoše onamo i drugi trgovci, koje je pozvao na gozbu; on im predstavi Aladina kao svoga sinovca i pogosti ih bogato.

Kad se gosti raziđoše, otprati on Aladina kući majci, koja se začudila videći Aladina tako lijepo obučena. Ona zahvali bratu svoga muža za dobročinstva i izreče želju i nadu, da će se Aladin pokazati vrijednim i sasvim se popraviti.

Stric reče, da se pouzdano nada, da će Aladin postati čestit čovjek i valjan trgovac.

-          Žalim nastavi on - što mu ne mogu već sutra kupiti trgovinu, jer je sutra blagdan, pa su svi dućani zatvoreni. Ali ništa zato. Sutra ću ga voditi po vrtovima i tako će doći u dobra društva, gdje može mnogo naučiti. On se mora priučiti na druženje s odraslim ljudima, jer dosad se družio samo s djecom.

Aladin je dosad poznavao samo ulice i trgove, koji su u blizini njegova stana, a sad se u njem probudi želja da upozna sve ljepote velikoga svoga rodnog grada. Zato je već u rano jutro stajao na vratima čekajući nestrpljivo strica. Kad je stric došao, oproste se obojica od majke i pođu po gradu, gdje je Aladin mnogo promatrao, što još nikad nije vidio.

Pošto su se natumarali gradom i razgledali njegove znamenitosti, onda izađoše kroz gradska vrata u vrtove. Aladin se divio krasnim palačama u tim vrtovima, a još više čudio krasnome cvijeću i bilju.

Išli su iz jednog vrta u drugi, i sunce se već počelo spuštati, kad su došli u jedan novi vrt. Od dugoga se hodanja ugrijali, sjeli zato u hlad na rub velikog mramornog vodoskoka.

-          Ja sam gladan  - reče stric Aladinu - a ti ćeš sa mnom jesti. I odmah izvadi iz torbe, koju je nosio o pojasu, kolača i voća, te se obojica okrijepili. Pri tom je stric Aladinu davao dobrih pouka, a osobito mu preporučivao, neka se ne miješa više među djecu na ulici, već neka se druži s odraslima.

Kad su se odmorili, pođu dalje sve iz jednog vrta u drugi. Kad su prolazili kroz posljednje vrtove, počne stric tako zanimljivo pričati, da je Aladin istom kasno opazio, da je vrlo umoran.

-          Dragi striče - reče on - gdje smo? Vrtovi su već daleko za nama, a pred sobom vidim samo zelene brijegove. Kako ću se vratiti kući? Mi smo vrlo daleko od grada, a ja već ne mogu hodati.

-          Još bih da ti u toj dolini pokažem jedan vrt, koji je ljepši od svih drugih odgovori stric. - Zato se ohrabri. Onda ćemo otpočinuti i onda se najkraćim putem vratiti u grad.

Aladin se sabrao te ide sa stricem, koji mu neprestance pripovijeda, da mu prikrati put. Ali kad su bili u dolini između dva brijega, u dolini obrasloj šumom, stane stric i reče:

-          Sad više ne idemo dalje. Aladin ga začuđen pogleda i zapita: - Ta gdje je onaj vrt, koji je ljepši od svih drugih?

-          Samo se umiri - odgovori stric - nećeš ti vidjeti samo vrt, nego i mnoge druge čudne stvari. Naberi samo suhoga granja, da mogu zapaliti vatru.

Aladin posluša, brzo je nabrao veliku hrpu granja, a stric je zapali. Kad se razgorjelo, izvadi stric iz džepa nekakvu kutijicu i obiđe tri puta oko vatre, mrmljajući nekakve nerazumljive riječi. A kad je treći put obilazio, baci nešto praška iz kutijice u vatru.

U taj tren nestane vatre, zemlja se potrese i otvori na onom mjestu, i pokaže se velika, debela kamena ploča sa željeznim obručom. Aladin se vrlo uplaši i htjede pobjeći. Ali ga stric stigne i tako ga jako ćušne, da se srušio na zemlju, a krv mu navali na nos. Dršćući i plačući zaviče Aladin:

-          Što sam skrivio, da me tako bijete?

-          Za to imam svojih razloga - odgovori on. - Ja sam ti stric pa zastupam tvoga oca, zato zahtijevam od tebe pokornost. Uopće - nastavi on blažim glasom - moraš sada biti veoma točan i savjestan, jer o tom zavisi sva tvoja buduća sreća.

Aladin se umiri i reče:

-          Sve ću učiniti što od mene zahtijevate, samo mi recite što želite. - Stric ga dovede do kamene ploče i reče:

-          Podigni ovaj kamen!

Aladin ga začuđen pogleda i odvrati:

-          Ta kako bih dragi striče mogao podići taj teški kamen? To biste lakše učinili vi. Ali najbolje će biti ako ga podignemo obojica.

-          Ja ga se ne smijem dotaći rukom - odgovori stric mrmljajući. – Ti ga moraš dići sam.

Aladin da pokaže dobru volju, pokuša podići kamen, ali nije mogao ni da ga makne. Na to mu stric natakne na kažiprst desne ruke prsten i reče mu:

-          Pokušaj sad još jedanput i zazovi ujedno ime svoga oca i djeda.

Aladin se nije usudio prigovoriti, nego se prigne i pograbi obruč, kojim je kamen bio okovan, zazove ime svoga oca i djeda i potegne. I gle! - kamen bijaše lak kao pero. Ali kako je snažno potegnuo, sruši se zajedno s kamenom na leđa.

-          Vidiš li - reče mu stric smiješeći se. - Uči odatle, da moraš slušati i kod neznatnih i nevjerovatnih stvari. Neće ti škoditi.

Kamen je pokrivao četverouglastu rupu, a u njoj se vidjele stube, koje vode dolje. Stric pokaže tu jamu i reče:

-          Tu moraš ući. Brzo ćeš doći do vrata, koja su samo prislonjena. Na ta ćeš vrata ući u veliki prostor, koji je razdijeljen u tri dvorane. U njima ćeš vidjeti vrlo mnogo zlata, srebra, biserja, dragulja i drugih dragocjenosti; ali da ih nisi dirnuo, ako ti je život drag. Iz tih ćeš dvorana dospjeti u lijepi vrt. To je onaj, za koji sam rekao da je ljepši od svih koje smo vidjeli. Ni tu ne smiješ ništa dirati. Srednji put vodi do brežuljka, na kojem stoji hram. Uspni se stubama u hram i utrni svjetiljku koju ćeš u njemu vidjeti. Onda izbaci stijenj, izlij ulje i spremi svjetiljku. Čim budeš imao svjetiljku, vrati se odmah. Sad možeš u vrtu uzeti što ti je drago i koliko ti je drago, a u dvoranama natrpaj džepove zlatom, srebrom i draguljima, jer ti to više ne može naškoditi.

Aladin povjerova odmah stricu i skoči u jamu. Tu je sve onako našao, kako mu je stric rekao, ma da ga je srce nukalo da uzme što od neizmjernog blaga što je vidio, ipak se nije usudio, bojeći se da mu se ne dogodi neka nesreća. Iz treće dvorane dođe u prekrasan vrt, pun najljepša cvijeća i voća. Doskora dođe na brežuljak. Pedeset stepenica vodilo je u hram, a kad je ušao, opazi odmah svjetiljku. Utrne je, izlije ulje, baci stijenj i htjede da je spremi. Ali kako je bila prljava od ulja i prašine, bojao se da ne zamaže odijelo. Uto se sjeti da ima na sebi staru košulju, pa turi svjetiljku u njedra.

U hramu se ne htjede dugo zadržavati. Ode brzo u vrt. Na prvom drvetu ubere jabuku; ali kako se začudio kad je vidio da je od stakla. Na drugom drvetu ubere krušku i ona je bila od stakla. I tako je dalje brao kajsije, naranče, trešnje, smokve sve od sjajnoga stakla. Aladin bi bio volio da je našao voće za jelo, ali ipak natrga najljepše i najveće od toga voća, da se s njim igra. Najprije natrpa džepove, onda torbice, koje su mu visjele o pasu, napokon pojas sam. Onda odmota rubac s turbana te i njega napuni voćem. Napokon, kad je nalazio sve neobičnije i ljepše plodove, stane njima puniti i njedra tako, da ih je stavljao oprezno na svjetiljku, bojeći se, da se ne razbiju. Najzad se vrati u dvorane.

Kad je ušao u njih, zaželi opet da ponese nešto od dragocjenosti, što se nalaze u dvoranama, ali kako je bio pun puncat staklenoga voća, nije mogao ništa uzeti. Zamisli se i reče onda sam sebi: »Samo se strpimo! Doći će na sve red. Otići ću sad do izlaza, dat ću stricu svoje torbice da ih isprazni, pa ću se vratiti i napuniti ih draguljima.«

Onda prođe kroz dvorane i pođe prema izlazu.

Stric je međutim stajao kod rupe, zaokupljen sasvim drugim mislima, nego što bi se sudilo. Radovao se što je tako blizu cilju, i razmišljao, bi li Aladina zatvorio u spilju ili bi ga na drugi način ubio. On naime nije bio brat Mustafin, već afrički čarobnjak.

U krajnjem dijelu Afrike bio je čarolijama doznao, da u toj pećini ima svjetiljka, koja vlasniku njenu daje, ako je upotrebljava kako treba, neizmmjernu veličinu, moć i bogatstvo. Isto je tako doznao, da ne smije onaj u pećinu, koji zna njenu vrijednost. Zato se izdao za strica Aladinova, da ga ovamo namami, neka mu donese svjetiljku. Sad mu je bila jedina briga, hoće li mu Aladin odmah dati svjetiljku, kad je zatraži od njega. Jer on je znao, da će za njega opet izgubiti svaku moć za više godina, ako se Aladin bude kratio da mu je da prije nego što izađe iz pećine. A da nitko na cijelom svijetu ne dozna ništa o toj svjetiljci, odluči on, da će jadnika Aladina ubiti.

Kad je zato Aladin došao do posljednje stepenice, poviče mu odmah:

-          Imaš li svjetiljku?

-          Imam striče – odgovori Aladin - turio sam je u njedra. Ispraznite mi ove vrećice, da se uzmognem vratiti i natrpati ih zlatom, biserjem i drugim dragocjenostima.

Pruži obje vrećice stricu, ali on ne htjede da ih primi već reče:

-          Daj mi svjetiljku!

-          Odmah, odmah - odgovori Aladin. - Oduzmi mi najprije vrećice i pomozi mi da izađem.

Ali čarobnjak reče vrlo nestrpljivo:

-          Hoću da imam svjetiljku. Daj je odmah.

-          Dragi striče, pomozi mi najprije da izađem.

-          Svjetiljku ovamo! zaviče čarobnjak.

-          Strpi se, dragi striče! Ja sam uprljanu svjetiljku turnuo u njedra, a tamo imam mnogo stakla, tako da je ne mogu izvaditi.

Ali čarobnjak mu opet bijesno zaviče:

-          Svjetiljku, svjetiljku želim imati. Aladin izgubi strpljivost i zaviče:

-          Neću, baš je ne dam! Ne ću da razlupam svoja stakla. Čekaj, dok izađem. Htio je izaći, ali ga

čarobnjak gurne, da je pao, a onda zaviče bijesno:

-          Što?! Kad sam već mislio da sam na cilju, nećeš da mi daš svjetiljku? To ćeš mi skupo platiti.

Brzo zaklopi opet čarolijama ulaz u pećinu, u kojoj je sad Aladin bio zatvoren. Čarobnjak ljutito promrmlja:

-          Umri unutra od gladi. Deset godina moram opet čekati, jer prije ne smijeni opet doći po nju.

Deset godina poradi ovoga deriščeta! A bio sam već tako blizu svojoj sreći! Da znam drugi okrutniji način smrti za tog nevaljaloga dječaka! Ali smrt od gladi je najstrašnija.

Nije se vraćao više u grad, nego se od jednog duha dao prenijeti u Afriku.

Dva je dana Aladin bio u svom tužnom položaju. Ali nije znao, koliko je dugo zatočen, jer je živio u tmini. Kad je opet zaplakao i očajno sklapao ruke, dotakne se slučajno prstena, koji mu je čarobnjak nataknuo na prst.

I odmah se rasvijetli prostor slabim svjetlom i Aladin opazi pred sobom duha gorostasne veličine, koji mu progovori muklim glasom:

-          Gospodaru prstena, tebi se pokoravaju dusi. Reci, što želiš?

Aladin se prestraši od te čudne pojave, ali se doskora ojunači i reče:

-          Napolje hoću iz te tmine!

Tek što je izgovorio te riječi, osjeti da ga netko diže i nosi, a gotovo u isti tren ležao je već napolju na travi. Ogledavši se, opazi još ostatke pepela i prepozna da leži na onom mjestu gdje je stric zapalio vatru.

Najprije nabere nešto kupina i okrijepi se malo, a onda pođe brzo, kako je onako slab samo mogao, iz te doline. Doskora opazi pred sobom vrtove i gradske kuće. S teškim naporom dođe do grada. Umoran se vukao dugim ulicama i napokon došao sav iznemogao majci.

Čim je ušao u kuću, zaviče majka:

-          Nesretno dijete, koliko mi ti brige zadaješ! Ta kuda si se skitao tri dana?

Ali Aladin nije čuo ništa, jer ga je obuzela duboka nesvjest. Mati mu stane trti sljepoočice i s teškom ga mukom opet osvijesti. Otvorivši oči, reče on slabim glasom:

-          Daj mi nešto za jelo.

Ona mu dade ostatke od objeda i on to pomamno pojede. Onda ga upita: - Gdje si ostavio strica?

-          Lijep ti je to stric - odgovori Aladin. - Pusti me da se najprije najedem, a onda ću ti o njemu pripovijedati.

Kad se najeo, ispripovijeda svojoj majci sve što je za posljednja tri dana doživio.

Međutim došlo i veče. Aladin izvadi stakleno voće, a onda i svjetiljku iz njedara:

-          Gle - reče - poradi ove stare zarđale svjetiljke zatvorio me stari čarobnjak pod zemlju i bez pomoći duha bio bih umro od gladi.

Onda stavi svjetiljku u kut, a stakleno voće u košaru, a kad su ih se do sita nagledali, odnese to majka u sobicu na tavan. Onda legne na krevet i zaspi tvrdim snom. Već je bio bijeli dan kad se Aladin probudio.

-          Hvala bogu - reče majka, kad je ustao. - Ja sam mislila, da ćeš dovijeka spavati. - Prvo osjećanje Aladinovo bijaše glad.

-          Majko reče - on - daj mi doručak; ali neka bude obilan, jer mi glad izjeda želudac.

-          Da, drago dijete, ali odakle mi? Novac lažnoga strica potrošila sam, ne znam sama kako.Kod kuće nemam ništa. Ali naprela sam nešto vune, brzo ću je prodati i donijeti hrane.

-          Stani, majko! - reče on. Meni pada na pamet nešto bolje. Šta ćemo s tom starom svjetiljkom?

Ja ću je prodati i za ono što dobijem za nju, kupit ću ne samo doručak, već i objed i večeru. Ali daj je najprije očisti, jer ovakvu neće htjeti nitko kupiti.

Ona uzme vunenu krpu, namoči je u vodu i pijesak i stane svjetiljku trti. U taj se čas napuni soba nekom sjajnom svjetlošću, a pred njih stao duh u dugom odijelu i govori:

-          Robovi svjetiljke rado te slušaju, jer ti si im gospodar. Mi smo spremni. Što želiš? Reci!

Aladinova majka od straha gotovo pade u nesvijest. Ali Aladin se ne prestraši nimalo, već uzme svjetiljku u ruke i reče:

-          Gladan sam; donesi mi štogod za jelo!

Duh nestade, ali se javi odmah opet s nekoliko zdjela najfinijih jela, dvije boce vina i kruhom. Sve postavi pred Aladina i iščezne.

Kad se Aladinova majka sabrala od iznenađenja, Aladin prostre stol i reče:

-          Majko, sjedni za stol; takvih jela nikad još nisi okusila. Majka kimne zabrinuta glavom i reče:

-          Ne, sinko, toga jela neću jesti, a ako ti hoćeš poslušati moj savjet, nećeš jesti ni ti. Aladin sjedne za stol i stane jesti, a onda reče majci:

-          Ne, draga majko, ne mogu te poslušati, nego ako ti hoćeš poslušati moj savjet, sjedni uza me i jedi. To je izvrsno jelo, pripravljeno od ljudske ruke, a ljepšega i boljega kruha ne jede nitko.

Majka se dade napokon nagovoriti i pokuša jelo, a onda sjedne za stol i dobro se najede, uvjerena, da je duh ta jela ukrao u sultanovoj kuhinji.

Poslije doručka spremi majka ostatke jela i zapita sina:

-          Reci mi, kako si se upoznao s tim strašnim duhom?

-          To nije bio isti duh, koji me izveo iz pećine - odgovori Aladin - nego drugi. Ono je bio rob prstena, što mi ga je čarobnjak natakao na prst, a ovo je rob svjetiljke.

-          Drago dijete! - reče sada uplašena majka - molim te, tako ti nebesa, odnesi taj prsten i tu svjetiljku iz kuće i prestani općiti s duhovima. Svi takvi duhovi su zli.

Ali to Aladin nije htio učiniti. Nadao se velikoj sreći od njih i sada je znao zašto je čarobnjak htio imati upravo onu svjetiljku. Majci je morao obećati da će duha prizivati u svojoj sobici i to samo u najvećoj nuždi.

Prođe nekoliko dana i nestade jela što ga je donio duh, i opet uđe pređašnja nužda u kuću. Kako majka nije htjela da pristane na to da Aladin opet zovne duha, odluči Aladin da proda zdjele u kojima je duh donio jelo, znajući da se on neće vraćati po njih. Mislio je da su te zdjele od kositra, pa će za njih toliko dobiti da će moći neko vrijeme bezbrižno živjeti. Ali uistinu bile su od čistog srebra. Jednu je za drugom nosio trgovcu, koji je imao trgovinu na kraju njegove ulice. Videći ovaj da Aladin ne zna vrijednost njihovu, dade mu za svaku po dukat, a tim nije platio ni stoti dio vrijednosti, no Aladin je bio sasvim zadovoljan trgovinom. On odnese novac majci, i tako su od toga živjeli neko vrijeme.

Ali napokon nestade i posljednje zdjele, a s njom i posljednjeg dukata i bijeda opet pokuca na vrata. Zato odluči Aladin da će se opet obratiti svjetiljci. Majci to doduše nije bilo po volji, ali sila volji, ali sila kola lomi. Ona ode iz kuće, da ne vidi ništa. Aladin uzme svjetiljku i stane je trti. Odmah se zasja soba krasnim bijelim svijetlom i bijeli se duh opet pojavi i reče: »Robovi svjetiljke rado te slušaju, jer si im gospodar. Mi smo spremni. Reci što želiš?«

Aladin se ne prestraši ovaj put ni najmanje, već odgovori:

-          Nemam što jesti, ni ja, ni moja majka. Donesi nam hrane za nekoliko dana.

Odmah nestane duha, ali se za čas javi s mnogo više zdjela nego prvi puti postavi ih sve na stol kraj Aladina sa dvije boce vina, dvije čaše i kruhom, i onda ga nestade.

Kad je Aladinova majka došla kući, odmah sjednu oboje za stol i slatko su jeli, jer se nisu više bojali da će im škoditi. Ta su jela trajala nekoliko dana. A onda opet uzme Aladin jednu zdjelu, stavi je pod odijelo i uputi se onome trgovcu da je proda.

U istoj je ulici živio jedan zlatar, star i pošten čovjek. On ustavi Aladina i pozove ga unutra.

-          Sinko - reče mu – ja sam te vidio već nekoliko puta da ideš u dućan onome trgovcu, a svagda si nešto nosio pod odijelom. Ti si mu valjda nešto prodao, a ne znaš da je on varalica.

-          Nije on varalica - reče Aladin i izvadi pri tom zdjelu ispod odjeće - jer mi vrlo dobro plaća moj kositar.

-          Kositar? reče zlatar pogledavši zdjelu. - Ta je zdjela od najfinijeg srebra i ja ću ti dati za nju toliko koliko vrijedi, a to je barem pedeset puta više nego ti je dao za nju trgovac koji te varao.

Aladin mu veselo proda zdjelu i dobije za nju veliku svotu novaca. Kadgod bi odsad trebao novaca, nosio bi po jednu zdjelu tome trgovcu, koji mu je pošteno plaćao.

Svi ti događaji učiniše, da se Aladin sasvim promijenio i popravio. Nije se više družio sa svojim pređašnjim drugovima, već je zalazio u društvo odraslih ljudi, a često je šetao sam po okolici gradskoj i ozbiljno razmišljao o svojoj budućnosti. Majka se vrlo obradovala toj promjeni svoga sina.

Malo po malo narastao on i postao lijep i jak mladić. Bio je vrlo darovit, a i vladanje mu je postalo pristojno.

Upoznao se sa više trgovaca, i svi ga voljeli. Često je kod ponekog sjedio po cijeli dan u dućanu i s njim razgovarao; a tako je obrazovao um i srce.

Jednoga dana sjedio je u dućanu jednoga svojeg prijatelja, koji je trgovao draguljima. Najednoć ugleda među drugom robom, koja je bila brižno spravljena, također dva onakva staklena ploda, kakvih je imao vrlo mnogo.

-          Takvih plodova imam ja mnogo kod kuće - reče on.

-          Takvih plodova? - zapita začuđeni draguljar. - To ne može biti.

-          Jest, takvih plodova odgovori Aladin. - Samo su još mnogo ljepši i veći od ovih. Kako mu draguljar nije povjerovao, pohiti Aladin kući i za čas ih donese nekoliko, koji su mu u prvi mah pali u ruke. Kad ih je vidio draguljar, sav se zapanjio od čuda. Napokon reče:

-          Ti si najbogatiji čovjek u gradu. Sam sultan ima u svojoj riznici samo četiri takva ploda, a nisu tako veliki i lijepi kao tvoji. Ali, čini mi se, da im ti ne poznaješ vrijednost. Znaj naime, da nisu od stakla, već da su to najvrijedniji dragulji. Ove crvene šljive su rubini, ove zelene smokve smaragdi, žute naranče su dijamanti, ukratko samo dragocjeno kamenje od neizmjerne vrijednosti.

Aladin htjede prijatelju pokloniti nekoliko tih dragulja, ali on ih nije primio, već mu otkupio najmanju šljivu za tisuću dukata i rekao:

-          Ona nije ni tim novcem plaćena, pa mi na njoj još uvijek poklanjaš više nego polovicu. Aladin se vrati kući i brižno spremi svoje dragulje, jer im je sada znao vrijednost.

Prošlo je nekoliko godina. Aladin je već navršio dvadesetu godinu. Jednoga se dana odšeta u daleki gradski kraj. Najednoć začuje glasnika, kako oglašuje da se moraju sva kućna vrata i svi dućani zatvarati jer će onuda sultanova jedinica kći proći u kupelj. Njega obuzme radoznalost, da je vidi i da se uvjeri je li zbilja tako krasna, kako se općenito govori. Ali jer je znao da će i kraljevna, prema običaju u njegovoj zemlji, biti zastrta, odluči da pričeka gdjegod blizu kupališta, gdje će skinuti koprenu. Nađe kut, gdje nitko nije mogao da ga vidi, a on je mogao odatle kroz rupu u drvenu plotu vidjeti sve što se događa u kupališnom dvorištu.

Za kratko vrijeme dođe kraljevna s velikom pratnjom crnih robova, stražara i sluškinja. Aladin je prepozna po krasnom odijelu. Kad je ušla u dvorište, skine koprenu, tako da joj je ugledao lice. Zapanji se od njene ljepote i lice njeno mu se duboko usadi u srce. Kad je kraljevna ušla u kupalište, izađe Aladin iz svoga skrovišta i nastavi šetnju. Ali slika kraljevne svuda ga je odsad pratila i nije mogao nikako da je zaboravi.

Kod večere opazi majka da je tih i miran i da ne jede gotovo ništa. Upita ga, je li mu se dogodilo što neugodno, ali on je umiri odgovorom, da nije ništa, i legne na počinak. Ali kad je sutradan bio isto tako tih i zamišljen, zabrine mu se majka i od žalosti zaplače.

-          Ne brini za mene, mila majko - reče Aladin – nije mi se dogodila ni najmanja neugodnost. Što sam doživio, mogao bih prije nazvati srećom nego nesrećom. Jučer sam slučajno vidio kraljevnu bez koprene i njeno neiskazano lijepo lice neprestano mi lebdi pred očima. Noćas mi je palo na pamet, da neću moći uvijek tako živjeti kako sada živim. Ti po malo stariš; i sve ako ti bog na moju radost dade još dug život, ipak ćeš po prirodnom zakonu umrijeti prije mene, a onda bih bio sam, zato će dobro biti da za vremena potražim drugaricu života, koja će mi voditi gospodarstvo i dijeliti sa mnom radost i žalost. Odlučio sam dakle da zamolim sultana, neka mi da kćer za ženu.

Mati se iz početka veselila slušajući riječi sinove, ali se na koncu prestravila od njegove odluke.

–         Kakve su te misli obuzele? - govori mu. – Sinko dragi, jesi li pomjerio pameću?

Ali Aladin joj odgovori sasvim ozbiljno i odlučno, da hoće da uzme kraljevnu, a ona mora sama k sultanu, da mu izruči njegovu molbu.

Na svaki je način nastojala da odvrati sina od njegova nesmislena nauma, ali on ostade čvrst i nepokolebljiv u svojoj odluci. Napokon mu reče, da pred sultana smije doći samo s darom, kakav barem donekle odgovara milosti koja se od njega traži.

-          A ja bih htjela znati - nastavi ona što ćeš ti njemu poslati, da potkrijepiš bar nekako veliki svoj zahtjev. - On razmisli malo i onda reče majci neka donese porculansku zdjelu; a sâm ode u svoju sobicu i uzme nekoliko dragulja, što ih je donio iz podzemnoga vrta, i stavi ih u nju. Majci reče, da će sultan zacijelo milostivo primiti te darove.

Ona strese glavom, govoreći da se sultan sigurno neće poradovati tome daru, jer je bez vrijednosti. Napokon ipak prista da ode sultanu, jer joj je Aladin rekao da bez kraljevne ne može živjeti i da će zacijelo umrijeti od žalosti ako je ne dobije za ženu.

Sultan je svake nedjelje jedan dan primao svoje podanike bez razlike u velikoj dvorani svoje palače i oni su mu smjeli izložiti pritužbe i svoje želje.

Svi prisutni vrlo se začude smjeloj molbi siromašne žene. Sultan je neko vrijeme šutio, da se ne bi prenaglio, a dotle starica razvezala rubac i zdjelu mu s plodovima postavila pred noge. Svi se zadive, kad su vidjeli što je u njoj, a sultan zapovijedi velikome veziru, neka mu pruži tu zdjelu, i on to odmah učini. Sultan zadivljen promotri te plodove i reče:

-          Krasno! Divno! Neizrečeno lijepo! Može li biti išta savršenije od tih plodova!

Prije nego što je sultan odlučno odgovorio starici, prišapne mu veliki vezir neka se ne prenagli, da se ne pokaje. Neka joj rekne, da će joj svoju odluku izreći za godinu dana. Veliki je vezir naime imao sina, kojeg bi rado učinio zetom sultanovim, i zato je tako govorio. Nadao se da će sultana nagovoriti da dade kćer sinu njegovu za ženu, a odbije nepoznatoga Aladina.

Sultan ga posluša, zato reče ženi:

-          Dobra ženo, ja moram tu stvar dobro razmisliti. Svoje jedino dijete ne daje čovjek tako lako.

Spreman sam da ispunim molbu tvoga sina, ali moram najprije razmisliti. Dođi za godinu dana, onda ću ti dati stalan odgovor.

Tijekom godine iskazao je veliki vezir sultanu tako veliku uslugu, da mu je sultan ostavio na volju neka za nagradu bira što hoće. Vezir iskoristi tu priliku i isprosi za sina sultanovu kćer. Sultan se iz početka nećkao udovoljiti toj želji, jer još nije bio protekao rok dan Aladinovoj majci, ali se napokon dade ipak nagovoriti od velikog vezira. Taj mu reče, da bi joj i onako morao odbiti molbu, pa je svejedno učinio to prije ili kasnije. A ako se udaja kraljevne razglasi po gradu, neće ionako ona dolaziti više. A on kao otac može birati za zeta koga hoće. I tako sultan pristane na udaju i izda zapovijed da se spremi sve za tu svečanost.

Aladin je sjedio mirno kod kuće i najednom začuo viku i nemir na ulici, a uz to glasnikov glas.

-          Što? - skoči Aladin. - Zar tako drži sultan zadanu riječ? To je sramota! - Još je neko vrijeme grdio i psovao, a onda se predomisli i reče mirno: - Bio sam lud što sam se dao zanijeti od gnjeva; sve će biti drugačije.

-          Kako drugačije? - upita majka. - Ja sam čula da će se već danas slaviti ta svetkovina. Kad se uzmu, nećeš valjda otići sinu velikoga vezira, da ti prepusti svoju ženu.

-          Samo se smiri, majko - reče Aladin, smiješeći se. - Ja sam sasvim miran, a mene se ipak ta stvar najviše tiče.

Tada ode Aladin u svoju sobu i pozove duha svjetiljke. Kad se javio i zapitao ga što želi, reče Aladin:

-          Večeras se ima obaviti vjenčanje sultanove kćeri sa sinom velikoga vezira. Ali ja bih htio, da se to ne dogodi. Zato želim, da mladenci i oci ne budu kadri potpisati svoja imena pod ženidbeni ugovor.

Duh kimne i nestane ga.

Kad je nastala večer i svijeće se zapalile u sjajnoj dvorani u palači, skupili se u njoj dostojanstvenici iz cijeloga grada. Sultan uđe u svečanoj povorci na jedna vrata i dovede svoga budućega zeta do najviše stepenice prijestolja. Za njim dođe otac mladenčev, veliki vezir, s velikom pratnjom najodličnijih dvorjana. Na druga vrata uđe povorka žena. Stara sultanija vodi svoju kćer, a iza njih ide veliko mnoštvo pratilica i njene robinje, sve u skupocjenim odjećama. Kad su se svi postavili na svoja mjesta, svaki prema svojoj časti, uđe u dvoranu najviši sudac noseći na jastuku od crvena baršuna ženidbeni ugovor. On ga najprije pročita i zapita sultana, je li zadovoljan sadržajem, a kad sultan to potvrdi, upita redom kraljevnu, vezira i njegova sina. Kad su svi izjavili, da su zadovoljni ugovorom, umoli ih sudac, neka potpišu svoja imena.

Sultan pristupi prvi stolu i htjede potpisati. Ali najednoć osjeti da ga netko čvrsto drži za ruku, tako da je nije mogao maknuti. - Tko me drži za ruku? - zapita on i okrene se. Ali ne vidi nikoga, i svi potvrdiše da je svatko stajao od njega barem šest koraka daleko. On pokuša ponovo, ali ga opet netko prihvati za ruku. On odstupi natrag, a ruka mu je slobodna. Kad je po treći put htio pisati, opet ga nekakva nevidljiva sila prihvati za ruku.

Videći da ne može potpisati, pozove vezira, neka on za sebe i za njega potpiše ispravu. Veliki vezir brzo pristupi. Ali kad je htio potpisati, netko ga odostraga tako lupi po nogama, da se nauznak srušio. On ustane, zamoli sultana za oproštenje i htjede potpisati. Ali isto takav udarac opet ga sruši. Prestrašen ustane opet, ali kad je htio pokušati treći put, pade opet. Pri svemu tome držao se tako smiješno, da su svi prisutni prasnuli u grohotan smijeh, pa ni sam sultan nije mogao sačuvati svoju ozbiljnost.

-          Morat ćemo se zadovoljiti potpisima mladenaca - reče sultan, smiješeći se. Sad pristupi kraljevna u strahu da se ne bi i njoj dogodilo nešto slično. Prihvati pero u ruke, ali nije mogla napisati nijedno slovo, a kamoli svoje ime. Promijeni pero i tintu, ali sve uzalud ime svoje nije mogla staviti na papir. Napokon odstupi i izjavi da se ne može potpisati.

Prisutnici se u čudu pogledaju, jer nitko nije mogao razumjeti što se događa. Zaručnik reče da sad ne smije ni on potpisati kad nema drugih potpisa, ali mu sultan napolak u šali napolak u zbilji reče:

-          Ne, ne! Kad smo se mi svi izvrgli smijehu, ne ćeš ni ti proći bez toga. I ti moraš pokušati. Neću da se čini, kao da ne znamo svoje ime potpisati.

Plaho pristupi on k stolu. Ali kad je htio prihvatiti pero, nevidljive ga ruke pograbe i za čas ga postave na glavu, i on se poče na glavi okretati kao zvrk. Kretnje su mu kod te nemile igre bile tako smiješne da ni najozbiljniji čovjek ne bi mogao suzdržati smijeh. I zato zaori dvoranom neutaživ smijeh. Za čas je opet stajao na nogama. Rasrdivši se, htio je silom izvesti svoj naum, ali za čas je opet igrao na glavi, i opet zaori dvoranom smijeh. Kad je vidio da se nikako ne može potpisati, povuče se postiđen natrag.

Međutim je sultan ozbiljno razmišljao o tim događajima i pozvao velikog vezira.

-          Meni se čini - reče - da je to mig sudbine. Moja kći nije suđena tvojemu sinu. Najbolje ćemo učiniti, ako ti potražiš drugu snahu, a ja drugoga zeta. Možda je to kazna što nisam održao riječ, koju sam zadao starici.

Veliki vezir se nije usudio prigovoriti sultanovoj odluci, nego se pokori. Objavi odmah gostima u dvorani, da se poradi nepredvidive zapreke odgađa vjenčanje. Zamalo pođoše ulicama glasnici i razglasiše stanovnicima, neka rasvjetu ugase i svečanosti obustave, jer vjenčanja neće biti. Čuvši to, Aladin se vrlo obraduje i nanovo mu se srce ispuni nadom.

Kad je prošla godina dana, morade Aladinova majka opet do sultana, da ga podsjeti na obećanje. Opet ona stane na ulazu u dvoranu i počeka strpljivo.

Čim ju je sultan ugledao, reče velikome veziru:

-          Vidim ovdje na ulazu onu istu staricu koja mi je prošle godine donijela onako krasnih darova.

Neka ona najprije dođe pred moje prijestolje.

Ona dođe pred sultana i baci se pred njim ničice, a sultan je zapita pošto je došla. Ona odgovori:

-          Došla sam, gospodaru, da te u ime svoga sina Aladina sjetim da je minula godina, i da te zamolim za milostivi odgovor.

Sultan se nađe u neprilici i nije znao odmah što bi odgovorio, jer nije htio da dade kćer sinu tako bijedno obučene žene. Zato se posavjetuje s velikim vezirom, kako bi je mogao zauvijek odbiti. Veliki mu je vezir savjetovao neka zaište tako bogat svadbeni dar, da ga neće smoći. Sultan onda reče starici:

-          Reci sinu, da ću mu dati kćer za ženu, ako mi sutra pošalje dvadeset bijelih i dvadeset crnih robova. Svaki od crnih robova mora nositi na glavi zlatnu zdjelu, a u svakoj mora da bude po šest onakvih skupocjenih plodova, kakve si mi donijela lanjske godine. Ali ga ozbiljno opomeni da mi pod živu glavu ne dosađuje više svojom prosidbom, ako ne može da mi pošalje taj dar. Aladinova majka se vrati tužna kući.

-          Kakve mi donosiš glase? – upita sin.

-          Ništa neće biti od ženidbe – odgovori ona.

-          Ništa? - zapita Aladin začuđen. - Zašto me sultan odbija?

-          Ne obija on tebe, ali zahtijeva takav dar, da ga ti nećeš smoći. I onda mu reče što sultan traži da dobije što se od njega zahtijeva.

-          Je li to sve? - upita veselo Aladin. Ali majka je bila uvjerena da mu neće poći za rukom.

Aladin se odšulja odmah u svoju sobu, uzme svjetiljku i stane je trti. Duh se javi i reče:

-          Mi smo spremni. Sto zapovijedaš?

Aladin zatraži zahtijevane robove sa svadbenim darovima, a osim toga za sebe sve ono što je potrebno da bude dostojan zet sultanov.

-          Sve će biti - odgovori mu duh. - Ali dvadeset bijelih i isto toliko crnih robova premalo je.

Moraš da ih povedeš barem dvostruki broj. A prije svega moraš se okupati u izvoru Numhanu, koji će ti koristiti duši i tijelu. Ja ću te onamo odnijeti.

Izgovorivši te riječi, uzme ga duh u naručje i digne nježno uvis. Aladin slatko zaspi i duh ga odnese brzo kao munja i nevidljivo kroz zrak u unutrašnju Afriku, na plodnu oazu, na kojoj stanuju duhovi.

Aladin se probudi istom ondje u sjeni visokih palmi, na rubu česme obrubljene mramorom, iz koje izvire bistro čarobno vrelo Numhan. I odmah ga nevidljive ruke svuku i okupaju u bistroj vodi. Nato ga polože na mekanu travu, nježno ga otaru i osuše, a najzad obuku u dragocjeno odijelo.

Aladin se je poslije kupelji osjećao kao preporođen. Sva mu se vanjština promijenila, cijelo mu se tijelo mnogo proljepšalo, a izraz lica postao plemenitiji. A isto mu se tako i duša očistila od svega prostoga i niskoga.

To on nije osjetio odmah, kad ga je duh uzeo u naručje, te ga u slatkom snu prenio iz Afrike u rodni grad i položio na njegov krevet.

Aladin se probudio tek drugo jutro. Pred njim stoji majka.

-          Sinko dragi - reče ona - Što znači taj život i ta vreva pred našom kućom? Sva je ulica puna i narod se još neprestano skuplja.

On se nasmije i odgovori:

-          To sam ja naručio, draga majko; tako mora biti.

Aladin ustane i izađe na ulicu. Tamo stoji četrdeset crnih robova i svaki nosi zlatnu zdjelu punu dragulja. Pred svakim crnim robom stoji po jedan bijeli.

Aladin zamoli majku, neka odmah te robove odvede u sultanovu palaču i neka mu rekne, da mu šalje zahtijevani svadbeni dar. Ona ga rado posluša. Praćeni silnim mnoštvom, ljudi dođoše do sultanova dvora. Ušavši u predvorje, majka Aladinova dade javiti sultanu da je došla. Odmah se otvore vrata prijestolne dvorane i ona uđe sa svojom pratnjom. Četrdeset robova krene lijevo, a četrdeset desno u polukrugu. Crni robovi istupe jedan korak naprijed, postave zlatne zdjele na tle i padnu pred sultanom ničice. Sad istupe naprijed bijeli robovi, skinu zlatom izvezene pokrovce s posuda i stanu smjerno skrštenih ruku.

Aladinova se majka baci na tle pred prijestoljem sultanovim i reče:

-          Moj sin Aladin šalje svojem milostivom vladaru i gospodaru zahtijevani svadbeni dar za lijepu kraljevnu.

Sultan se tako zapanjio i začudio mnogim i krasnim darovima, da nije mogao ni odgovoriti starici. Napokon se okrene velikome veziru i reče:

-          Ne misliš li, da je taj Aladin, koji mi šalje darova, vrijednijih nego cijelo moje kraljevstvo, dostojan da mu dadem svoju kćer za ženu?

Veliki vezir mora priznati, da je bogatstvo budućega zeta sultanova neizmjerno, premda se ljepota kraljevne ne može naplatiti nikakvim blagom. Svi velikaši, koji su bili ondje, odobriše te riječi vezirove.

Sultan zapovijedi Aladinovoj majci, da ode kući i da kaže sinu, neka dođe što prije u dvor, da se obavi vjenčanje. Odmah dade sazvati u palaču dostojanstvenike i visoke činovnike, da prisustvuju potpisu ženidbenoga ugovora, gozbi i drugim svečanostima. U gradu i po svoj državi dade razglasiti, da udaje kćer za nepoznatoga kraljevića koji se zove Aladin.

Sultan dade odnijeti darove u ženske odaje i ode sam onamo, da javi kćeri, neka se spremi za vjenčanje. Čuvši to, kraljevna stane tajom uzdisati i plakati, jer joj je bilo teško što se mora udati za čovjeka kojega nitko ne zna, a koji je možda loš, surov i neotesan. Ipak ne oda nikome svoju tešku bol.

-          Bilo bi nepravo - govorila je sama sebi - kad bih se poradi toga žalostila. Ta to nije ništa neobično, sve vladarske kćeri na zemlji više se prodaju nego udaju.

Aladinu međutim majka javila veselu vijest, i on se pripravi da ode u sultanovu palaču. Čim je izašao iz kuće, dovede pred njega bogato obučen rob prekrasnog arapskog vranca. Drugi robovi pritrče, da mu pomognu u sedlo.

Pratnja mu se sastojala od četrdeset bogato odjevenih pratilaca na konju, od kojih dvadeset jaše pred njim, a dvadeset za njim. Aladin se među njima isticao jednostavnim i plemenitim držanjem.

Uz veliko klicanje silnog naroda, koji se bio zgrnuo, krene Aladinova povorka sultanovoj palači. Tamo ga dočeka počasna straža, postavljena s obje strane uz ulaz. On sjaše s konja, a glavar straže odvede njega i njegovu pratnju s dubokim počitanjem u dvoranu pred prijestolje sultanovo.

Kad se Aladin približavao stepenicama prijestolja i htio baš pred sultanom pasti ničice, siđe sultan s prijestolja pred njega i zagrli ga, jer ga je očarala plemenitost mladićeva, i on ga odmah vrlo zavoli.

-          Ovdje na mome srcu - usklikne on - i ovdje do mene na prijestolju, mjesto je za muža moje jedinice kćeri. - Onda ga odvede do prijestolja i posadi uza se.

Najviši sudac donese ženidbeni ugovor, pročita ga i zamoli sultana da ga potpiše. Sultan pristupi stolu i potpiše svoje ime, premda se i sam bojao, da mu se ne dogodi kao prvi put. Onda dođe red na kraljevnu. Ona je međutim ispod vela promatrala Aladina i morala priznati, da je Aladin pristao mladić. Zato potpiše radosno ugovor. Napokon ga potpiše i Aladin. U taj čas zaore trublje i talambasi i veselo klicanje: »Živio kraljević Aladin i njegova nevjesta!« Zatim pristupe velikaši državni po svojem činu, veliki vezir na čelu, i zažele sreću najprije sultanu i sultaniji, a onda kraljevni i novome kraljeviću Aladinu.

Kad se to svršilo, krenu svi u drugu dvoranu, gdje je bila pripravljena gozba. Narod bude bogato pogošćen. Za vrijeme gozbe razgovarao je sultan s Aladinom i divio se njegovu umu i obrazovanosti, te je morao priznati, da ne bi među kraljevićima susjednih dvorova našao ni jednoga koji bi bio ravan Aladinu.

Kraljevna je s Aladinom sretno i zadovoljno živjela. Aladin je nastojao u svemu da ugodi svojoj ženi. Priređivao je zabave u njenim odajama i u velikoj palači, i plesači i plesačice bile su uvijek pripravne da je zabavljaju.

On je sam često posjećivao svoju majku, pa je i inače šetao gradom.

Svake bi nedjelje odlazio jedanput u lov, pa je tako dolazio i u susjedna sela. I tu se pokazivao veoma darežljivim. Tkogod bi mu se u nuždi obratio, bio je siguran da će mu on pomoći. Tako postade za kratko vrijeme ljubimac cijeloga naroda, koji ga je više volio nego i samoga sultana. To je sultan doskora i doznao, ali ga nije uznemiravalo, jer je znao da mu je Aladin vjeran.

Uza sve to je ostao skroman i čedan kao i dosad, i bio je uvijek prijazan i prema plemiću i prema pučaninu.

Međutim, u dalekoj Africi još je uvijek živio čarobnjak, koji je Aladina zatvorio u podzemnu pećinu. Teško je očekivao svršetak desete godine. Kako je tek nakon tih deset godina svjetiljka dobivala za njega svoju čudotvornu moć, bješe odlučio da je odmah nakon izmaka desete godine pokuša opet dobiti u svoje ruke.

Kad je dakle minuo posljednji dan desete godine, izvadi on iz ormara nekakvu čarobnu spravu, po kojoj je mogao sve doznati što se na svijetu događa. Ponajprije je htio doznati kako je Aladin poginuo u pećini; ali se začudio kad je saznao da Aladin još živi, da je častan i ugledan i dapače oženjen kraljevnom. Nadalje dozna, da Aladin ima tome da zahvali svoju sreću, što je u njega čarobna svjetiljka.

-          Što? - poviče gnjevan - taj je ništavac upoznao čarobnu snagu svjetiljke, pa je po njoj posta tako moćan i ugledan! Ja sam dakle uzalud tako dugo radio i čekao?

Kad se umirio, istraživao je dalje i otkrio, da Aladin ne nosi svjetiljku sa sobom, nego da se ona nalazi za jednom lijepom vazom u velikoj dvorani sa dvadeset i četiri prozora. Odmah odluči, da će svjetiljku ukrasti. Ali se sjeti, da svjetiljka gubi za njega svaku moć, ako je ukrade, i da je može upotrebljavati samo onda, ako mu bude dobrovoljno predana. Još iste noći dade se od jednog od svojih duhova prenijeti u glavni grad države, u kojoj bijaše Aladinova palača.

Prispio je ujutro i lako saznao na kojoj su strani kraljevičine odaje. Onda ode čovjeku koji je trgovao svjetiljkama i otkupi ih velik broj. Smjesti ih u veliku košaru, koju je nosio pred sobom i pođe prema Aladinovoj palači vičući: »Dvije nove svjetiljke za jednu staru! Tko hoće da mijenja? Dvije nove svjetiljke za jednu staru!«

Čim su dječaci čuli tu viku, strče se, smijući se u sav glas i izrugujući mu se. Tkogod ga je čuo svak mu se smijao i mislio da je poludio, zato i nije nitko htio mijenjati. Tako on dođe pred palaču Aladinovu, praćen velikom četom uličnjaka, koji su u sav glas vikali.

Zamisao je uspjela bolje nego što se nadao. Kraljevna čuvši viku dječačku na ulici, pošalje jednu robinju da zapita za uzrok toj neobičnoj strci i vici. Robinja se vrati, smijući se, rekavši da je na trgu neki ludi čovjek, koji nuđa dvije nove svjetiljke za jednu staru.

-          Sjetila sam se šale - reče kraljevna. - Moj muž ima u velikoj dvorani za jednom vazom staru svjetiljku. Tu ću promijeniti. On je već nekoliko dana u lovu. Kako će se začuditi, kad se vrati i vidi da mu je žena tako vrijedna gospodarica. Idi i zamijeni je.

Robinja posluša. Ponese je čarobnjaku, a on je odmah uzme i dade joj košaru, da po volji odabere dvije svjetiljke. Djeca su mu se rugala, videći što radi. Ali on nije pazio na to, nego je bio uvjeren da ima pravu svjetiljku, jer je znao da je u Aladinovoj palači sve suđe od zlata i srebra.

Ode u pokrajnu ulicu i izađe na najbliža vrata iz grada. Ondje potraži samotnu šumicu i sakrije se u njoj sve do noći.

Kad je bila ponoć, izvadi svjetiljku i protrlja je. Odmah se pojavi duh i reče:

-          Volimo služiti samo poštenom vlasniku, ali sad vidimo u tebi majstora i gospodara; jer mi moramo da služimo onoga čija ruka drži svjetiljku. Ali ipak ti se pokoravamo preko volje. Reci što želiš.

-          Ako mi se i pokoravaš preko volje - odgovori čarobnjak - to ti ipak zapovijedam kao gospodar, da me odmah odneseš u dvoranu sa dvadeset i četiri prozora; a onda moraš sa svojim pomoćnicima podići cijelu palaču i sa svime što je u njoj odnijeti je u Afriku na ono mjesto, gdje je moja kuća.

Duh pograbi čarobnjaka i postavi ga u veliku dvoranu Aladinovu, a onda prenese čitavu palaču u Afriku u domovinu čarobnjakovu.

Kad se sutradan sultan probudio i stupio prozoru da pogleda prekrasnu palaču u kojoj mu stanuje kćerka, nemilo se začudi da je prazno ono mjesto gdje je još jučer stajala Aladinova palača. Otare oči, misleći da ne vidi dobro, ali i sad vidi samo prazan prostor.

-          Sanjam li? - zapita se napokon - ili sam prije samo sanjao? Ne, ne, to nije san, mjesto je prazno!

Kako još nije bio posve siguran, ode do svoje žene i reče joj da pogleda Aladinovu palaču. I ona protare oči, ne razumjevajući kako je tako velika i tako krasna palača u jednoj noći mogla iščeznuti.

Sultan dade pozvati velikog vezira, koji je tako brzo došao da nije prolazeći ulicom ni vidio da je nestalo palače.

-          Gdje je Aladinova palača? - zapita ga naglo sultan.

-          Ta ondje preko - odgovori veliki vezir u strahu, jer nije znao, zašto ga sultan to pita. Onda pogleda na prozor, a kad nije vidio palače, zaviče prestrašen:

-          Što, zar je nema Više? Kamo je nestala?

Sad je sultan bio siguran da je dobro vidio, a vezir nastavi:

-          Priznajem, da se ne čudim više što je palače nestalo. Moja pređašnja tvrdnja, da tu nisu čisti poslovi, sada je sasvim utvrđena. Da mi je moj sultan onda vjerovao, još bi nesretna kraljevna bila u naručju svojih milih roditelja. Tko zna, kakva ju je sudbina sada zadesila?

Kod tih riječi udari stara sultanija u plač i izađe iz sobe, a sultan zaviče strašno razjaren:

-          Gdje je taj zločinac i varalica, što je moju kćerku čarolijama upropastio? Dobavi mi ga odmah, da mu se osvetim.

-          On je rekao - odgovori veliki vezir - da ide u lov, kako je to obično činio, i već ga nekoliko dana nema kući. Ako je doista u lovu, onda ćemo ga lako dobiti.

Sultan mu zapovijedi, da uzme trideset konjanika od njegove tjelesne straže i da mu Aladina u okovima dovede pred prijestolje.

TaJ je nalog veliki vezir izvršio vrlo rado. On izda zapovjedniku tjelesne straže zapovijedi, i ovaj krene s trideset konjanika u onaj kraj kamo je Aladin bio odjahao. Kako je Aladin na svom putu svugdje činio dobročinstva, to je bilo lako saznati za njega.

Zapovjednik tjelesne straže nađe ga nekoliko kilometara od grada. Dojaše do njega i reče mu prijazno i s poštovanjem, da ga sultan čeka, da se s njim posavjetuje u jednoj važnoj stvari. Aladin odmah krene kući.

Kad se primakao gradu, zapovijedi zapovjednik svojim konjanicima da opkole Aladina, i oni odmah izvrše nalog. Onda se približi Aladinu i reče mu, da vrlo žali što ga mora po zapovijedi sultanovoj svezana dovesti pred njegovo prijestolje.

Aladin znajući da je nevin, upita za kakvo ga zločinstvo krive? No kad mu je zapovjednik rekao da nezna, siđe mirno s konja i pruži mu ruke. – Znam - reče - da nisam počinio nikakvo zločinstvo, ali zapovijed svojega sultana moram poslušati. Zato me vežite. - Oni ga doista baciše u okove; zapovjednik straže pojahao naprijed, a za njim dva konjanika povela sužnja u okovima u grad.

Tek što su došli u prve gradske ulice, već se sakupilo oko njih veliko mnoštvo naroda. Oni odmah prepoznaše Aladina i stadoše glasno vikati:

-          Što, Aladin, naš dobročinitelj, koji je spasio domovinu, da bude bačen u tamnicu ili da umre od krvničke ruke? Ne, to mi nećemo nikad dopustiti!

Razbježaše se, ali se brzo vratiše oružani mačevima, sulicama i batinama, a drugi stali po ulicama kupiti kamenje. Mnoštvo je sve više raslo što su se više približavali palači, i onda nastalo glasno mrmljanje i čula se prijetnja da od palače neće ostati kamen na kamenu ako sultan ne pomiluje Aladina.

Konjanici su bili nemoćni protiv svjetine. Zapovjednik je bio zadovoljan kad je stigao do palače. Vrata se na dvorištu otvore, a kad su konjanici sa Aladinom ušli, istjera straža one koji su se usudili ući.

U dvorištu je već krvnik stajao pripravan, te primio konjanicima iz ruku okovanog Aladina. Sveže mu oči i zapovijedi mu da klekne. Zatim pogleda na prozore palače, gdje je stajao sultan s velikim vezirom, da dobije znak za smaknuće.

Baš je htio sultan dati znak, kad ga opomene vezir, neka to ne čini; pobunjeni je naime narod srušio željeznu ogradu dvorišta i provalio u dvorište. To uznemiri sultana; on pomiluje Aladina, dade mu skinuti rubac s očiju i razglasi da mu poklanja život, pa i slobodu. Tako se narod umiri i raziđe.

Aladin pogleda sad na prozor i vidjevši sultana poviče:

-          Kunem se da ne znam za kakvo me zločinstvo krive.

Sultan mu ljutito odgovori:

-          Kukavče! Dođi ovamo i pogledaj, gdje je kraljevna i tvoja palača2! On pohiti uz stube sa strahom opazi da je palača nestala.

-          Znaš li sada, kakvo si zločinstvo počinio? – zapita ga sultan. – Gdje ti je palača? Gdje je moja kći? Nisi li ti kukavna varalica, koji me svojim čarolijama prevarila?

Aladin se pokloni sultanu i ožalošćenomu ocu, rekavši:

-          Molim te da mi daš četrdeset dana vremena. Ako za to vrijeme ništa ne saznam o tvojoj kćeri, mojoj ženi, vratit ću se sam i položit ću glavu tebi pred noge. Jer ja ne bih mogao živjeti kad bih bio svjestan da sam skrivio što si ti izgubio ljubljenu kćer.

-          Neka bude! - reče sultan. - Ali nemoj se nadati, da ćeš umaknuti mojoj osveti. Ja ću te naći, makar se sakrio na kraj svijeta.

Onda Aladin ostavi palaču.

Aladin izađe brzo iz grada, gdje se bio tako visoko uspeo i naglo opet tako duboko pao da se držao za najnesretnijeg čovjeka na svijetu. Očaj ga goni sve dalje i dalje, preko livada i šuma, preko planina i ravnica. Sutradan ujutro klonuo umoran na obali jedne rijeke.

-          Gdje ću naći svoju palaču? - uzvikne. - Svijet je velik, a bog zna u kojem je ona nepoznatom kraju. Kad bih barem znao da je tebi dobro, premila ženo! Ne, bez tebe živjeti, a znati, da sam ja kriv tvojoj nesreći - to ne mogu.

Zato odluči da se baci u rijeku, jer se nadao da će se smrću osloboditi svih nevolja. Sa strme obale skoči u nju, gdje su se valovi najviše pjenili. Valovi se nad njim zaklope i on utone u dubinu rijeke.

U taj tren bude mu žao što je to učinio. Stane se boriti s divljim valovima; sad bi potonuo, a onda opet iskočio na površinu. Ali teško bi se spasio, da ga struja nije nanijela na strmu pećinu, za koju se prihvatio. Dok se tako mučio. slučajno makne na svojoj ruci prsten, što mu ga je čarobnjak dao kad ga je poslao u pećinu po svjetiljku, Prsten nije izgubio svoju čudotvornu moć; u isti čas se javi duh i zapita ga muklim glasom, što želi.

-          Iznesi me na suho - reče Aladin, a duh odmah izvrši zapovijed. - Stani! - poviče Aladin, kad je htio da iščezne. - Reci mi gdje je moja palača i kako je nestala?

-          Ona je u najdaljem dijelu Afrike - odgovori duh. - Čarobnjak, kojega si ti držao stricem, dokopao se svjetiljke. Duhovi svjetiljke odnijeli su ga sa svim tvojim onamo.

-          Donesi sve opet na pređašnje mjesto! - reče Aladin.

-          To je nemoguće - odgovori duh. - Duhovi svjetiljke jači su nego duhovi prstena. Aladin nakon kratkog razmišljanja zapovijedi duhu, neka ga odnese u blizinu njegove palače.

Duh ga odmah pograbi i digne se s njim uvis.

Kako je put iz Kine do krajnjeg dijela Afrike vrlo dug, to nije čudo da je duh trebao za taj put cijeli dan i jedan dio noći. Umoran i gladan zaspi Aladin u naručju duhovu, a duh ga položi baš pod veliku lozu, koja je rasla pod prozorom one sobe, gdje je stanovala Aladinova žena.

U zoru se probudi Aladin. Pogleda i začudi se, kad je vidio pred sobom svoju palaču. Ustane, pogleda na prozore i neopisiva ga radost obuzme kad je na jednom od njih spazio svoju ljubljenu ženu. Gleda ona s čežnjom prema onoj strani gdje misli da je domovina, u kojoj je ostavila svoje srce i svu svoju radost. Sad slučajno pogleda dolje i prepozna muža, ali nije mogla vjerovati da je on za tako kratko vrijeme doznao gdje je ona, prevalivši toliki put.

Ali kad je on nju pogledao, nestade svake sumnje.

-          Aladine! - zaviče žena veselo - jesi li to zbilja ti?

-          Ja sam, Aladin! - odgovori on.

-          Čekaj! - nastavi ona. - Dat ću ti otvoriti tajna vrata, i jedna od mojih robinja dovest će te meni.

Ona ostavi prozor, a za čas se pojavi robinja, koja ga tajnim vratima odvede u palaču u njenu sobu.

Raširenih ruku poleti mu žena ususret, i pošto su se poljubili i pozdravili, upita Aladin gdje je ona stara svjetiljka, koja je bila u velikoj dvorani iza posude za cvijeće. Ona se prestraši:

-          Ah, zacijelo je sva naša nesreća nastala od moje ludosti, koju sam počinila, jer sam htjela da

se našalim! Ja sam tu svjetiljku zamijenila za dvije nove, i otkako sam ovdje, mrski čarobnjak, koji se naziva gospodarom ove palače, nosi tu svjetiljku u svojim njedrima. - Ona mu pripovijedi dalje, kako on dolazi svaku večer i grdi Aladina; kako joj uvijek govori, da ga neće više vidjeti, jer on ne može znati gdje je ona, a da i sazna, ipak ne bi mogao tako daleko doći. Neka ga se zato kani, i neka njega, čarobnjaka, uzme za muža. - Ali ja sam mu dosad - nastavi ona - tako jasno pokazivala da ga prezirem, da nije dugo ostajao u mojoj blizini.

-          Ne preostaje mi ništa drugo - odgovori Aladin - nego da toga kukavnog čarobnjaka ubijem, jer inače ne možemo doći do svjetiljke; a bez nje ne možemo ništa učiniti. Ja idem odmah u grad, da nađem sredstvo kojim ćemo našeg neprijatelja maknuti s puta. Za kratko ću se vrijeme vratiti.

Sad ode u grad i zatraži od jednog trgovca prašak koji brzo uspavljuje.

-          Ja imam taj prašak, ali je vrlo skup - reče trgovac.

Aladin izvadi kesu punu dukata i zatraži prilično mnogo toga praška. Trgovac ga izmjeri, dade ga Aladinu i reče:

-          Evo ga, stoji doduše dukat, ali djeluje tako da njim možeš deset ljudi tako uspavati da seneće nikad više probuditi.

Aladin preda ženi prašak i zamoli je neka bude večeras prijaznija s čarobnjakom, da uzmogne naći priliku i sasuti mu prašak u piće. Ali neka pazi, da ga samo onaj dobije kome je namijenjen. Nato se udalji, obećavši joj, da će biti pod njezinim prozorom i odmah doći, čim ona dade prašak čarobnjaku.

Kraljevna obuče najskupocjenije odijelo, dade uplesti nizove biserja u kosu i opaše se zlatnim pasom, urešenim dragim kamenjem.

Kad je navečer došao čarobnjak, začudi se vidjevši je tako promijenjenu. Dosada je nosila žalobno odijelo bez ikakva nakita. Ona mu se nasmiješi, ponudi mu mjesto kraj sebe i reče:

-          Ti se čudiš, kako sam se iznenada promijenila? Uvidjela sam napokon, da sam gajila lude nade. Svoga muža Aladina sigurno neću više vidjeti u životu, jer ga zacijelo moj otac dao smaknuti od očaja što je izgubio mene. Vidim da mi žalost ne pomaže, pa sam zato odlučila da budem vesela. Pripravila sam večeru pa te pozivam da sa mnom večeraš.

Čarobnjaka vrlo obradova ta prijaznost, kad ga kraljevna dosad uvijek odbijala s prezirom i psovkama. Od veselja ode sam u podrum, da donese dvije boce najplemenitijeg vina.

Međutim kraljevna dade pripraviti večeru i postaviti stol za vino. Robinji koja je imala točiti vino, dade prašak, zapovjedivši joj, da ga na njen mig uspe u čašu, pa napuni čašu vinom i njoj preda.

Čarobnjak se doskora vrati s dvije boce vina, postavi ih na stol i sjedne kraj kraljevne na mjesto koje mu je ona odabrala, tako da je leđima bio okrenut stolu na kojem se toči vino. Kraljevna mu je davala samo najbolje komade i zabavljala se veselo i prijazno s njim. Napokon zatraži od robinje da joj natoči vina. U isto vrijeme dade joj znak, i robinja joj pruži punu čašu, u koju je usula prašak.

Onda reče čarobnjaku:

-          Pijmo za naše prijateljstvo!

On digne čašu i usklikne: - Da živi naše prijateljstvo! - i htjede da je ispije. Ali kraljevna mu reče:

-          Stani! Moraš mi iskazati ljubav, da sa mnom piješ kako se pije u mojoj zemlji. Ondje se

mijenjaju čaše. Daj mi tvoju čašu, a tebi evo moja. Takvu čašu treba na dušak ispiti.

-          To je sasvim po mojoj volji - reče čarobnjak. - Ja volim ispiti čašu do dna. – Izmijene čaše, a on stavi otrovnu čašu na usta i iskapi je na dušak.

Tek što je ispio, pade bez svijesti na zemlju. Kraljevna dade brzo dozvati Aladina, koji je čekao pod prozorom. Kad je došao, priđe čarobnjakovoj lešini i izvadi mu iz njedara svjetiljku; onda ode s njom u drugu sobu i protrlja je. I odmah se javi duh, a on mu zapovijedi, neka prije svega ukloni lešinu, a onda neka se vrati.

Duh izvrši nalog i vrati se za nekoliko časaka.

-          Uzmi ovu palaču - zapovijedi mu sad Aladin - i odnesi je noćas, sa svime što je u njoj na pređašnje mjesto.

Duh klimne i nestane ga.

Za čas osjeti Aladin, kako se zgrada malo potresla, kad je bila podignuta sa zemlje, a malo kasnije osjeti isto kad je bila postavljena na pređašnje mjesto.

Kraljevna pristupi k njemu, a on je odvede do prozora. Ona odmah prepozna očevu palaču, ali jer je već bilo kasno, htjela je da tek sutra iznenadi oca. Zato je nestrpljivo čekala jutro.

Sultan se opet ujutro probudi sa suzama u očima: jer otkad je nestalo palače s njegovom kćeri, ostavila ga radost i dobra volja. Po svom običaju pođe prozoru, da vidi bar mjesto gdje mu je stanovala kći, ali se vrlo začudi kad je palaču opet spazio na svojem mjestu.

-          Što je to? - vikne, tarući oči - opet je ovdje palača!

Njegova se žalost pretvori u radost. On otrči u sobu do žene, zovne je i pokaže palaču Aladinovu koja se opet vratila.

Ne mogavši odoljeti čežnji da vidi kćer, ode brzo u Aladinovu palaču. Aladin mu izađe ususret.

-          Gdje mi je kćerka? - zapita on, a Aladin ga šuteći odvede u njenu sobu, gdje je kraljevna dočekala oca raširenih ruku.

Sultan zamoli Aladina da mu oprosti što je s njim postupao tako okrutno, ali tome je uzrok bila ljubav prema kćeri, koju je držao izgubljenom.

Aladin ispripovjeda svu povijest čarobne svjetiljke, kako je do nje došao i kako je otkrio njenu tajnu moć; kako ju je njegova žena zamijenila i tako skrivila svu nesreću; kako ga je duh prstena odnio u Afriku i kako je ondje opet stekao svjetiljku.

Međutim dođe i stara sultanija, da vidi kćer, a vani se skupilo nepregledno mnoštvo naroda, koji je klicao od radosti kad je čuo da se opet vratio njihov ljubimac Aladin.

Sultan priredi sjajne svečanosti, za kojih se narod svaki dan gostio i obilno bio darivan novcem. Te su svečanosti trajale danima, pa su još više utvrdile ljubav naroda prema plemenitom i hrabrom Aladinu.