Čarobna svirala

Živio jednom u australskoj divljini neki mladi nadničar, lutalac, kojega su zvali Peka. To je ime stekao često ponavljajući kako je kruh ispod peke, a to je onakav kakav se peče u žeravici otvorene vatre, najbolja hrana na svijetu.

Jedne noći, dok je ležao na leđima, puštajući želudac da radi svoje, tamu iznenada rasvijetli roj krijesnica i svitaca i Peka ugleda družinu malih prilika, od kojih neke bijahu odjevene u crno, neke u zlatno, a neke u bijelo. Peka samome sebi zada nekoliko udaraca u glavu, mrmljajući: „Vid me vara, pričinja mi se.” Ali kad je iznova pogledao, one male prilike još uvijek bijahu ondje gdje ih je ugledao.

Uskoro sićušni se puk u kolo uhvati pa zaplesa tako brzo da se Peki od toga u glavi zavrtjelo. Doskora primijeti kako je dvoje dostojanstvena izgleda prestalo plesati i stalo malo podalje. Peka zaključi kako su to zacijelo kralj i kraljica vilinske družbe, pa naćuli uši da čuje što to ono dvoje govori.

Vilinski kralj reče: „Sakrio sam čarobnu sviralu na mjestu gdje je nitko ne može naći, pod korijen starog drveta eukaliptusa.”

„Dobro”, reče vilinska kraljica. „Jer tko god čarobnu sviralu pronađe, imat će vlast nad svakom životinjom, pticom ili čovjekom. Jer kada se u nju zasvira, ni jedan stvor koji svirku sluša ne može plesu odoljeti.”

Sutradan ujutro Peka se pitao nije li sve to samo sanjao. Odlučio je pogledati pod korijen starog eukaliptusovog drveta. I tamo je, zaista, bila crvena svirala, kojih šest inča dugačka, s piskom od čistoga zlata.

Peka spremi sviralu u svoju naprtnjaču pa pođe putem. Doskora ugleda on kola kako mu dolaze ususret. Gojazna, srdita žena drmusala se na onim kolima, psujući nekog čovječca koji je išao uz konja.

Peka pozdravi pa se obrati ženi, zatraživši zalogaj hrane.

„Gubi se, ti protuho skitnička”, reče ona.

Peka nato posegne za sviralom pa zasvira veselu poskočicu. Gojazna žena skoči s kola pa počne skakutati i đipati nasred puta, dok je onaj čovuljak pucao od smijeha. Doskora Peka spusti sviralu, a žena strovali u prašinu. Kad je ponovo prinio sviralu usnama, ona ga stane preklinjati: „Prestani, za ime Boga! Uzmi svu hranu koju nađeš u kolima.”

Peka uzme nešto malo hrane i pođe svojim putem, pjevajući pjesmicu o Matildi poskakuši koliko ga je grlo nosilo. No pjesma mu zastane u grlu kad neki golem, bradat razbojnik iskoči pred njega ni od kuda, dreknuvši: “Stoj ili pucam!”

Peka uzme svoju sviralu i počne svirati. Razbojnikov se konj stane u taj mah hirovito ritati i smiješno poskakivati, dok se razbojnik iz petnih žila trudio da ne padne s njegovih leđa. „Molim te, nemoj više!” moljaše ga razbojnik. „Napunit ću ti torbu zlatom.”

„Niti govora”, reče mu Peka. „Ti ćeš mi sad predati sve blago koji si orobio, a dat ćeš mi i svoga konja, inače ćeš ponovo zaplesati.”

Razbojnik počne psovati, pa Peka zasvira na svojoj svirali.

„Prestani, pristajem!” krikne razbojnik, odbaci svoj pištolj, poširok pojas nabijen novcem, čizme i konjsku uzdu, pa pobjegne glavom bez obzira. Peka zaviri u pojas. Bio je nabijen zlatnicima. Kad je uzjahao konja, učini mu se da je najsretniji momak u cijelog Australiji a, dakako, i jedan od najbogatijih.