Kraljevna na zrnu graška

         Bio jednom jedan kraljević i želio se oženiti kakvom kraljevnom. No morala je biti prava kraljevna. Putovaše on tako posvuda po svijetu ne bi li je našao, no svugdje mu je nešto smetalo. Kraljevna bijaše dovoljno, no jesu li prave, to nije mogao zasigurno znati: uvijek bi se našlo nešto što mu se činilo da nije sasvim na mjestu. I tako se vrati kući obuzet silnom tugom: toliko je želio naći pravu kraljevnu.

          Jedne se večeri razmaha užasna oluja. Sijevalo je i grmjelo, a kiša lijevala kao iz kabla. Prava strahota! Uto se na gradskim vratima začu kucanje pa ih stari kralj pođe otvoriti.

          Pred vratima stajaše neka kraljevna. No za Boga miloga! Kako li je samo izgledala zbog pljuska i nevremena! Voda joj se cijedi iz kose i haljina, slijeva se u vrhove cipela i na pete izlazi, a ona svejedno tvrdi da je prava kraljevna.

          „E, to ćemo brzo vidjeti“, pomisli stara kraljica. No ništa ne reče, već pođe u spavaonicu, skine s postelje svu posteljinu pa na podnicu postelje metne zrno graška. Potom uze dvadeset madraca i naslaga ih na grašak, a onda povrh madraca dodade još i dvadeset perina guščjim pahuljicama ispunjenih. Na svemu tome kraljevna morade ležati cijelu noć, a izjutra je kraljica zapita kako je spavala.

          – O, očajno loše! – kaza kraljevna. – Cijele noći jedva da sam i oka sklopila! Bogzna što mi je to bilo u postelji. Ležala sam na nečemu tvrdom pa mi se tijelo sve išaralo modricama. Prava grozota!

          Po tome poznaše da je posrijedi prava pravcata kraljevna kad je kroz dvadeset madraca i dvadeset perina od guščjih pahuljica uspjela osjetiti ono graškovo zrno. Tako nježna i osjetljiva može biti samo prava kraljevna. 

          I tako je kraljević uze za ženu jer sada bijaše siguran da se ženi pravom kraljevnom, a graškovo zrno pohraniše u riznicu, pa je i sada tamo – ako ga tkogod nije odnio.

          Pazi, molim te, pa ovo ispade prava priča!