Lažeš!

Bio jednom jedan kralj pa imao kćer koja je bila velika lažljivica. Nađe li se kojim slučajem mladić, reče kralj, koji bi je mogao nadmašiti u laganju i navesti je da kaže „Lažeš!”, može je dobiti za ženu, a uz to i pola njegova kraljevstva. Mnogi su mladići dolazili sreću okušati, ali njihove blijede pričice samo su poticale kraljevnu na to da sama izmišlja još fantastičnije laži.

Napokon stignu trojica braće koji su također željeli pokušati. Prvi samouvjereno uđe u dvorac, ali iziđe u mračnu raspoloženju. Drugi uđe razmetljivo se hvališćući, ali izađe izvan sebe od bijesa. Kraljevna od njih nije željela čuti ni niječi, nego je samo sjedila i sipala svoje izmišljotine jednu za drugom.

Napokon Pepelko, najmlađi brat, nehajno ušeta u veličanstveno dvorište zamka. Doskora evo ti kraljevne.

„Pa tu baš i nemate bogzna kakvu raskoš”, reče Pepelko.

„Kladim se da nemate ništa ravna ovome”, priklopi ona. „Jer kad dvojica pastira stanu na najudaljenije krajeve ovog dvorišta i puhnu u svoje trube od ovnujskog roga, jedan drugoga čuti ne može.”

„Naše je dvorište puno veće”, reče Pepelko. „Kad mi ostrignemo ovcu, pustimo je neka napravi krug unaokolo, a kad se vrati, valja nam je strići ponovo!”

„Može biti!” reče kraljevna, „Ali vi ipak nemate cola tako velikoga kakav je naš. Možeš posjesti čovjeka na svaki rog, ali se ni pastirskim štapovima dotaći ne mogu!”

„To nije ništa”, reče Pepelko. „Kad dva čovjeka sjednu na rogove našeg vola i puhnu u svoje ovnujske rogove, jedan drugoga čuti ne može!”

„Može biti”, reče ona mršteći se, „ali vi, sigurna sam, nemate toliko mlijeka kao mi. Toliko ga imamo da svoje krave muzemo u velika vjedra, njih praznimo u goleme bačve i pravimo sir velik kao teretna kola!”

„Ma je li moguće?” odgovori Pepelko. „Mi naše krave muzemo u goleme kace, kace tovarimo na kola, praznimo ih u goleme badnjeve za sirenje i pravimo sireve velike kao kuće. Imali smo nekoć staru, smeđu kobilu koja nam je miješala sir u sirani, sve dok jedanput nije upala u nju pa je nismo mogli pronaći. Ali sve je bilo u redu, jer smo je poslije, kad smo nakon sedam godina pojeli sav sir, našli unutra živu i zdravu. Slomila je kralješnicu pa ja uzeh mladu jelu i napravih joj od nje novu, pa je bila opet zdrava kao dren. Ona jela izraste u povisoko i poširoko drvo pa se ja po njemu popeh u nebesa. Kad se nađoh gore, vidjeh ja tamo Djevicu Mariju kako sjedi i upreda morsku pjenu u konop od svinjskih čekinja. U taj se mah ona jela poda mnom prelomi pa nisam mogao sići. Onda me Djevica Marija spusti dolje po onom konopu pa ja kliznuh dolje i tres ravno u lisičju jazbinu. I koga imam tamo vidjeti nego svoju majku i tvoga oca kako krpaju postole! Baš kad sam ušao moja majka udari tvoga oca jednim pravim direktom u uho da su mu se zalisci nakovrčali!”

„Lažeš!”, poviče kraljevna. „Moj otac nikad ne bi dopustio takvo što!”

I tako je Pepelko pobijedio i dobio kraljevnu za ženu, a uz nju i pola kraljevstva.

(norveška bajka)