Ljepotica iz usnule šume

Bili jednom kralj i kraljica pa bijahu silno nesretni, nesretniji no što se i izreći može, a sve zato što nisu imali djece. Pokušavali oni tako s ljekovitom vodom u raznim zemljama svijeta, pribjegavali zavjetima, išli na hodočašća, pobožno se molili i sve i sva pokušavali, no ništa im nije pomagalo. Napokon kraljica ipak ostade trudna i rodi kćer.

Upriličiše svečano krštenje, a za krsne kume maloj kraljevni odabraše sve vile što ih se u cijeloj zemlji moglo naći (bilo ih je, sve u svemu, sedam na broju) da bi kraljevna, kada je svaka od njih obdari nekim darom, kao što su to doba bijaše vilinski običaj, na taj način stekla sve najsavršenije odlike što se uopće mogu zamisliti.

Nakon krsnoga obreda cijelo se društvo vrati u kraljevske dvore gdje za vile bijahu priređene svečane krstitke. Pred svakom od njih bijaše veličanstveno prostrt stol, a u kutiji od žežena zlata nalazili se po jedna žlica, vilica i nož, izrađeni od najčišćeg zlata i optočeni dijamantima i rubinima. No dok su tako sjedali za stol, vidješe gdje stiže jedna stara vila koju nitko ne bijaše pozvao jer već više od pedeset godina ne bijaše izašla iz svojega tornja pa su svi mislili da je umrla ili da ju je tkogod začarao.

Kralj nareda da i za nju prostru stol, ali nije mogla dobiti kutiju od žežena zlata kao ostale jer ih bijahu dali izraditi samo sedam, za sedam vila. Staroj se vili učini da je preziru pa uze kroz zube mrsiti prijetnje.

Nađe se uz nju jedna od mladih vila pa, čuvši to, pomisli da bi starica mogla malu kraljevnu obdariti kakvim opakim darom te se, čim svi poustajaše od stola, sakri iza jedne tapiserije kako bi govorila posljednja te tako, koliko joj bude moguće, ispravila zlo što bi ga stara vila mogla počiniti.

Vile, međutim, uzeše kraljevnu obdarivati darovima. Najmlađa joj dade dar da bude najljepši stvor na svijetu, vila nakon nje podari joj anđeosku ćud, treća da sve što bude činila čini s predivnom ljupkošću, četvrta da savršeno pleše, peta da pjeva ko slavuj, a šesta da nenadmašno svira sve vrste glazbala.

Dođe tako red i na staru vilu, a ona, tresući glavom, no više od kivnosti nego od starosti, kaza da će se kraljevna rukom nabosti na vreteno te da će nakon toga umrijeti. Zbog tog strahovitog dara cijelim društvom prođu drhtaji ne bi nikoga tko ne zaplaka.

U tom trenu iza tapiserije izađe ona mlada vila i glasno izgovori ove riječi:

– Umirite se, kralju i kraljice, kći vam ne će umrijeti. Nemam doduše dovoljno moći da potpuno raščinim ono što je moja starija prethodnica učinila. Kraljevna će se rukom nabosti na vreteno, no umjesto da umre, samo će pasti u dubok san koji će potrajati stotinu godina, a nakon toga razdoblja naići će kraljević pa će je probuditi.

Krali, nastojeći izbjeći nesreću koju je starica prorekla, smjesta izdade proglas kojim se svima, pod prijetnjom smrtne kazne, zabranjivala uporaba vretena, a ni u kući ga nitko nije smio imati.

Nakon petnaest-šesnaest godina sluči se te krali i kraljica odoše u neki od svojih ljetnikovaca, a mlada kraljevna ostade u dvorcu. Trčkarajući tako iz sobe u sobu, uspe se do vrha jednoga tornja i u izbici pod krovom nađe neku staricu koja je ondje sjedila sama i na preslici prela. Dobra starica nikada ne bijaše ni čula za kraljevu zabranu u oporavi vretena.

– Što to radite, dobra ženo? – upita kraljevna.

– Predem, lijepo moje djevojče – odvrati starica koja još ne bijaše srela kraljevnu.

– Ah! Baš zgodno – reče kraljevna. – A kako se to radi? Dajte da vidim bih li i ja umjela.

Kraljevna još pravo i ne uze vreteno u ruku, a već se – bijaše, naime, silno živahna, ponešto nepromišljena, a dijelom i zato što joj tako vilinskom odlukom bijaše dosuđeno – nabode na nj i bez svijesti se sruši.

Silno zabrinuta, dobra starica pozove upomoć: sa svih strana slete sluge, hladnom vodom polijevaju kraljevni lice, odriješe joj steznik, lupaju je po rukama, sljepoočnice trljaju kraljičinom ugarskom vodicom, no ništa je ne vraća k svijesti.

Tada se kralj, koji se, čuvši buku, uspeo u toranj, sjeti vilinskog proročanstva pa zaključivši da se ovo svakako moralo zbiti kada su već vile tako odredile, dade kraljevnu smjestiti u najljepšu odaju u dvorcu, na postelju prekrivenu tkaninama izvezenim zlatom i srebrom.

Izgledala je poput anđela, toliko bijaše lijepa, jer joj u nesvjestici put nije izgubila boju: obrazi joj bijahu rumeni, a usne kao da su od koralja. Samo su joj oči bile sklopljene, no po tihome se disanju ipak znalo da nije umrla. Kralj zapovjedi da je ostave neka na miru počiva, sve dok joj ne dođe vrijeme da se probudi.

U času kada je kraljevnu snašla ova nesreća, dobra se vila koja joj bijaše spasila život osudivši je na stogodišnji san nalazila u kraljevstvu Morizemlji, dvanaest tisuća milja daleko, no vijest je doznala u trenu zahvaljujući patuljčiću u čizmama od sedam milja (bijahu to čizme u kojima je čovjek mogao prijeći sedam milja jednim korakom). Vila smjesta krenu na put i stiže za jedan sat, vozeći se na plamenim kolima koja su vukli zmajevi.

Kada je silazila s kola, kralj joj ponudi ruku, a ona pohvali sve što je on do tada napravio, no kako bijaše silno predostrožna, pomisli kako će se kraljevna, kada se probudi, osjećati poprilično uplašeno, onako sama u starome dvorcu, pa zato ovako postupi.

Dotaknu čarobnim štapićem sve u dvorcu (osim kralja i kraljice): dadilje, družbenice, sobarice, plemiće, stolnike, dvorske nadstojnike, kuhare, sudopere, skoroteče, stražare, vratare, sluge i skutonoše, a dotakne i konje u konjušnici, kao i konjušare, te velike pse čuvare u dvorištu, pa i malu Pahuljicu, kraljevninu kujicu koja u postelji ležaše pokraj usnule ljepotice. Čim ih vila dotaknu, svi pozaspaše, a imali su se probuditi u isti mah kada i njihova gospodarica da bi joj bili na službu čim joj zatrebaju. Umiriše se čak i ražnjevi što se, krcati prepelicama i gnjetlovima, okretahu na vatri, a usnu i sama vatra. Sve se to zbilo učas; vile nikada ne otežu s poslom.

Onda kralj i kraljica, poljubivši milu kćer, premda se ona od toga ne probudi, napustiše dvorac i proglasom zabraniše da mu se itko ma i približi. Zabrana i nije bila potrebna jer je za kratko vrijeme oko perivoja kojim bijaše okružen dvorac izrasla takva sila visokih i niskih stabala, toliko kupinova i glogova grmlja što se međusobno ispreplitaše da ni zvijer ni čovjek ne mogahu kroz njih proći, pa se od dvorca nazirahu samo vrhovi tornjeva, a i to samo iz velike daljine. Ne bijaše nikakve sumnje u to da je vila i tu primijenila svoje umijeće da se kraljevna za vrijeme sna ne mora bojati radoznalaca.

Prođe stotinu godina. Sin tadašnjega kralja koji bijaše iz druge obitelji nego usnula kraljevna dođe u taj kraj u lov pa zapita kakvi su to tornjevi koje nazire iznad velike i vrlo guste šume, na što mu svatko odgovori onako kako je i sam o tome slušao. Jedni govorahu da je to stari dvorac u kojemu se javljaju duhovi, a drugi da se ondje okupljaju tamošnje vještice. Najraširenije je pak mišljenje bilo da ondje boravi ljudožder i onamo odnosi svu djecu koju god uspije uhvatiti da bi ih kasnije na miru pojeo, a nitko ne može poći za njim jer je jedino njemu dana moć da sebi prokrči put kroz šumu.

Kraljević nije znao u što bi od toga povjerovao kadli riječ uze neki stari seljak i kaza:

– Kraljev sine, prije pedeset godina čuo sam od svojeg oca da u tom dvorcu ima neka kraljevna od koje nema ljepše na svijetu, a spavat će ondje sto godina, sve dok je ne probudi kraljević kojemu je dosuđena.

Na ove riječi mladi kraljević sav usplamtje, nepokolebljivo vjerujući da će uspješno okončati ovu divnu pustolovinu, pa žudeći za ljubavlju i slavom, odluči smjesta ispitati što je posrijedi.

Jedva što je i krenuo prema šumi, a sve se ono visoko drveće, sve one kupine i sav glog sami od sebe razmaknuše pred njim da ga propuste: pođe on prema dvorcu što ga vidje na kraju dugačkog drvoreda u koji je zašao, no pomalo se začudi kada opazi da nitko od njegovih ljudi nije uspio proći za njim jer se prolaz kroz drveće odmah za njim zatvarao. On, međutim, nastavi put: mlad i zaljubljen kraljević uvijek je srčan.

Uđe u veliko prednje dvorište, a sve što ondje u prvi mah ugleda bijaše takvo da se čovjek smrzne od straha: posvuda grobna tišina, na sve strane slika smrti, sve sama ljudska i životinjska tijela koja leže ispružena kao mrtva. Po bubuljičavu nosu i crvenim obrazima ipak vidje da vratari samo spavaju, a vrčevi u kojima bijaše zaostalo nekoliko kapi vina jasno pokazuju da ih je san uhvatio baš dok su bili pri piću.

Pođe preko velikog dvorišta popločana mramorom, uspne se stubama, uđe u stražarnicu gdje stražari, stojeći jedan od drugoga s puškom na ramenu, gromoglasno hrkahu. Prođe kroz sobe pune otmjenih gospođa i gospode koji svi spavahu, jedni stojeći, a drugi sjedeći, pa uđe u odaju što je sva zlatom blistala: tu mu se na postelji čiji su zastori sa svih strana bili razgrnuti ukaza najljepši prizor što ga je ikada u životu vidio – kraljevna od kojih petnaest-šesnaest godina čija se blještava raskoš doimala božanstveno i prozračno.

Približi joj se, sav uzdrhtao od udivljenja, te se spusti kraj nje na koljena. Kako je upravo u tom času došao kraj njezinoj začaranosti, kraljevna se probudi pa, pogledavši kraljevića nježnijim pogledom no što bi to za prvi put priličilo, kaza:

– Jeste li stigli, kraljeviću? Zbilja vam je dugo trebalo!

Kraljević, očaran tim riječima, a još više načinom na koji bijahu izrečene, nije znao kako bi joj pokazao svu radost i zahvalnost što ih je ćutio, pa je uvjeri da je ljubi više od sebe samoga. Riječi mu ne bijahu previše kićene, pa se njoj stoga samo još više svidješe: gdje je malo rječitosti, mnogo je ljubavi.

On bijaše zbunjeniji od nje, no tome se ne treba čuditi: ona je imala vremena za razmišljanje o tome što će mu reći, jer je sva prilika (pripovijest, doduše, o tome ništa ne kaže) da joj je dobra vila za tako duga sna priskrbila užitak u ugodnim snovima. Riječju, prođe i četiri sata, a njih dvoje još ne bijahu jedno drugome rekli ni polovicu onoga što su htjeli.

S kraljevnom se, međutim, bijaše probudio i cijeli dvor: svatko se posveti svojim zadaćama, a kako ne bijahu svi zaljubljeni, umirahu od gladi. Kraljevnina družbenica, u žurbi kao i ostali, postade nestrpljiva te glasno reče kraljevni da je meso posluženo.

Kraljević joj pomaže da ustane: bijaše ona potpuno odjevena, i to veličanstveno, no on se čuvao da joj ne kaže kako je odjevena kao njegova bana i nosi podignuti ovratnik iako ne bijaše zbog toga manje lijepa.

Prijeđoše u odaju sa zrcalima te ondje povečeraše, a posluživahu ih stolnici lijepe kraljevne, violine i oboe svirahu razne skladbe, stare, no izvrsne, premda ih već stotinu godina nitko nije izvodio, a po večeri ih, ni časa ne časeći, dvorski kapelan vjenča u dvorskoj kapelici, a družbenica im navuče zastore oko postelje: malo su spavali – kraljevni san i ne bijaše potreban, a kraljević je odmah izjutra napusti i vrati se u grad da mu se otac previše ne zabrine.

Kraljević kaza kako je u lovu zalutao u šumi pa je prenoćio u kolibici nekoga ugljenara koji ga je nahranio crnim kruhom i sirom. Kralj mu povjerova jer bijaše dobar čovjek, no majka se ne dade tako lako uvjeriti videći da joj sin gotovo svakoga dana odlazi u lov i da uvijek ima spremnu ispriku kad god dvije-tri noći provede izvan kuće, zaključi da zacijelo ima kakvu ljubavnu vezu: živio je on, naime već dvije godine s kraljevnom i s njom dobio dvoje djece, od kojih je prvo, to jest kći, dobilo ime Zora, a drugo, to jest sin, ime Dan jer bijaše izgledom ljepši od sestre.

Da bi ga navela da joj se povjeri, kraljica u više navrata govoraše sinu kako u životu treba uživati, no on joj se nikako ne usuđivaše povjeriti tajnu: unatoč svoj ljubavi za nju, bojao je se jer je potjecala od ljudožderskoga roda i njegov se otac bijaše njome oženio tek zbog njezina velikog imutka.

Čak se na dvoru ispotiha govorila da i sama ima ljudožderskih sklonosti pa je, kad god susretne neko malo dijete, na sto muka suzdržavajući se da se na nj ne baci.

Stoga joj ni kraljević nikada nije htio ništa reći.

No kada mu umre otac, do čega dođe nakon dvije godine, pa kraljević postade gospodarom, javno proglasi svoj brak i sa svečanom povorkom pođe po svoju ženu u njezin dvorac. Mladoj kraljici prirediše veličanstveni doček u glavnom gradu, kamo ona uđe u pratnji svoje dvoje djece.

Nešto vremena potom kralj pođe u rat protiv susjednog cara Pjevalice. Upravu nad kraljevstvom povjeri kraljici majci, a posebno joj preporuči svoju ženu i djecu: ratovati je imao cijelo ljeto, pa čim ode, kraljica majka posla snahu i njezino dvoje djece u ladanjsku kuću, negdje duboko u šumi, da bi mogla lakše zadovoljiti svoju užasnu želju.

Nekoliko dana potom i sama pođe onamo pa jedne večeri kaza glavnom stolniku:

– Sutra za objed hoću malu Zoru.

– Zaboga, gospođo! – kaza stolnik.

– To je moja želja – reče kraljica (i to glasom ljudožderke koja se uželjela svježeg mesa), i neka to bude u Robertovu umaku.

Jadnik, vidjevši da mu se bolje ne mjeriti s ljudožderkom, uze veliki nož i pope se u sobu male Zore: njoj su tada bile četiri godine pa mu skakućući dotrči u susret i u smijehu mu se baci oko vrata, onda do njega zaište slatkiša. Čovjek se rasplaka, nož mu ispade iz ruke pa pođe u stražnje dvorište, prereza grlo jednom janješcetu te ga priredi u tako tečnu umaku da ga gospodarica uvjeravaše kako u životu još ništa tako ukusno nije jela.

U isti mah bijaše malu Zoru odnio i povjerio svojoj ženi da je sakrije u sobičku što ga je imala u dnu stražnjega dvorišta.

Osam dana potom opaka kraljica reče prvome stolniku:

– Za večeru hoću maloga Dana!

Stolnik ništa ne odgovori odlučivši da je prevari kao i prethodni put. Pođe po maloga Dana i nađe ga s malenim mačem u ruci gdje se mačuje s velikim majmunom, premda mu bijahu tek tri godine. Odnese ga ženi koja ga sakri zajedno sa Zorom, a umjesto maloga Dana posluži ljudožderki meku jaretinu koja se njoj učini božanstveno ukusnom. Do tada je sve još nekako išlo, no jedne večeri reče opaka kraljica prvome stolniku:

– Sada hoću kraljicu, i to u istom umaku kao i djecu.

Tada jadni stolnik izgubi nadu da će je i opet moći prevariti. Mlada kraljica bijaše navršila punih dvadeset godina, ne računajući onih stotinu što ih je prespavala: koža joj bijaše ponešto tvrđa, premda bijela i krasna, pa kako da se među domaćim životinjama nađe nešto toliko tvrdo? Tako, da bi spasio vlastiti život, donese odluku da mladoj kraljici prereže grlo pa se pope u njezinu sobu u namjeri da s time već jednom završi. Potrudivši se probuditi mahnitost u sebi, s bodežom u ruci uđe u spavaću sobu mlade kraljice. Ne htjede, međutim, da je smrt zateče nespremnu, već joj s mnogo poštovanja priopći naredbu koju bijaše dobio od kraljice majke.

– Činite svoju dužnost – kaza ona pružajući vrat – izvršite svoju naredbu koju ste primili. Bar ću opet vidjeti svoju djecu, jadnu svoju djecu koju sam toliko ljubila.

Smatrala ih je, naime, mrtvima jer ih bijahu od nje odveli bez objašnjenja.

– Ne, ne, gospođi – tronuto joj odgovori jadni stolnik.

– Ne ćete umrijeti, svoju ćete djecu svakako vidjeti, ali kod mene, jer sam ih ondje sakrio, a ja ću i opet zavarati kraljicu i poslužiti joj umjesto vas mladu košutu.

Povede je namah u svoju sobu, pa ondje ostavi svoju djecu i plače, a sam pođe pripraviti košutu koju kraljica pojede za večeru, i to s istim tekom kao da jede mladu kraljicu.

Utaži tako svoju okrutnost, a kralju, kada se vrati, bijaše naumila reći da su mu ženu i oboje djece pojeli bijesni vuci.

Jedne večeri, dok je po običaju tumarala dvorištima i oko životinjskih nastambi pokraj dvorca ne bi li negdje nanjušila svježega mesa, začu kako u nekoj podzemnoj prostoji plače mali Dan jer mu je mlada kraljica, njegova mati, zaprijetila da će ga išibati zbog toga što je bio zločest, a ču i gdje mala Zora moli oprost za svojega brata.

Ljudožderka prepoznade kraljičin glas i glasove njezine djece pa bijesna što ju je stolnik prevario, odmah sutradan ujutro naredi, i to tako strahovitim glasom, da od njega svi zadrhtaše, da se usred dvorišta postavi velika bačva pa je dade napuniti krastačama, otrovnicama, bjelouškama i drugim zmijama te da u to sve bace kraljicu i njezinu djecu, kao i stolnika, njegovu ženu i služavku: bijaše izdala zapovijed da ih sve dovedu ruku svezanih na leđima.

Stajali oni ondje, a krvnici se pripremali da ih bace u bačvu, kadli u dvorište ujaha kralj kojega nitko nije tako brzo očekivao: hitao je cijelim putem, a sada, silno iznenađen, zapita što ima značiti ovaj užasni prizor.

Nitko mu se ne usuđivaše ništa objasniti, no ljudožderka se, razjarena preokretom s kojim se morala suočiti, sama naglavce baci u bačvu gdje je učas prožderaše gadni stvorovi koji na njezinu zapovijed bijahu onamo stavljeni.

Kralj je, dakako, žalio za njom – ta bijaše mu mati, no uskoro nađe utjehu uz lijepu

ženu i djecu.

 

POUKA

Čekati neko vrijeme dok ne stekneš muža, bogata, pristala, udvorna i nježna, posve je naravna stvar, no ne i čekati na nj stotinu godinu, a i to neprestano spavajući: teško da bi se danas našla žena koja može spavati tako mirno. Bajka nam kazuje da slatke bračne spone, odgode li se, nisu stoga manje sretne pa se čekanjem zapravo ništa ne gubi. No nježniji spol s toliko žara za bračnom vjernošću teži da nemam snage ni srca opominjati ga ovom poukom.