Modrobradi

     Bio jednom jedan čovjek i imao krasnih kuća u gradu i na ladanju, zlatna i srebrna posuđa, pokućstva urešena vezom i pozlaćenih kočija, no nesrećom je imao i modru bradu: zbog toga izgledaše tako ružno i strašno da ne bijaše ni žene ni djevojke koja pred njim ne bi utekla.

     U jedne od njegovih susjeda, gospe visoka roda, bijahu dvije savršeno krasne kćeri pa on zaprosi jednu od njih, a majci na volju ostavi koju će mu dati. Nijedna od sestara ne htjede poći za nj i jedna ga drugoj ustupahu jer se nikako nisu mogle odlučiti da za muža uzmu modrobrada muškarca. Još su veću odvratnost prema njemu osjećale zbog toga što se on bio već više puta ženio, a nitko nije znao što se s tim ženama dogodilo.

     Modrobradi, da bi im se bolje predstavio, povede i njih i njihovu majku, kao i tri-četiri njihove najbolje prijateljice te nekolicinu mladića iz susjedstva, u jednu od svojih ladanjskih kuća gdje ostadoše punih osam dana.

     Sve same šetnje, odlasci u lov i ribolov, ples, gozbe i zakuske: spavalo se nije uopće, a noć je prolazila u zbijanju šala, ukratko, sve se tako dobro odvijalo da se mlađoj kćeri učini kako brada njihova domaćina više baš i nije toliko modra te da je on sam silno uglađen čovjek.

     Čim se vratiše u grad, obavi se vjenčanje. Nakon mjesec dana Modrobradi reče ženi da radi nekoga važnog posla mora poći na put u unutrašnjost, i to najmanje na šest tjedana, a nju moli da se za njegove odsutnosti dobro zabavlja: neka pozove k sebi prijateljice, neka ih odvede na ladanje ako joj se prohtije te neka ih svugdje lijepo ugosti.

     – Evo – kaza joj usto – ključeva koji otvaraju dva velika spremišta za pokućstvo. Evo i ključa za zlatno i srebrno posuđe koje se ne rabi svaki dan. Evo ključeva kojima se otvaraju željezom okovane škrinje u kojima čuvam zlato i srebro, ključeva za kovčežiće u kojima držim dragulje, a evo i ključa koji otvara sve odaje. Ovaj pak ključić, to je ključ izbe što se nalazi u dnu velikoga hodnika u prizemlju: sve otvarajte, svuda idite, ali u tu vam izbicu zabranjujem ulaziti, a zabranjujem vam to do te mjere da, sluči li se da je ipak otvorite, nema toga što od mojega gnjeva ne biste mogli očekivati.

     Ona obeća da će se točno držati svega što joj je zapovjedio, a muž je poljubi, popne se u kočiju i krene na put.

     Susjede i prijateljice nisu ni čekale da novopečena mladenka pošalje po njih, već joj same dođoše u pohode, toliko su izgarale od nestrpljivosti da vide sve bogatstvo u toj kući, a dok je muž bio ondje, ne usuđivahu se doći zbog njegove modre brade koja im ulijevaše strah. I eto ih, ubrzo se ustrčaše po sobama, izbicama i rušnicama, a sve te prostorije bijahu jedna ljepša i bogatija od druge.

     Popeše se zatim u spremišta za pokućstvo gdje se ne mogahu dovoljno nadiviti broju i ljepoti zidnih sagova, postelja, počivaljki, ormara s ladicama, stolica, stolova i zrcala u kojima si se mogao oglédati od glave do pete, a čiji okviri, jedni od stakla, drugi od srebra i pozlaćena bakra, bijahu najljepši i najveličanstveniji što ih je ljudsko oko ikada vidjelo.

     Neprestano su veličale sreću svoje prijateljice i na njoj joj zavidjele, a nju pak razgledavanje svega tog blaga nimalo nije zabavljalo jer je gorjela od nestrpljivosti da ode do one izbe u prizemlju i otvori je. Radoznalost ju je toliko vukla naprijed da se, i ne obazirući se na to koliko je neuljudno napuštati društvo, nekim skrovitim stubištem spusti onamo, i to u tolikoj žurbi da je dva-tri puta pomislila kako će vrat slomiti.

     Stigavši do izbe, na čas zastade pred vratima pomišljajući na muževljevu zabranu i razmatrajući zlo koje bi jemoglo snaći bude li mužu neposlušna, no iskušenje bijaše tako jako da mu se ne uspje othrvati: uze, dakle, onaj ključić i dršćući otvori izbu. Isprva ništa ne vidje jer prozori bijahu zatvoreni, ali za nekoliko časaka razabra da je pod posve pokriven zgrušanom krvlju u kojoj se ogledaše odraz tijela brojnih mrtvih žena okovanih uza zidove. Sve to bijahu žene kojima se Modrobradi svojedobno bijaše oženio, a potom ih jednu za drugom zaklao. Učini joj se da će od straha umrijeti, a ključ koji netom bijaše izvukla iz brave ispade joj iz ruke.

     Pošto se malo pribrala, podiže ključ s tla, zatvori vrata i pope se u svoju spavaonicu da se malo oporavi, no to joj nikako nije polazilo za rukom, toliko je bila potresena. Primijetivši da je ključ izbice umrljan krvlju, ona ga dva-tri puta pokuša obrisati, ali krv nije iščezavala: uzalud je ključ prala, pa čak i ribala pijeskom i pješčenjakom, nešto bi krvi na njemu uvijek ostajalo jer ključ bijaše začaran i nikako se nije mogao potpuno očistiti - kada bi se krv uklonila na jednome mjestu, javila bi se na drugome.

     Modrobradi se još iste večeri vrati s puta, govoreći kako ga je na cesti sustiglo pismo iz kojeg je doznao da se posao radi kojega bijaše krenuo od kuće završio povoljno po njega, a žena mu se na sve načine trudila pokazati koliko je ushićena zbog njegova brzog povratka.

     Sutradan on od nje zatraži da mu vrati ključeve i ona mu ih dade, no ruka joj tako drhtaše da on bez ikakve muke pogodi sve što se dogodilo.

     – Kako to upita je – da ključ od one izbice nije ovdje s drugim ključevima?

     – Bit će da sam ga – reče ona – ostavila gore na svojem stolu.

     – Svakako mi ga – kaza Modrobradi – smjesta vratite.

     Nakon višekratna odgađanja, ne bijaše joj druge nego donijeti ključ. Modrobradi, promotrivši ga, kaza ženi:

     – Otkuda krv na ovome ključu?

     – Ništa ne znam o tome – odvrati jadnica, bljeđa od smrti.

     – Ništa ne znate o tome – prihvati Modrobradi – ali ja znam! Htjeli ste ući u onu izbicu! E, pa, gospođo, ući ćete onamo i zauzeti mjesto pokraj ostalih gospi koje ste ondje vidjeli.

     Bacivši se mužu pred noge, ona uze plakati i moliti ga za oproštenje, uza sve znake iskrena kajanja zbog neposlušnosti. I stijenu bi bila ganula onako krasna i ucviljena, no u Modrobradoga srce bijaše tvrđe od kamena.

     – Valja vam umrijeti, gospođo – kaza joj – i to odmah.

     – Kad mi već valja umrijeti – odvrati ona gledajući očima prepunim suza – dajte mi malo vremena da se Bogu pomolim.

     – Dajem vam polovinu jedne četvrti sata – prihvati Modrobradi – ali ni časka više.

     Ostavši sama, žena pozva sestru i reče joj:

     – Sestro Ano – sestra joj se, naime, tako zvala – popni se, molim te, na vrh kule da vidiš dolaze li mi braća. Obećali su mi danas doći u pohode pa ako ih vidiš, domahni im da se požure.

     Sestra se pope na vrh kule, a jadna joj nevoljnica od vremena do vremena dovikivaše:

     – Ano, sestro moja, vidiš li da se štogod primiče?

     A sestra joj Ana odgovaraše:

     – Ništa ne vidim do sunčane prašine i zelene tratine.

     Modrobradi, međutim, držeći u ruci veliku sablju, iza sveg glasa dovikivaše ženi:

     – Silazi brzo ili ću se ja popeti k tebi.

    – Još samo tren – odgovaraše ona, a odmah bi potom posve tiho podviknula sestri: – Ano, sestro moja, vidiš li da se štogod primiče?

     A sestra joj Ana odgovaraše:

     – Ništa ne vidim do sunčane prašine i zelene tratine.

     Silazi brzo – vikaše Modrobradi – ili ću se ja popeti k tebi.

     Sad ću – odgovaraše mu žena, a potom bi viknula: – Ano, sestro moja, vidiš li da se štogod primiče?

     – Vidim – odvrati joj sestra – oblak prašine gdje se približava.

     – Jesu li to moja braća?

     – O, jao, ne, sestro moja, to je stado ovaca.

     – Silaziš li ti ili ne? – vikaše Modrobradi.

     – Još samo tren – odgovaraše mu žena, a potom bi doviknula: – Ano, sestro moja, vidiš li da se štogod primiče?

     – Vidim – odvrati joj sestra – dva jahača što su namjerili ovamo, ali su još silno daleko...

     – Bogu budi hvala – uskliknu časak potom – to su moja braća. Što jače mogu, mahat ću im da se požure.

      Modrobradi se uto toliko uzvika da se sva kuća tresla. Sirota žena siđe i baci mu se pred noge sva uplakana i raspletene kose.

     – Uzalud vam sve – kaza Modrobradi. – Valja umrijeti.

     Potom, uhvativši je jednom rukom za kosu, a drugom podigavši sablju uvis, spremi se da joj odsiječe glavu. Jadnica se okrenu prema njemu, pogleda ga očima punim bolne molbe te ga zamoli da joj udijeli još časak da se pribere.

     – Ne, ne – kaza on – preporuči se Bogu!

     I podiže ruku...

     U tom času netko tako silno zalupa na vrata da Modrobradi naglo zastade: otvoriše se vrata i u kuću uđu dva jahača koji mačem u ruci polete ravno na Modrobradoga. On prepoznade ženinu braću: jedan bijaše konjanik, a drugi mušketir, pa nagnu u bijeg ne bi li se spasio, no braća u stopu nadadoše za njim te ga sustigoše prije no što se domogao vanjskih stuba. Probodoše ga mačevima i ostaviše na mjestu mrtva. Jadna žena bijaše gotovo jednako mrtva kao i njezin muž pa nije imala snage da ustane i zagrli braću.

     Ispostavi se da Modrobradi nije imao nasljednika pa tako njegova žena postade gospodaricom svega njegova imutka. Jedan dio upotrijebi da sestru Anu uda za plemića koji ju je već dugo ljubio, drugim dijelom kupi braći kapetansku službu, a s ostatkom se udade za silno čestita čovjeka uz kojega zaboravi na strašno doba što ga bijaše provela s Modrobradim.