Pepeljuga

Oboljela žena nekoga bogatoga čovjeka, pa kad je osjetila da joj se približava Smrt, pozvala svoju jedinicu kćer k postelji te joj rekla:

       - Drago dijete, budi čedna i dobra, pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. - To rekavši zaklopila mati oči i umrla.

Djevojka svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra.

Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom.

Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku.

       - Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće krušac jesti, treba da ga i zasluži; van sa služavkom! navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadu drvene cipele.

        - Gle ohole kneginje, kako se dotjerala! - rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.

U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i pratí. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta, jer ne imaše postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašna i prljava, nazvaše je Pepeljugom.

Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke, što žele da im kupi.

        - Lijepih haljina - odgovori jedna.

        - Bisera i dragog kamenja - reče druga.

        - A šta ćeš ti, Pepeljugo? - zapita otac.

        - Otkinite, oče, prvu grančicu, što vam dodirne šešir, kad se budete vraćali, nju mi donesite.

Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumarak, okrzne ga ljeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama, što su zaželjele, a Pepeljugi ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, otiđe na majčin grob i zasadi grančicu, a pri tom je toliko plakala, da ju je suzama zalila. Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla.

Pepeljuga je svaki dan triput išla na grob, plakala i molila, i svaki bi put sjela bijela ptičica na drvce, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono, što je Pepeljuga upravo željela.

Jednoga dana kralj priredi svečanost, i na nju bjehu pozvane sve najljepše djevojke kraljevstva: trebalo je da njegov sin sebi izabere zaručnicu. Kad su obje sestre čule, da će i one ondje biti, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj:

          - Počešljaj nas, očisti nam cipele i pričvrsti kopče; mi ćemo u kraljevske dvore na svadbu.

Pepeljuga posluša; gorko je plakala: ta i ona bi rado na ples, pa stoga zamoli maćehu, da je pusti.

          - Čuješ li, Pepeljugo, kako ćeš na svadbu tako prašna i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati!

No kako je Pepeljuga sveudilj molila, pristade maćeha i reče:

          - Evo sam ti sasula u pepeo zdjelu leće, pa ako je za dva sata otrijebiš, možeš s nama zajedno.

Djevojka iziđe na stražnja vrata u vrt i vikne:

          - Oj vi pitome golubice, vi grlice sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:

Dobre u lončić

Loše u želučić!

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, pa grlice i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: kljuc, kljuc, kljuc, a nato i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu. Nije prošao ni cio sat, a one već bile gotove, pa odletjele.

Djevojka odnese zdjelu maćehi; sva radosna mišljaše, da će smjeti na svadbu. No maćeha se usprotivi:

          - Ne, Pepeljugo; nemaš haljine i ne znaš plesati; samo će te ismijavati.

Kad je djevojka stala plakati, opet će maćeha:

          - Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele leće za jedan sat, onda možeš ići. A u sebi pomisli: „To neće moći nikako.“

Kada je maćeha sasula dvije zdjele leće u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne:

          - Oj vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:

Dobre u lončić

Loše u želučić!

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, zatim grlice, i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavicama i kljucahu: kljuc, kljuc, kljuc, a nato i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu. Prije nego što je prošlo pol sata, bile one gotove, pa odletjele. Djevojka odnese zdjelu maćehi; mislila je sva radosna, da će smjeti na svadbu. No maćeha se usprotivi:

          - Ništa ti ne pomaže; nećeš s nama, jer nemaš haljine i ne znaš plesati; mi bismo se tebe morale stidjeti. - Okrene joj leđa i pohiti sa svojim gizdavim kćerima na svadbu.

Kad nikoga ne bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod ljeskovo drvo i vikne:

Milo drvce, stresi grane:

Zlato, srebro saspi na me!

Nato joj ptica baci zlatnu i srebrnu odjeću te svilom i srebrom izvezene cipelice. Pepeljuga brže bolje obuče odjeću i pođe na svadbu. Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu, da je neka kraljevska kći – tako lijepa, tako u zlato odjevena. Na Pepeljugu i ne pomišljahu, uvjerene da sjedi kod kuće sva prljava i trijebeći leću iz pepela. Kraljević priđe k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to samo s njome; nikako je ne puštaše iz ruke, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi:

          - Ovo je moja plesačica.

Pepeljuga plesaše do večeri, a onda pođe kući. No kraljević htjede znati, čija je ta lijepa djevojka, te joj reče:

          - Hoću da te pratim.

No ona mu pobjegne i sakrije se u golubinjak. Kraljević je međutim čekao, dok nije došao otac; njemu kaza, da je u golubinjak ušla neka neznana djevojka. Stari pomisli, da nije možda Pepeljuga pa pa kad mu donesoše sjekiru i trnokop, razbi golubinjak, ali nikoga ne nađe. Uđoše u kuću, a kad tamo: Pepeljuga u svome prljavom haljetku leži sva u pepelu kraj mutne petruljače, što gori u dimnjaku. Pepeljuga je naime brže skočila otraga iz golubinjaka i otrčala k ljeskovu drvcetu; tu je svukla i na grob stavila lijepu odjeću, koju je ptica opet odnijela, a onda je u svom sivom haljetku sjela kraj pepela.

Kad se drugi dan svečanost nastavila i roditelji već s djevojkama otišli, ode i Pepeljuga k ljeskovu drvcetu te progovori:

Milo drvce, stresi grane:

Zlato, srebro saspi na me!

Ptica joj baci odjeću još gizdaviju od prijašnje, pa kad je u njoj banula na svadbu, sve se zadivi njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao, dokle god nije došla; uzeo je za ruku i plesao samo s njome. Kad bi drugi htjeli s njome plesati, rekao bi:

          - Ovo je moja plesačica.

Podvečer se Pepeljuga spremi kući, a kraljević pođe za njom, da vidi, u koju će kuću. No ona mu pobježe iza kuće u vrt, gdje su na lijepu veliku stablu visjele prekrasne kruške; Pepeljuga se okretno poput vjeverice popne među grane, te kraljević ne znade, kamo je iščezla. Čekaše on, dok dođe otac, pa mu reče:

          - One je neznane djevojke nestalo; mislim, da se popela na krušku.

Otac pomisli, da nije možda Pepeljuga; zatraži sjekiru, posiječe krušku, ali ne bijaše nikoga. Kad oni u kuhinju, Pepeljuga sva u pepelu kao uvijek. Ona je naime s druge strane sišla kruške, predala lijepu odjeću ptici na ljeskovu drvcetu i opet obukla svoj sivi haljetak.

Kad su i treći dan roditelji s polusestrama otišli, Pepeljuga opet pode k svojoj majci na grob i reče drvcetu:

Milo drvce, stresi grane:

Zlato, srebro saspi na me!

Sada joj ptica baci tako krasnu i sjajnu odjeću, kakve još nije imala, i cipelice od suhoga zlata. Kad je u toj odjeći došla na svečanost, gosti zanijemili od udivljenja. Kraljević je s njome plesao sasvim sam. Kad god bi je tko pozvao, da s njome pleše, kraljević bi rekao:

          - Ovo je moja plesačica.

Podvečer se Pepeljuga spremaše kući i kraljević je htjede pratiti; no ona mu i opet tako brzo pobježe te je nije mogao stići. Kraljević se zato posluži varkom; naredi da se stepenice namažu smolom, pa kad je Pepeljuga potrčala kući, lijeva joj se cipela prilijepi i ostane. Kraljević je digne: bijaše malena i dražesna, sasvim od zlata.

Drugo jutro pođe s cipelicom k Pepeljuginu ocu, pa mu reče:

          - Nijedna druga ne može postati moja žena doli one, kojoj pristaje ova zlatna cipelica.

Obje se sestre obradovaše, jer su imale lijepe noge. Najstarija uzme cipelu i pođe u sobu, da je obuje; pri tom joj pomagaše majka. Kako cipelica bijaše premalena, te joj nožni palac ne mogaše unutra, dade joj mati nož i reče:

          - Odreži palac; budeš li kraljica, nećeš morati da ideš pješice.

Djevojka odreže palac, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao zaručnicu na konja i odjaše.

Moradoše proći pokraj groba, gdje su, na ljeskovu drvcetu, sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas:

Gukni, gukni, o golube,

Krv, gle, curi iz cipele:

Cipela joj premalena,

Zaručnice prave nema,

Kod kuće još ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi, kako je krv procurila; okrene s konjem natrag, dopremi krivu zaručnicu kući i reče, da nije prava i da druga sestra obuje cipelu. Druga uđe u sobu i prsti joj nasreću uđu u cipelicu, samo joj peta bijaše prevelika. Nato joj mati dade nož i reče:

          - Odsijeci komadić pete; budeš li kraljica, nećeš morati da ideš pješice.

Djevojka odsiječe komadić, utisne nogu u cipelu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao svoju zaručnicu na konja i odjaše.

Kad su prolazili pokraj ljeskova drvceta, na njemu su sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas:

Gukni, gukni, o golube,

Krv, gle, curi iz cipele:

Cipela joj premalena,

Zaručnice prave nema,

Kod kuće još ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi, kako je krv procurila i kako se po bijeloj čarapi razlijeva rumenilo; okrene s konjem natrag i otpremi krivu zaručnicu kući.

          - Ni ova nije prava! - ljutito će kraljević. - Nemate li druge kćeri?

          Ne - odgovori otac. -  Još ima Pepeljuga, siroče od moje pokojne žene; ali ona ne može biti zaručnica.

Kad je kraljević zatražio, da mu i nju pošalju, upadne maćeha zlobno:

          - Ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.

No kraljević je svakako želio da je vidi, i Pepeljugu moradoše pozvati. Ona prvo umije ruke i lice, pođe kraljeviću i pokloni mu se. Kraljević joj dade zlatnu cipelicu, a ona sjedne na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene cipele i stavi je u zlatnu: stajaše joj kao salivena. Kad je ustala i kraljević joj pogledao lice, prepozna lijepu djevojku, što je s njim plesala i viknu:

         - Ovo je prava zaručnica!

Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjaše. Kad su prolazili pokraj ljeskova stabalca, kliknu dvije golubice u jedan glas:

Gukni, gukni, o golube,

Krv ne curi iz cipele:

Cipele joj lijepo stoje,

Zaručnica prava to je.

Kliknuvši slete sa drveta i sjednu Pepeljugi na ramena, jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostanu.

Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše neiskrene polusestre, da se dodvore i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su zaručnici pošli u crkvu, bila je najstarija sestra s desne, a najmlađa s lijeve strane, i golubice iskljuju svakoj po jedno oko. A kad su izlazile iz crkve bila je najstarija s lijeve, a najmlađa s desne strane; i golubice iskljuju svakoj drugo oko. I tako za svoju zlobu i neiskrenost biše kažnjene sljepoćom za čitav život.