Pepelko i trol jeli za okladu

U nekog seljaka bila tri sina. U velikoj je oskudici on živio, bio je star i nemoćan, a sinovi mu ne bijahu od velike koristi. Uz kuću su imali poveliku šumu, te jednom otac kaza sinovima da odu u šumu i drva nasijeku, ne bi li kako drvima nešto duga odužio.

Napokon se sinovi odobrovoljiše, te je onaj najstariji prvi krenuo u šumu u sječu.

Kad je on u šumu došao, i stao da siječe suhu jelu, eto ti ogromnog, strašnog trola.

„Budeš li sjekao u mojoj šumi, ubit ću te!“ – priprijeti mu trol.

Kad je to momak čuo, bacio je sjekiru, te potrčao kući najbrže što je mogao.

Ko bez duše je u kuću utrčao i ispričao što mu se dogodilo. Nato mu otac kaza da je on jedan običan zec strašljivac; kad je on njegovih godina bio, njega nikakav trol nije mogao uplašiti i u sječi spriječiti, kaza on.

Sutradan je onaj drugi sin u šumu krenuo, no i s njim bijaše u dlaku isto.

Kad je u jelu nekoliko puta zasjekao, pred njim se trol stvorio, te mu i zaprijetio:

„Budeš li sjekao u mojoj šumi, ubit ću te!“

Momak ga nije smio ni pogledati, već je i on, kao i brat mu, bacio sjekiru i pobjegao.

A kad je kući došao, otac se naljutio, te je i njemu kazao da njega nikakav trol nije mogao uplašiti kad je on bio mlad.

Trećeg dana u šumu je naumio Pepelko poći.

„O-ho-ho, ti!“ – povikaše ona dvojica starijih. „Ti ćeš se sigurno šume nasjeći, ti koji nikad nisi iz kuće nosa promolio!“

Pepelko im na to ništa nije odgovorio, već je samo zamolio da dobije dosta hrane. Majka mu nije imala što dati, te je lonac na vatru stavila mlijeko da skuha, i s njega skorup da skine. Kad bijaše gotovo, on s tim u naprtnjaču, pa pravo u šumu.

Nakon što je časak sjekao, pred njim se trol stvorio, te mu je i zaprijetio:

„Budeš li sjekao u mojoj šumi, ubit ću te!“

No, momak nije oklijevao, u šumu on odjuri, te iz telećka sirac uze, i jako ga zgnječi da je iz njega surutka prokapala.

„Ne ušutiš li“, povika on na trola, „zgnječit ću te kao što sam ovaj kamen zgnječio iz kojeg voda teče!“

„Nemoj, prijatelju, poštedi me!“ – zavapi trol. „Pomoći ću ti u sječi.“

Momak mu je život i poštedio, a trol se na posao dao.

Bijaše on baš vješt u sječi, mnogo je stabala za vidjela oborio.

Kad se večer primakla, trol će njemu:

„Možeš sa mnom mojoj kući, bliže ti je do mene nego do tebe.“

Momak ga je poslušao, i kad su trolovoj kući došli, ovaj je ognjištu prišao vatru da naloži, a momak će po vodu, da kašu zakuhaju. Ali, ondje su dva željezna čabra stajala, tako velika i teška, da ih momak nije mogao ni pomaknuti.

A onda će momak:

„Nisu vrijedni truda ovi napršnjaci, idem po čitav izvor.“

„Ne, zaboga!“ – zakuka trol. „Ne smijem ostati bez izvora. Ti potakni vatru, a ja ću po vodu.“

Kad se ovaj s vodom vratio, nakuhali su povelik kotao kaše.

„Baš je dobro“, zadovoljno će momak. „Što misliš da jedemo za okladu?“

„O, da!“ – smjesta uzvrati trol.

Pa ako je išta mogao, pomislio je, bar je dobro jesti uvijek mogao.

Čim su sjeli za stol, momak je kriomice uzeo svoju kožnu naprtnjaču i ispred sebe stavio, te stavljaše više u nju no sebi u usta. Kad se naprtnjača napunila, uzeo je nož i po njoj zasjekao.

Trol ga je u čudu pogledao, ali ništa nije rekao.

Nakon što su još jedno vrijeme jeli, trol odloži žlicu.

„Dosta je bilo, ne mogu više“, kaza on.

„Moraš jesti!“ – momak će. „Ja sam još napola gladan. Učiniš li kao što sam ja učinio i zasiječeš se po trbuhu, moći ćeš jesti koliko hoćeš.“

„Ali to sigurno strašno boli?“ – uzvrati trol.

„Ma ne, nije vrijedno pomena“, dočeka momak.

Trol i učini kako mu je momak kazao, a što je od njegova života bilo, nije teško zamisliti.

Poslije je Pepelko uzeo sve srebro i zlato što je ondje našao, te je s tim kući krenuo. Time je uvijek mogao svaki dug otplatiti.