Pod božićnim drvetom

Ivana Brlić-Mažuranić

 

Ima jedno jedito zvonce na svijetu koje tako zvoni. Kroza nj se čuje kako dječja srca biju, u njemu kao da se cakle i plamte iskre i svjećice – na njegov glas se dižu mašte i slike i želje. Ono je puno poezije i naivne vjere – u njem ima iluzija i dvojbe, straha i nestrpljivosti duše – u njem: u zvoncu što pod božićnim borom zazvoni. – Na njegov glas se otvaraju vrata tajnovite sobe u kojoj bor stoji – pak ako je drveni konj na onom mjestu na komu ga je srce zamislilo, a očice potražile – oj! vi ne znate da ima iluzija i nada koje se i ispunjaju – al zato vaše srce nikada i ne likuje tako i vaša lica nikada ne sjaju tako!

Sada će dakle to zvono zazvoniti.

U tamnom predsoblju čuje se pridušeni žamor, uzrujano gurkanje i tihi smijeh djece – a iz tajnovite sobe prodire kroz pukotine vrata zlatni trak svijetla – i čuje se paljenje šibica, šaptanje – šuštanje još jednog papira. – – Čas – dva – vječnost – a onda je ono zazvonilo!

Oba krila vratá otvorila su se, u tamno predsoblje prolilo se svjetlo, a iz predsoblja prosula se četa djece u dvoranu. I dok se bujica prosula i ručice pružile za darovima – zamnije duboki akord iz susjedne sobe – zabruji duboki glas tatin:

– „Narodil se je” – – –

To je u tom čudesnom času ona pjesma, koja ima da sustavi želje za šarenim i sjajnim zemaljskim darovima i da ih svrati bar na visine anđela što navrh bora lebdi!

Vi ne imate pojma, kako je dugačka ta pjesma sa svojim refrenom: „Na tom mladom ljetu”. – A hoće se da se pjeva pobožno. I stoje djeca nepomično u krugu, pjevaju tanko glasovito, a očice su uprli u svijeće od bora, da se ne otimaju za darovima. Samo najmanji, koji je najbliže do darova stao, pridiže potajno lutki crvenu suknjicu, da vidi ima li bječve.

Pobožno i sve glasnije ječi pjesma. – Al tamo iza djece još dva začuđena, preneražena, udivljena oka sijevaju. – Domaća mačka. Bože moj, pravo pravcato drvo, zeleno, granato! Toga već dugo nije vidjela. Nešto je šareno to drvo, nešto sjajno – al ipak drvo, kao što ga je Bog stvorio. Čudo! čudo! Mačka sjedi kao očarana, širi svoju rumenu njušku. Miriši po šumi! Odiže kao u snu jednu pa drugu šapicu, i u njoj se budi želja željkovana. – – –

– „K njem se pridruži sveti Stjepan,

„Prvi mučenik gospoda Boga” pjeva dječji kor –

I najednom, kao puška iz zasjede, preleti djeci među nogama maca, zaleti se prema boru – još čas, i na grani je! Pa sa grane na granu, po lancima i zvjezdama, i njiše se na grančicama kao vila na oblaku. – Klepeću pozlaćeni orasi jedan o drugi, dršću zlatne niti – titraju svjećice – vrište djeca, poletiv svi najednom k boru.

„Šic! Šic!” ciče svi u jedan mah.

„Razlupati će anđela.”

„Poderati će lance! Šic!” i skaču svi oko bora.

„Joj meni, to je grijeh,” uzbuđeno viče mala, koja već nosi kosu pletenu i koja će skoro na ispovijed.

„Da, grijeh! Mačka ne ima duše” – odgovara sestra.

„Al mi imamo dušu, to je naš grijeh.”

„Evo je, evo!” kliče Ivo. „Sad ću je za rep uloviti!”

„I to je grijeh životinje mučiti!”

„Tebi je sve grijeh,” nestrpljivo odgovara Ivo pa se penje do mačke.

„Nego da je, pod božićnim drvetom!” tvrdi mala.

Hajka traje, jer kako Ivo vuče za rep, mačka sve više ide u grane. Mamini akordi na glasoviru zamukli – tata se usopio i pomaže štapom u lovu. Samo najmanji bratac se potajno uvukao odostrag pod bor i sjedeći mirno, pobire bonbone koji kao mana padaju sa drveta. Sve badava, mačka ne ide s drveta. Dok se napokon ne dosjeti seka i istrči na hodnik te pokaže kroz vrata mačkin tanjur za mlijeko. – U silnom luku („kao letipas jestivi!” viče mala višeškolka) proleti mačka preko dječjih glava sa bora ravno na vrata. A bor osta titrajući, zvoneći, svijetleći i tresući se od jedinog grijeha, koji će ove večeri uzbuniti ova mala srca.

I sada istom usopljeni, ugrijani, dolaze do darova svojih. Oh! u to nemojte pačati! Vi ne možete razumjeti, zašto se mijenja ova olovka za ovu izrezuckanu sličicu, i vi ne znate, zašto je baš ova kutija tako lijepa. Vi ste naime već zaboravili ili se malo kad sjećate, kako je u djetinjstvu krasno bilo ono limeno držalo sa zlatnim zvjezdicama i kako bi svaku vrijednost izgubilo bilo, da su zvjezdice bile drugačije poredane. Ovo su sve tajne, za Vas davno zadrijemale. – A djeca međutim gledaju, prihvaćaju, promatraju, istražuju. Ali kako istražuju! Sutra će potajne škare otvoriti želudac papigi od gume, da se vidi „što je unutri”. – Radosti sijeva, žamor je sve življi, svaki kraj svojih darova stoji, a pogledi ispod oka komparativno lete sa vlastitog na tuđe i zadovoljno se vraćaju kući! A mali je uhvatio sve svoje darove u naramak i stoji, raskoračiv debele nožice, nasred rasvijetljene sobe kao zabrinuti Krezo.

Dugo se izmjenjuju scene i slike, svjećice sa bora već kapaju, plamen im je sve veći a vosak sve manji. Kao brižni noćobdija obilazi tata oko drveta, da se što ne zapali, i odgovara na sva pitanja sa „Mhm” – jer je to još najsigurnije po mir u dječjem svijetu.

Mama zove k večeri. Danas, u ovoj sobi gdje čarobno drvo zahtijeva toliku bezgrješnost, ne će se mrsiti.

„Al ja ne znam ribe jesti” prigovara mali.

„Oh! Za tebe je svejedno, jopček!” odgovara malo prezirno sestra, koja je već dorasla do posnih godina.

Mali doduše ne shvaća potpuno tu uvredu, samo se čudi da bi za njega moglo svejedno biti, a njemu se uvijek čini, da baš za njega nije svejedno!

Onda su sjeli za stol. Svjetiljka nad stolom osvjetljuje ražarena lišca – na krilu su lutke i poluotvorene knjige – pred tanjurom mail konj, o pojasu limena sablja. Preko stola razlijeva se žamor, rasprava, pitanja.

„A zašto Ti, mamice, ništa ne govoriš? Jesi li žalosna?” Mama da je danas žalosna? Ako je širom svijeta danas u ičijem srcu Božić, to je u maminom srcu. Mama je samo nešto umorna, pak sluša i motri, i sreća raste u njoj. – Al ona je još uvijek nešto poetična i sentimentalna, pak odmah odgovara maloj figuri:

„Kako bi mogla biti žalosna, srce moje! Tata i ja smo malo umorni od radosti, a vi bi željeli da taj dan radosti i dva puta toliko potraje. – Sjećaš li se u ljetu na brdu onih velikih i zrelih sunčanica na visokim stabljikama? Kad sunce zapada, onda i one za njim spuštaju glave – a one male sunčanice, što oko njih rastu, sa sitnim glavicama na tankim dršcima – one se još propinju kao na prstiće, ne bi li još preko brda ugledale sunce.

Tata i odrasla latinka podsmjehuju se doduše u tanjure maminoj poeziji – al djeca su u ljeto i zbilja vidjela sunčanice a njihova se mašta lako budi. Mali se je već u brzu ruku poskliznuo sa svoje visoke dječje stolice da ilustrira maminu prispodobu. Stao je nespretno na vrške svojih cipelica i upravo mu lišce viri nad stolom – lišce, sjajuće kao najljepša mala sunčanica!

„Je l' tako prave male sunčanice, mama?” pita mali.

I drugo vam ne imam ništa pripovijedati. Jedna se svjećica na vrh bora nije dala utrnuti, i to je još zadnji čas prije spavanja podalo buke, skladanja, puhanja i smijeha.

Onda su ove večeri u krevetu dječja srca kucala jače nego obično i lišca još u snu gorila. – A drugo se nije ništa izvanredna dogodilo – jer su vam u obitelji kao i u naravi najljepši oni dani u kojima se izvanredna čuda ne zbivaju.