Priča o goropadnom Mili i šestorici ptića rodovića

Ivana Brlić-Mažuranić

          Kroz neku krasnu zemlju tekla je u davno vrijeme jedna široka rijeka. U toj zemlji vijek obdan sjaje sunašce jasno kao božje oko, a obnoć dolazi hladovina i pada tako blagosovena rosa, da se na obali sve cakli i blista od one čiste zelene travice i velikoga rumenog cvijeća po njoj.

          Samo na jednome mjestu pružio se daleko niz obalu sitan i mekan pijesak, zlatan od sunca i sam od sebe.

          Na kraju toga pijeska stajala je ribarska kućica, a malo dalje vidjela se u visokoj obali pješčana spilja. Nadaleko i široko nije bilo drugoga ljudskog stana, a nije ga ni trebalo, jer je u ono doba bilo vrlo malo ljudi na svijetu.

          U pješčanoj spilji nastavao je neki čarobnjak s dugom sijedom bradom do pojasa i velikom kopčom od dragoga kamena na lijevom ramenu. Iz spilje gledao je on na rijeku i na ribarsku kućicu, koja je stajala na zavoju obale.

          U ribarskoj kućici nastavao je ribar, njegova žena i njihov sinak Mile. – Mile je bio lijep, jedar i plavook kao ona potočnica kraj vode. A kako i ne bi bio lijep, kad se rodio u onako krasnoj zemlji.

          Mati je odveć ljubila svoga Milu i nije znala od dragosti, što bi s njim. Ribar je čitav dan na ribanju, a ona kod kuće miluje svoga sinka, kao da je još sasvim nejak. A kad tamo Mile je velik, već malone ocu do pojasa, mogao bi i na ribanje s njim.

          Ali mati ne da Mili od svoga krila nikuda!

          U Milana čvrsti zubići kao u mladoga dabrića, – ali njegova mati ne da mu ni kruha ni pasulja govoreći: „I to je tvrdo za moga Milu”, nego ga napaja samo medom i mlijekom kao Duku od Meduna. – U Milana čvrste nožice kao dva hrastova stupića, – ali još uvijek njegova ga majka nosi u naručju, kadgod dospije govoreći: „Umorit će se moj Mile”. – Uvečer je Mile sanen, pa bi zaspao i na goloj zemlji, – ali majka meće pod njega perine i jastuke sve jedno povrh drugoga govoreći: „Da mi je još perja iz sedam carevina za mojega Milu.” –

          Tako se Mile pokvario i ništa mu nije bilo pravo.

          Tko odveć med pije, usta mu ogorčaju, zato Mile viče i rogobori: „Ne valja ovaj med, nije sladak.” – Tko na samom perju leži, kosti mu se saviju, pa zato Mile viče i plače: „Ne valja ovo perje, nije mekano.”

          Mati trči u šumu, da traži slađi med, – a guske hrani brašnom i pogačom, da im bude mekše perje.

          To sve sluša i gleda čarobnjak iz spilje.

          On već stotinu godina nije izlazio iz svoje spilje, jer mu se većma sviđalo.

          Dok su drugi čarobnjaci i vještice letjele na velikim krilima po čitavom svijetu kao muhe bez glave, dotle je on mirno sjedio u svojoj spilji, pa gledao i slušao, što se događa na obali i na rijeci. I tako sve sjedeći na jednome mjestu postao je s vremenom najmudriji i najjači čarobnjak na svijetu.

          Vidio je dakle čarobnjak, kako je zlo ono, što mati s Milom radi. Ne daje se djeci hrana zato, da im bude slatko u ustima, nego zato, da narastu do čestita čovjeka. – A Mile eno već toliko plače i viče, da nema vremena ni da raste.

          Tako stane čarobnjak misliti, kako bi popravio na Mili ono, što mati pokvari. No kakogod je bio najjači čarobnjak na svijetu, tako ipak nije dugo mogao, da se dosjeti dosta jakomu lijeku za onoliku ludost materinu. Ipak je lijepo mirno čekao, jer je imao mnogo vremena.

          Mile je svaki dan dolazio na obalu i tu je zaista bilo svačega, da mu srce zadovolji.

          Tu je pod plitkom bistrom vodicom bilo čitavo polje zlatnoga pijeska. Po pijesku su bila išarana velika čudnovata slova, – ali to nijesu bila slova, nego su se neke krasne šarene školjke pomicale polagano po pijesku, pa su ga onako išarale. Na kraj svakoga slova stajala je školjka kao šarena točka.

          Tamo su također prolijetale mnoge bijele lastavice s crvenim nogama. Iz vode pak svaki bi čas prskale iskrice, – a to su bile male srebrne ribice, koje su se praćikale na suncu.

          Zatim bi opet dolazila velika siva čaplja, da se prošeće po pijesku, a na glavi i po vratu poleglo joj ono kićeno perje kao vojvodi.

          I još osim toga svega imao je Mile čime, da se zabavi, jer je upravo nad čarobnjakovom spiljom bila začarana vrba. Samo odrežeš grančicu od te vrbe i ništa ne trebaš izdjelavati, nego odmah sviraj u grančicu: gotova sviralica! Mile je mogao odrezati sviralicu, kadgod je htio, mogao je imati stotinu sviralica u jedan dan.

          No malo je Mili sviralica! On koješta drugo želi, i kadgod na obalu dođe, svaki put izreče kakvu ludu želju.

          A čarobnjak pomisli jednoga dana:

          – Ispunit ćemo mu prvu želju, – pa kad vidi, što je luda poželio, možda se popravi.

          Dođe dakle opet Mile na obalu i gleda, kako nasred vode plovi stari dub i kako se lijepo polako ziba na vodi.

          – „Ej, mili Bože, da se hoće ova rijeka da razlije po ravni, milote li! Pa da zaplovi naša kuća po vodi, krasote li! Da se ja na jastucima zibam onako na vodi, divote li!” pomisli Mile.

          Ovo je zaista bila odveć luda želja, pa čarobnjak ne htjede pačati se i krenuti rijeku iz njena korita, da unesreći ribara, da mu potopi kuću rad Miline obijesti. I tako Mile ode kući, a rijeka osta u svom koritu.

          Drugi dan dođe opet Mile na obalu i pogleda u ono žareno sunašce na nebu.

          – Ej, Bože moj, da hoće ono sunašce da padne preda me, krasote li! Pa da ga uzmem i umočim u rijeku, milote li! Alaj bi prštala i čvrčala voda oko njega kao oko vruće tepsije! – reče Mile.

          Ova je želja bila još luđa i čarobnjak ne htjede da se pača u sunašce i da ga skida s neba Milanu u ruke. Milan bi pri tome poslu sigurno spržio prste, a što bi bilo od ostaloga svijeta, to se i ne zna. I tako ode Mile opet kući, a sunašce osta na nebu.

          Treći dan dođe Mile opet na obalu i sjedne na pijesak, te pusti udicu u vodu, da hvata ribe, No riba ne će da se hvata, a Mile od dosade gleda preko rijeke.

          Nasred rijeke bio je mali otok, a na otoku staro visoko drveće. Navrh jednoga suhog drveta vidi Mile veliko i crno rodino gnijezdo. Gnijezdo je bilo okruglo i glatko kao veliki kolač.

          – Ej, Bože moj, da mi je malo doći tamo navrh onoga drveta, pa da se ponjišem u onom gnijezdu! Milote li! – reče Milan.

          Kako je to Milan vruće zaželio, ne da se ni izreći. Zaželio je to većma negoli i isto sunašce u ruke. A i jest lijepo, kad gledaš iz daleka i kad pomisliš, da bi se ponjihao u onako lijepom okruglom gnijezdu u onolikoj visini!

          Sada čarobnjak zadovoljno kimnu glavom i dugom bradom, pa reče:

          – Tu ćemo mu želju ispuniti. Poslat ćemo majčina Milana u tuđi svijet, tamo na otok. –

          Zatim čarobnjak protare desnom rukom svoju kopču na lijevom ramenu, a iz onoga velikog dragulja sine sjajna zraka prijeko na otok i zabliješti u oči jednoj staroj rodi, koja je tamo gacala. A kogagod bi pogodila zraka iz čarobnjakove kopče, taj je morao činiti ono, što je čarobnjak htio.

          Odmah se dakle podigne roda na krilima i preleti ravno preko vode do Milana i spusti se kraj njega na pijesak. Bila je krakata i mudra u držanju kao da od pamtivijeka gaca i razmišlja.

          – Što ti ovdje radiš? – upita roda ljudskim glasom Milana. Milan se u prvi čas začudio, što roda govori ljudskim glasom. No kad je Milan jednom štogod zaželio, onda ga ni najveće čudo nije moglo od te želje odvratiti. Pa da su one srebrne ribice počele pjevati i fućkati kao kosovi, – Milan ipak ne bi zaboravio, da je zaželio poletjeti na onaj otok u gnijezdo.

          – Hvatam ribu – odgovori dakle Milan rodi. – Ali ja bih volio biti tamo prijeko na otoku u onom gnijezdu.

          – To je lako – reče roda. – Sjedni na moja leđa, pa hajdemo onamo. Ono je i onako moje gnijezdo.

          Mile nije bio strašivica, pa kad se mora letjeti, on će i letjeti. Sjedne on dakle rodi na leđa, ogrli je oko vrata i oni poletješe. A Milan se baš mnogo i ne čudi, što mu se želja ispunila, nego misli: „mene i pripada, da letim kuda hoću.”

          Tako oni doletješe prijeko na pješčani otok i roda spusti Milana na pijesak. Pred njih dotrča odmah šest mladih rodovića, koji su se baš tamo na pličini vježbali stajati na jednoj nozi.

          – Oj, majko, majčice, što je ovo? – klepeću rodovići i skaču oko Milana.

          – Oj, majko, majčice, jesu li mu to krila? – viče jedan rodović i vuče kljunom Milana za rukav.

          Milan se odmah ražljuti.

          Nemoj me dirati! – vikne on. No onda se ipak nasmije i reče: – Nijesu to krila, ja nijesam ptica. – Bilo mu je vrlo drago, što je vidio, da je pametniji od rodovića. Ta majka je Milanu uvijek govorila, da je on najpametniji u kući.

          – Ako nijesi ptica, onda si valjda riba? – upita drugi rodović. Rodovići naime najprije uče, da na svijetu ima ptica, riba i žaba, – a za ljude doznadu istom mnogo poslije.

          – Nijesam ja ni riba – opet se nasmije Milan i zaista mu se činilo, da je vrlo pametan.

          – Ja znam, što je on – vikne onaj najmanji rodović, koji je najbolje učio. – On ima četiri kraka i debelu glavu. On je dakle žaba.

          – Žaba! žaba! - obradovaše se svi rodovići i počeše plesati oko Mile kao pomamni.

          – Mile se od srdžbe zarumeni kao božur. On je Mile, materino zlato, tamo kod kuće na obali svaka mu se travica klanja, – a ovdje na otoku i ne znaju za njega, nego misle, da je on velika žaba! Uvrijeđen je Mile i ljutit je kao puška.

          Stara i uljudna roda vikne na maloga rodovića:

          – Šuti, bezobrazno klepetalo, što ti znaš, čega još ima na svijetu osim riba i žaba!

          Tako vikne stara roda i kljucne rodovića svojim dugačkim kljunom po glavi.

          No Mile osta svejedno uvrijeđen, Bila je stara i čudnovata navika Milanova, da je svaki put, čim bi ga tko uvrijedio, osjetio glad. Tako i sada osjeti Mile odmah, da je gladan.

          – Idem kući – rekne on zlovoljno. – Gladan sam. Valjda još nijesam ručao. – Mile naime nikada nije znao; da li je već prošao ručak ili ne, jer ga je majka svaki čas napajala medom.

          – Klje! klje! klje! – počeše se sada oko Mile smijati svi rodovići, kao da klepeće šest klepetala. – Klje! klje! klje! on ne zna, da li je ručao! On valjda ne hvata sam svoj ručak! Njega njegova majka hrani! Klje! klje! klje!

          Mile stoji med njima i sve je crveniji, sve većma postiđen i sve ljući. A rodovići od smijeha sve trepću krilima.

          – Šutite! – opet vikne stara roda – ako je gost gladan, treba ga pogostiti. Pokažite, što znate! Dakako da nije rodi bilo stalo do toga, da se Mile pogosti, nego do toga, da vidi, jesu li poslušni i vješti njeni rodovići.

          – Hoćemo! hoćemo! – viknuše veselo rodovići i odmah se oni razbježaše na sve strane po pijesku i lokvicama. Samo se vidjelo, kako gacaju i kljucaju dugačkim kljunovima po vodi.

          U tili čas eto sviju rodovića natrag, a svaki nosi u kljunu lovinu. Opkole oni opet Milana i pružaju mu u kljunovima ručak. No kakav ručak! Dvije ribe, dvije žabe i dvije zmije!

          Uh! kako se Milanu zgadilo! Ni pogledati ne može! On, majčin Mile, gladan je, želi slatkoga meda i gustoga mlijeka, a ovdje u tuđem svijetu nuđaju mu žabe i zmije za hranu. Ej, da mu je bar kruha i pasulja!

          A rodovići sve klepeću od ponosa:

          – Uzmi, brate, uzmi pečenku! - I jedan mu od njih pusti zmijicu na ruku.

          Zaigralo u našega Mile ljutito srdašce kao u Muse Kesedžije. No, što može, kad je ovdje adet, da se zmije jedu? Da je kod kuće valjao bi se od jada po zemlji, – ali ovdje bi ga ostavili, neka se valja, ako hoće baš naokolo otoka – i još bi im se možda to dopalo, pa bi se još i više smijali.

          Zato Mile, ponosan momčić, stisne šakom i srdašce i gladan želudac, pa počne od neprilike zvirkati i ogledavati se desno, lijevo, dolje i gore.

          I kako pogleda gore, opazi ono gnijezdo, radi kojega je upravo i došao ovamo.

          Odmah se razvedri Milino lice, – jer bilo kako bilo, Mile hoće u gnijezdo!

          – Hajde, ponesi me gore! – reče on staroj rodi.

          – Hocu! hoću! – odvrati odmah roda. Njoj dakako nije bilo do tog da se Mili ispuni želja, nego do toga, da se pohvali, kako li je krasno njeno gnijezdo.

          Sjedne dakle Mile rodi na leđa i ona uzleti, pa se počne dizati u velikim okruzima u visinu – a oko nje svih šest rodovića.

          – Klje! klje! klje! nositi ga mora naša majka! Ni letjeti ne zna! klje! klje!" – smiju se i opet rodovići i zibaju se u uzduhu kao galije na moru. „Ni letjeti ne zna!”

          Sad je već Milu zaista stisnulo u srdašcu. On, najpametniji kod kuće, a tek što je pô sata u tuđini i već mu pokazaše, da ništa ne zna! Ne zna ni reći, da li je ručao ili ne – akamoli bi mogao poletjeti kao ovi rodovići.

          Misli tako Mile i drži se rodi čvrsto oko tankoga vrata, jer mu se zamaglilo u glavi od onolike visine i vrtoglava lijeta. Slađe bi bilo hodati po dragoj zemljici!

          Napokon se dignuše do gnijezda, a stara roda sjedne na rub i prebaci Milana u gnijezdo kao vreću, jer takve stvari neškode rodovićima, pa ne će ni Milanu, misli ona.

          – Vidi, dušo, kako je lijepo u našem gnijezdu – veli roda i umalo da nije pomilovala Milana kljunom, jer joj je – – – vrlo milo njezino gnijezdo.

          – Vidi! vidi! – klepeću rodovići i dolijetaju redom, sjedaju na rub gnijezda, a onda skaču u nj.

          Jao si ga sada Milanu! Guraju se rodovići, smještaju se i namještaju sve jedan preko drugoga, provlače se jedan ispod drugoga, izvlače odavle, pa odanle svoje dugačke krakove, vrpolje se i rogobore, da je pravo čudo. Gnijezdo je tijesno za tolike, nezgodno je, a na rubu šibe vire.

          Nije Milan još nikada bio u gnijezdu, gdje valja dijeliti mjesto sa šestoricom!

          Mota se Milan medu rodovićima, zadjene rukavom o jednu šibu, malo ne iskopa oči o drugu šibu i – eto ga na! malo da ga nije izbacio iz gnijezda onaj sitni rodović, što se najviše gura i namješta!

          Uza to svi rodovići klepeću i viču: – Klje! klje! klje! – To se oni šale i guraju i smiju kao i svako veče, dok se smjeste u gnijezdu.

          No Milanu od takve šale umalo da oči ne iskočiše! Nije njemu do šale i strašno se on razbijesnio u toj gužvi. Razbijesnio se i počeo ljutito tući i razmahivati oko sebe. Počeo se izvlačiti ispod rodovića, počeo udarati šakama i nogama i širiti sebi prostrano mjesto u sredini gnijezda.

          – Uhuhu! majčice! kako je goropadan! Uhuhu! nosi ga iz gnijezda! – viknuše rodovići. – On ne zna, da se treba stisnuti, kad nas ima sedmoro u gnijezdu! Nosi ga, majčice!

          A Mile sav crven i ugrijan, sav upleten u krakove i kljunove rodovića jedva viri glavom i jednom rukom između njih. Ej, da mu je biti kod kuće na noćištu, pa makar baš i na slamnjači spavao.

          – Nosi me kući! - poviče on.

          Međutim se već spustila večer i hladovina.

          – Sinko moj, ja više ne letim večeras preko rijeke, jer je mrak, pa moram čuvati gnijezdo. Spustit ću te dolje na otok, ali prijeko na obalu te ne nosim. – Tako je govorila roda stojeći na rubu gnijezda i klimala je uza to glavom, pa se čudila, kako je Mile goropadan, kao da je sam u gnijezdu. No ne reče ništa o tom, – jer šta nju briga, kakav je Milan – već samo podmetnu leđa, da se oslobodi silovita gosta.

          Iskoprca se Milan iz gnijezda, udari još hitro nogom onoga sitnog rodovića, sjedne rodi na leđa, a ona se s njime spusti dolje na otok.

          Kad stigoše dolje, klizne Mile s njezinih leđa na pijesak, – a ona mu samo reče: – Eto, sad imaš dosta mjesta! – i odmah mu okrene svoje crvene pete, digne se na krilima i uzleti opet u svoje toplo gnijezdo, da čuva mlade, jer je već pao mrak.

          A Milan, majčino zlato, što kod kuće spava na perju i jastucima, osta u samoj košuljici na pijesku i noćnoj hladovini. Tako je onomu, koji se ne zna vladati u tuđem gnijezdu!

          Vjetar piri niz vodu i nosi sve gušći mrak i sve više hladovine, da razgali bilje i cvijeće po obali, – a Milana srsi prolaze od zime. I što će, nego počne kroz mrak zvati svoju majku:

          – Majko! oj, majko!

          No rijeka je vrlo široka, a Milanov glasić čini se tako tanak, kao da šišmiš pišti nad vodom. Ne čuje se ni na pet koraka, akamoli tamo naš obalu!

          Oh! oh! Bože moj! već je davno Mili tako teško, da bi najradije plakao i suze lijevao. No tamo gore sa gnijezda, – koje se više i ne vidi, jer je mrak – tamo gore još se katkada čuje, kako se po koji rodović nasmije „klje! klje!” A da oni začuju, kako Milan dolje plače, još bi se i jače smijali.

          Zato Mile guta gorke suze, jer ne će, da ga čuje tuđi svijet, kako plače, pa sve u mraku tare rukavom oči, da ne prosuze. Onda umoran i prozebao sjedne na pijesak. Osjeti Milan da je pijesak odozgo topao, jer ga je preko dana sunce ugrijalo. Počne Mile oko sebe zgrtati topli pijesak, da se zgrije. Pokrije njime nožice, pa koljena i ukopa dlanove duboko u pijesak.

          Tako sjedi lijepi plavokosi Mile u noći na tom otoku ukopan u pijesak kao lipov bog. A s vode dolazi mrak – – – mrak, hlad – – – hlad – – –

          Prijeko pak na obali vidi se iz čarobnjakove spilje, kao da drijema malena i slaba luč. Ako li je i čarobnjak zadrijemao ili se jako zamislio nastradat će Mile ove noći. Vidjet će se – – –

          Daleko gore na rijeci ziba se u tami čamac. Odnikud nema svijetla i čovjek, koji je u čamcu, vesla po mraku.

Iznenada preleti iz čarobnjakove spilje tako sjajan tako blistav trak kao od živoga ognja ili od žežena zlata. Preleti taj trak iz čarobnjakove spilje, pa daleko po tamnoj rijeci sine upravo u oči onomu čovjeku u čamcu.

          To je bio trak iz čarobnjakove kopče – i odmah onaj čovjek uzme vesla i odveze se ravno do otoka i stane s čamcem upravo tamo, gdje se Milan zario u pijesak. – Taj čovjek u čamcu bio je Milanov otac.

          Opazi Milan oca, jer se mjesec digao.

          Djeca se raduju, ali se nikad ne čude, ma kako im iznenada roditelji došli u pomoć. Zato Mile samo skoči i potrči k ocu radosno viknuvši:

          – Hajdemo kući, oče!

          A otac još je smućen od one blistave zrake i još mu je sjaj od alema u očima, pa i ne zna pravo što je sve ovo.

          On samo prigrli sinka, meće ga u čamac i uhvati vesla govoreći:

          – Sinko, Mile; sinko, Mile, jesu li te odmamile vile?!

          A Mile samo šuti, prislanja se uz očeva koljena i gleda ispod vesla tamo na obalu.

          Tamo na obali netko zove, netko hoda, netko nešto nosi, i vuče.

          Ono je mati Milina. Naplakala se do sita za Milanom, a sad vidi na mjesečini, gdje joj se vraća, pa brzo vuče na obalu čabar mlijeka i tri oke meda. Brzo iznosi jastuke i blazine, da umota Milu. Brzo suče bijele rukave do lakata, da ponese u kuću svoje zlato.

          Vidi Mile još izdaleka med i mlijeko, pa se sjeti, kako je zaželio kruha i pasulja, kad su mu u tuđini nuđali žabe i zmije za hranu.

          – Daj mi, majko, kruha i pasulja! – viče Mile već s vode.

          Vidi Mile jastuke i blazine na obali, pa se sjeti, kako je zaželio spavati na dobroj slamnjači, kad ga je u rodinom gnijezdu bolo i guralo.

          – Daj mi majko, da legnem na slamnjaču! – viče Mile još s čamca.

          Vidi Mile, kako majka suče rukave, da ga ponese kući, pa se sjeti, kako li je zaželio trčati po dragoj zemljici, kad je ono vrtoglavo letio rodi na leđima.

          – Daj mi, majko, da se protrčim do naše kućice! – viče Mile još s čamca.

          Mili Bože! umalo da nije čitava rijeka potekla natrag od čuda, kako li se Mile za pó dana u tuđini opametio! – A majka samo skrstila ruke i prenemaže se od čuda.

          Tamo pak iz spilje izvirio je čarobnjak, prvi put nakon stotinu godina. Izvirio je glavu, pa mu se na noćnom povjetarcu vije brada kao povjesmo.

          Izviruje mudrom glavom, i raduje se u dobrom srcu svom. Onda opet uniđe u svoju spilju i otvori starostavne knjige. On nije u njih već stotinu godina upisivao, jer nije vrijedno koješta u knjige šarati. No sada otvori bijelu stranicu i napiše zlatnim slovima ove riječi:

          „Za jedinca nema lijeka do tuđega svijeta.”

          Zatim posipa napisano pijeskom sa stropa spilje, zaklopi tešku knjigu i bio je spokojan i radostan, što je u sto godina ovo znanje stekao.

          Milan odmah sjutradan u zoru uhvati vesla i ode s ocem na ribanje i nije ga bilo s posla do navečer.

          Plakala majka malo vremena, što Milan više ne će, da se tetoši, a onda od dosade ode u bašču i okopa pasulj. To je bilo vrlo dobro, jer je pasulj tako urodio, da ga nijesu mogli njih troje čitave zime pojesti, nego primiše još na hranu jedno siroče, koje je odnekud izdaleka k njima zalutalo.

          Mile pak doraste do ribara, kršna i jaka tijela, a zadovoljna i srećna srca. Nije ni čudo, kad ga je ta krasna zemlja rodila, a mudrost i dobrota čarobnjakova podučila.