Prijatelji i u životu i u smrti

Dva momka nekoć bijahu dobri prijatelji, te su se jedan drugom zavjetovali da se nikad neće rastati – ni u životu, ni u smrti. Jedan od njih mlad umre, a domalo je onaj drugi isprosio kćer nekog posjednika, s njom se zaručio, te i oženio.

Kad je o svadbenu veselju bilo, mladoženja je sam otišao na groblje, gdje mu je prijatelj bio sahranjen. Na grob je pokucao i zovnuo ga. No onaj nije došao. On je i opet pokucao i zovnuo, ali ni taj put onaj nije došao. Treći je put on jače pokucao, i još glasnije ga zovnuo da gore dođe, da s njim popriča. Napokon je čuo nekakav zvuk, kao da se netko odozdo šuljao, te je domalo onaj mrtvi iz groba izašao.

„Dobro da si došao“, kaza mladoženja, „dugo već stojim ovdje, i kucam, i dozivam te.“

„Daleko sam bio“, uzvrati onaj mrtvi, „nisam te čuo, dok nisi treći put viknuo.“

„Da, da, danas se ženim“, kaza momak, „i ti se sjećaš o čemu smo ono govorili, da ćemo biti skupa, i jedan drugom na svadbu doći.“

„Sjećam se“, dočeka mrtvac. „Ali, moraš malo sačekati, da se uredim i spremim. Nisam mislio u svatove ići.“

Momak nije imao vremena, morao je kući na svadbeno veselje, a uskoro će i u crkvu. No ipak je sačekao dok se onaj mrtvi nije spremio i dotjerao, da bi i on kao i drugi u svatove krenuo, a prvo s njima u crkvu.

Tako je sve i bilo: mrtvac je s njima išao i do crkve i od crkve, a kad se na samoj svadbi s nevjestine glave kruna skinula, krenuo je natrag. U ime starog prijateljstva, i mladoženja je s njim pošao, da ga do groba isprati.

Dok su tako do groblja išli, mladoženja ga je upitao da nije što odveć čudno dolje vidio, ili nešto što bi bilo važno znati.

„Jesam“, odgovori mrtvac, „mnogo toga sam vidio.“

„Bilo bi zanimljivo to vidjeti“, kaza mladoženja. „Što misliš da i ja dolje krenem?“

„I mogao bi“, dočeka mrtvac. „Ali znaj da će i potrajati.“

„Neka će“, kazao je mladoženja, te je s njim u grob sišao.

No, prije nego su sišli, mrtvac je u groblju iščupao busen trave i momku na glavu metnuo. Silazili su kroz nemuštu tamu, kroz šiblje i močvaru, da bi do velikih, ogromnih vrata došli. Ona su se otvorila čim ih je mrtvac dotakao. Unutra kao da je prosvijetlilo; u početku je bilo kao mjesečina, ali što su više išli, postajalo je sve svjetlije i svjetlije. Napokon su stigli na neko mjesto s padinama punim sjajne, guste trave, a ondje je golemo blago paslo. Ali, koliko god krave pasle, bijahu one ružne, jadne i mršave.

„Što je ovo?“ – upita onaj momak koji je bio mladoženja. „Tako su mršave i jadno izgledaju, a jedu kao da im drugi plaća?“

„One su kao i oni kojima nikad nije dovoljno“, objasni mrtvac, „da im ne znam koliko dadneš, uvijek im je malo.“

Krenuli su dalje, i išli su dugo i daleko, te su do nekog brda stigli: ondje ništa drugo nije bilo doli gologa stijenja i urvina, i među njima tek pokoji travnati proplanak. Tu je bilo golemo blago, s kravama tako lijepim i ugojenim, svaka je dlaka na njima sijala.

„Što?“ – ote se mladoženji. „Ove koje nemaju skoro ništa za napasti se, a takve su, što je sad ovo?“

„To ti je kao i kod onih koji su i s malim zadovoljni“, objasni mrtvac.

Pošli su dalje, i dugo su hodili, da bi do neke velike vode došli. Ondje bijaše tako svijetlo, i tako je bliještalo da mladoženja nije mogao gledati.

„Sad malo sjedni ovdje dok se ja ne vratim“, kaza mrtvac, „moram jedan časak nešto obaviti.“

Onaj je nekamo otišao i izgubio se, a mladoženja je ondje sjeo, i kako je sjeo, tako ga je san osvojio: bilo je kao da je sve nestalo u tom sigurnom, tvrdom snu.

Nakon nekog vremena, mrtvac se vratio.

„Dobro je da si ostao ovdje sjediti i da sam te našao“, kaza on.

Ali, kad je mladoženja htio ustati, bijaše sav mahovinom i šibljem obrastao, kao da je u kakvu grmlju sjedio. Kad je to sa sebe skinuo, natrag su se zaputili; mrtvac ga je istim putem do groba pratio. Tu su se razišli, i jedan drugom zbogom rekli, a kad se mladoženja iz groba uspeo, kući se na svadbeno veselje zaputio.

No, kad je stigao onamo gdje se i zaputio, nije se mogao snaći, sve mu je ondje bilo nepoznato. Stao je i na sve strane se osvrtao, i svakog je upitao na koga bi naišao. Ali nitko ništa nije znao – ni o nevjesti, ni o rodbini, ni o roditeljima njegovim, a nitko ni o njemu ništa nije znao. I svi su se čudili toj spodobi što je onuda vršljala; izgledao im je kao kakvo strašilo.

I kad nikog nije sreo koga je poznavao, zaputio se župniku, te je njemu ispričao o svojoj rodbini, i o svom vjenčanju, i svadbenom veselju s kojega je otišao. No, ni župnik o tom ništa nije znao, a kad je zavirio u svoje stare crkvene knjige, našao je da je vjenčanje bilo prije mnogo, mnogo vremena, i da su ti ljudi o kojima on govori živjeli prije četiri stotine godina.

Nakon tog vremena je izrastao visoki, ogromni hrast u crkvenom dvorištu.

Kad ga je ovaj ugledao, uz njega se i popeo, hoteći uokolo pogledati. Ali, star kakav je bio, nakon što je u carstvu nebeskom četiri stotine godina proveo pa se kući opet vratio, nije sišao s hrasta kako treba. Bio je krut i iznemogao, što je i razumljivo, te kad je krenuo s drveta da siđe, okliznuo se i pao, i vrat slomio, te je na mjestu ostao mrtav.