Sebični div

     Svakog popodneva, kada su se vraćala iz škole, djeca su odlazila i igrala se u Divovu vrtu.

     Bio je to velik lijep vrt s mekanom zelenom travom. U travi je mjestimice raslo prekrasno cvijeće nalik na zvijezde, a bilo je tamo i dvanaest stabala breskaka koje bi se u proljeće osule nježnim cvjetovima ružičaste i biserne boje, a u jesen bi rodile bogatim plodom. Ptice su sjedile na stablima i pjevale tako slatko da su djeca znala zastati u igri kako bi ih mogla čuti. – Kako smo ovdje sretni! – govorila su jedno drugom.

     Jednog dana Div se vratio. Otišao je bio u posjet svom prijatelju Cornwallskom ljudožderu i ostao kod njega sedam godina. Kada je sedam godina prošlo, rekao je sve što je imao reći, jer on nije od velikih razgovora, i odlučio se vratiti u svoj dvorac. Kada je stigao, vidio je djecu kako se igraju u vrtu.

     – Što radite ovdje? – viknuo je on vrlo grubim glasom i djeca su se razbježala.

     – Moj vrt je moj vrt – rekao je Div – to je svima jasno, i neću nikome dopustiti da se u njemu igra, osim mene. – Stoga je podigao visoki zid oko vrta i stavio ploču s natpisom.

          ZABRANJEN PRISTUP POD PRIJETNJOM KAZNE

     On je bio vrlo sebičan Div.

     Jadna se djeca sada nisu imala gdje igrati. Pokušavala su se igrati na cesti, ali cesta je bila vrlo prašnjava i puna tvrdog kamenja i njima se to nije sviđalo. Nakon završetka nastave obilazili su oko visokog zida i razgovarali o divnom vrtu. – Kako smo bili sretni – govorili su jedno drugom.

     Zatim je došlo Proljeće i sav je kraj bio pun sitnog cvijeća i malih ptica. Samo u vrtu Sebičnog diva još je vladala zima. Ptice nisu htjele pjevati u njemu, jer ondje više nije bilo djece, a stabla su zaboravila cvasti. Jednom je neki krasni cvijet provirio iz trave, ali kada je vidio ploču s onim natpisom, rastužio se zbog djece tako da je kliznuo opet natrag u zemlju i zaspao. Jedini kojima se to sviđalo bili su Snijeg i Mraz. – Proljeće je zaboravilo na ovaj vrt – uzvikivali su oni – i tako ćemo ovdje živjeti cijelu godinu. – Snijeg je prekrio travu svojim bijelim pokrivačem, a Mraz je sva stabla obojio u srebro. Zatim su pozvali Sjeverni Vjetar da se nastani s njima, i on je došao. Umotan je bio u krzno i cio dan je urlao po vrtu i obarao dimnjake. – Ovo je divno mjesto – rekao je on – moramo pozvati Tuču u posjet. – I tako je došla i Tuča. Svakog dana tri sata štropotala je ona po krovu dvorca, sve dok nije porazbijala većinu škriljastih crepova, a zatim bi optrčavala vrt što brže može. Odjevena je bila u sivo, a dah joj je bio kao led.

     – Ne shvaćam zašto Proljeće tako kasni – reče Sebični div sjedeći pokraj prozora i gledajući u svoj hladni bijeli vrt – nadam se da će se vrijeme promijeniti.

     Ali Proljeće više nije došlo, a ni Ljeto. Jesen je svakom vrtu dala zlatni plod, ali Divovu vrtu nije dala ni jedan. – On je previše sebičan – rekla je ona. I tako su ondje stalno bili Zima i Sjeverni Vjetar i Tuča i Mraz, i Snijeg je plesao između stabala.

     Jednog jutra Div je budan ležao u postelji, kad je začuo neku ljupku glazbu. Zazvučala je tako slatko u njegovim ušima da je pomislio kako tuda prolaze Kraljevi glazbenici. A, u stvari, to je samo mala konopljarka pjevala pod prozorom, ali on već odavno nije čuo pticu kako pjeva u njegovu vrtu, tako da mu se to učinilo najljepšom glazbom na svijetu. Tada je Tuča prestala plesati iznad njegove glave, a Sjeverni Vjetar urlati, i prekrasan miris dopro je do njega kroz otvoren prozor. – Čini se da je napokon stiglo Proljeće – rekao je Div i skočio iz postelje i pogledao van.

     Što je vidio?

     Vidio je čudesan prizor. Kroz malu rupu u zidu djeca su se uvukla u vrt i sjedila su na granama stabala. Na svakom stablu koje je mogao vidjeti, sjedilo je malo dijete. A stabla su se veoma obradovala što su se djeca vratila, tako da su se osula cvijećem i nježno njihala grane iznad dječjih glava. Ptice su letjele naokolo i od užitka cvrkutale, a cvijeće je virilo iz zelene trave i smijalo se. Bio je to ljubak prizor; samo u jednom kutu još je vladala zima. Bio je najudaljeniji kut vrta i u njemu je stajao neki dječačić. Bio je tako malen da se nije mogao popeti na granu stabla i obilazio je oko njega gorko plačući. Siroto stablo još je bilo potpuno pokriveno mrazom i snijegom i Sjeverni Vjetar je puhao i urlao iznad njega. – Popni se, dječačiću – govorilo je Stablo i sagnulo svoje grane što je više moglo, ali dječak je bio premalen.

     A Divu se srce odmrzlo dok je to promatrao. – Kako sam bio sebičan! – rekao je on – sada znam zašto Proljeće nije htjelo doći ovamo. Stavit ću tog jadnog mališana na vrh stabla i onda ću srušiti zid i moj će vrt postati dječje igralište za sva vremena. – Bilo mu je zaista žao zbog onoga što je bio učinio.

     Zatim se odšuljao niza stube i tiho otvorio vrata i ušao u vrt. Ali kad su ga djeca ugledala, tako su se uplašila da su sva pobjegl i u vrtu je opet nastala Zima. Samo onaj mali dječak nije pobjegao, jer njegove su oči bile pune suza tako da nije ni vidio da Div dolazi. A Div mu se prikrao iza leđa i nježno ga je uzeo za ruku i popeo ga na stablo. A stablo se odmah rascvjetalo i ptice su došle i zapjevale na njemu, a dječačić je pružio ruke i obavio ih oko Divova vrata, i poljubio ga.

     A ostala djeca, kada su vidjela da Div više nije zao, dotrčala su natrag, a s njima je došlo i Proljeće. – Ovo je sada vaš vrt, dječice – rekao je Div i uzeo veliku sjekiru i srušio zid. I kada su ljudi u dvanaest sati odlazili na trg, našli su Diva kako se igra s djecom u najljepšem vrtu koji su ikada vidjeli.

     Djeca su se igrala cijeli dan, a uvečer su došla k Divu da se s njim pozdrave.

     – Ali gdje je vaš mali prijatelj? – rekao je on – dječak kojeg sam popeo na stablo. Div ga je najviše volio zato što ga je poljubio.

     – Ne znamo – odgovorila su djeca – otišao je.

     – Morate mu reći da sutra svakako dođe – rekao je Div. Ali djeca su rekla da ne znaju gdje on stanuje i da ga nikad prije nisu vidjela, i Div se vrlo rastužio.

     Svakog popodneva, kad bi završila nastava, djeca su dolazila i igrala se s Divom. Ali mali dječak kojeg je Div volio, nije se više pojavio. Div je bio vrlo ljubazan prema svoj djeci, ali čeznuo je za svojim prvim malim prijateljem i često ga je spominjao. – Kako bih ga želio vidjeti! – znao je reći on. 

     Prošle su godine i Div je vrlo ostario i oslabio. Više se nije mogao igrati nego je sjedio u velikom naslonjaču i gledao djecu u njihovoj igri i divio se svom vrtu. – Imam mnogo prekrasnog cvijeća – govorio je on – ali djeca su najljepša od svih cvjetova.

     Jednog zimskog jutra gledao je kroz prozor odijevajući se. Sada više nije mrzio Zimu, zato što je znao da Proljeće tada samo spava i da se cvijeće odmara.

     Iznenada, u čudu je protrljao oči i samo gledao. To je zaista bio čudesan prizor. U najudaljenijem kutu vrta stajalo je stablo prekriveno ljupkim bijelim cvjetovima. Grane su mu sve bile zlatne i s njih je visjelo srebrno voće, a pod njim je stajao onaj malo dječak kojeg je volio.

     Div je sav radostan potrčao niza stube i utrčao u vrt. Pohrlio je kroz travu i prišao djetetu. A kada mu je došao sasvim blizu, lice mu se zacrvenjelo od gnjeva, i rekao je: – Tko se to usudio raniti te? – Jer na dječakovim dlanovima vidjeli su se tragovi dvaju čavala i tragovi dvaju čavala vidjeli su se na malim nogama.

     – Tko se to usudio raniti te? – uzviknuo je Div – reci mi, tako da mogu uzeti svoj veliki mač i ubiti ga.

     – Ne!– odgovorilo je dijete – ovo su rane od Ljubavi.

     – Tko si ti? – rekao je Div, i obuzelo ga je čudno strahopoštovanje i kleknuo je pred tim malim djetetom.

     A dijete se nasmiješilo Divu i reklo mu: – Ti si mi jednom dopustio da se igram u tvom vrtu, danas ćeš sa mnom poći u moj vrt koji se zove Raj.

     I kad su djeca toga popodneva dotrčala u vrt, našla su Diva kako leži mrtav pod stablom, sav pokriven bijelim cvjetovima.