Slike
Ivana Brlić-Mažuranić
U naravi i u mašti prikazuju nam se slike, koje nas se doimlju svojom osobitošću bilo u kojem smjeru. Čudnovato je da takovom prilikom užitak nije najjače čuvstvo ili, bolje rekuć, da nas užitak potiče na čuvstvo mnogo jače nego li je sam. Želja naime, da se osobitost tog prizora zaustavi, otme prolaznosti i na bilo koji način izcrpi i preda drugima – ta želja prevladava takovom prilikom sve ine osjećaje. Čini nam se da nije samo za ovaj čas i lih za nas nastala ova slika, nego da se ona na neki način na nas obraća, da ju drugima saobćimo. – Ovo je, držim, postanak svake umjetnosti, napose pako svake pjesme.
Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Neposjedujući umieća kista, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje da riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.
Dodajem još da su ove pjesme pisane lih radi veselja koje mi taj posao pruža, te da bez nagovora sa prijateljske strane nebi bile došle u tisak.
Brod na Savi, ožujak 1912.
Jutro
Na iztoku oganj sveti
Rudeći svoj diže plam,
Plahe sjene krajem bježe
I razsipa zora pram.
Igra, titra voda mlada
I nemiran dah je njen,
Vidim: riekom svjetlo teče,
Uz obalu tone sjen.
Trune čamac. – Veslo crno
Bije uza vlažni kraj –
Trza čamac: trulim rubom
Ovija se zlatan sjaj.
– – – – – – – –
Sivi dan se uzdignuo,
Izgorio sveti plam,
I već mirno struje vode
– – Trune čamac, crn i sam.
Suton
Slievaju se u daljini
Magle lahke, meke,
Il su magle, il su vode
Razlivene rieke.
Sagiba se granje krajem –
Večer ko da tuži,
A nad riekom trepće, grakće:
Jato vrana kruži.
Jeli dan? il večer li je? – –
Zviezde maglom sjaju,
Klonuo je zapad tihi
Zasnulom po kraju.
Nagiba se, uzdiže se
Katarčica tanka,
Škripi šajka, drhće uže
Još i nasred sanka – –
Jeli dan? il večer li je? – –
Plače moja duša,
Obavita maglom lakom
Tužne vrane sluša.
Noćna oluja
Uz jablane, uzdiže se
Vjetar iz dubine,
Do nogu im šiba vode
Pišteći kroz tmine.
List o lišće naglo bije
Ko srdašca bôna,
Dok oblaci sablast vuku
Preko nebosklona.
Unakrst se biju munje
A šušte nebesa –
Nemoj strepit, srdce moje,
To te mrak potresa!
To su strave, te ih vjetar
Medju granje plete,
A pak bijuć suhu trsku
Preko ravni lete.
To klokoću vode kalne,
Ko da hropću biesi – –
Nemoj strepit: to se lome
Kroza vihor triesi.
Jesu triesi – al su triesi
S oblaka koj bježi – –
– – – – – – – –
I neima ga. Samo čujem
Kap što lišćem leži.
Dvie slike
(Po narodnoj pjesmi)
(Pendants)
Pa besedi Ilija
Mironosna vojvoda:
– Ta ustani, Nikola!
Da idemo u goru,
Da pravimo korabe,
Da vozimo dušice
Sovog svieta na onaj.
(Narodna pjesma)
I.
U drevno je doba – na Dnjepru velikom.
– – – Jutarnja magla
Pojasom paše ravan golemu.
Ziblje se polje, nevesinj-bilje,
I ona mlada breza po njemu.
Tko li će, Bože, zahvatit ravan
Slabijem vidom, ljudskijem okom,
Kad joj se obzor obzorja hvata,
Ko kruzi golemi na moru širokom.
Počivaju polja ko saneno čedo,
U naručju majke, u naručju rieke,
A svesilne vode svesilena ona
Pronósi bez glasa, ko nosi kroz vieke.
Gledajuć strepiš mniš da je more
Strahotno pošlo niza poljane –
Slušaj pak talas tiho gdje bije:
Nije li kreljut laste lagane?
Jutro je sveto. Biele su magle.
Što trepti na žalu perunika plava?
Što srne vukodlak u jazbinu blizu
I budi se trčka u brazdi što spava?
A dobri vodenjak, ozrievši se plaho,
Što huče i tone sred vala zelena?
Niz poloje liepom žalu
Čija l ono struže sjena?
To vodom niz vodu korablja plovi,
Vodom niz vodu korablja sveta.
Plovi, jere s Bogom plovi,
Bez vesala korab sveta
Blage duše prevozeći
S ovoga put onog svieta.
Mirna leže laka vesla,
Laka vesla pridignuta,
– Tako utva zlatokrila
Opustivši krila, pluta. –
Vidim starca poviš krme:
Mir donoseć družbi bliedoj,
Diže ruke i sam prima
Tihi sjaj po kosi sjedoj.
Svjetla pak se brazda toči,
Srebren pišuć trag po vodi
Kormilom za nesputanim,
Kime tajna vlast gospódi.
I još vidim (il su čîni?)
Kroza korab biele like,
Kako stružu sjen kroz sjenu
Vidim tihe pokojnike.
Vidim gdjeno klečeć pada
Sve do halje halja biela,
A nad brodom magla tanka
S pokorničkih sjaji tiela.
A što šapću? da li tuže
Za sunašcem ovog svieta?
Il se mole, strmeć željno
Kud ih vječna zove meta?
– – – – – – – – – – – – –
– Prikaza gine na rieci golemoj.
Još čuju se čisla što kližu kroz prste –
Al bledji i bledji jur bivaju mrtvi
I plinu – put neba uzdižući krste.
– – – – – – – – – – – – –
– – – – – – – – – – – – –
Zastaje rieka u svetome čudu
Pod krstom gdje tihu prikazu vozi,
Što no ju, bliedu, kroz bezbroj vjekova
Moćnijem slovom sprovodiše bozi.
A tamo na žalu kip se prividja,
Osamljen i silan ko litica sura –
Truni se kamen sa velih ramena:
Pogiba silan gromovnik Perún!
II.
Al još drevna čuda kriju
Crni luzi onkraj briega,
Tamo, bijuć rane klanjce.
Mameni se smieh razliega,
Ter kroz luge divlji vrišti,
Štekće, dakće, ječi, pišti!
U guštacu, na kladencu,
Na studenom ključu zdenom,
– Gdje odolin raste trava,
Sitna trava otrovana,
Gdje pod krunom zmija spava
Povrh blaga ukopana –
Na studencu, na kladencu
Sastala se družba pâka,
Ter mi ukraj vrela vrišti,
Štekće, dakće, bije, pišti:
Podno grma, podno trna,
S hitra biega usopljeni,
S težka smieha povaljeni,
Zloradi se Lešnji smiju,
Gdje se do dva mala Čorta
Preko brvna biju!
Proljetni akvarel
Stoji grm u rujnom, čudesnom cvietu
Otok ko žarki u dubokoj travi,
A trava je legla mlada, zelena, –
Grana je na njoj, što do nje se savi.
Od zlatnih cvjetova plameni mali
I bijeli snijeg cvjetova bieli,
Po tratini like mekane steru,
Niz dol što pliju, te staza ih dieli.
Mir je i sunce. A krošnje se cakle.
Otvorena stoji latica nova,
I stara je trešnja pružila kite:
Počiva biela vrh trošnoga krova.
Daleko dolje u ravnici svjetloj
Jedno je polje u žutome cvieću,
I ko da se miris meda uzvija,
I kao da čujem pčele što lieću.
– – – – – – – – – – – – – – – –
Kriesi se, ruji – i cakli se, plavi –
Pune su oči sunca i suza – – –
Od umora sladkog, na svjetlu u travi,
Stihove snene prebire muza.