Snježna kraljica

PRVA PRIČA

 

Zrcalo i njegovi komadići

 

     Pa onda počnimo i, kada dođemo do kraja naše priče, znat ćemo više nego što znamo sada. Bio jednom jedan jako zao goblin - toliko zločest da slobodno možete reći da je bio pravi zloduh. Jednog je dana taj goblin napravio golemo ogledalo koje je imalo čarobne moći. Sve što je lijepo, kada bi se odlegalo u njemu, smanjilo bi se toliko da bi postalo ništa. Sve što je bilo bezvrijedno i ružno u njemu bi se uvećalo i izgledalo bi ružnije nego ikada. Najljepši krajolici, kada bi se u njemu vidjeli, izgledali bi kao kuhani špinat, a najljubazniji ljudi postajali bi ružni i neprijateljski.

     Njihova bi se lica toliko izobličila da ih se nije moglo prepoznati. A ako bi komu pala na um dobronamjerna misao, u ogledalu bi njegovo lice bilo iskrivljeno odvratnom grimasom. Zloduh bi se grohotom smijao oduševljen svojim genijalnih izumom.

     Oni koji su išli u goblinovu školu (jer vodio je školu za gobline) proglasili su to ogledalo čudesnim. Govorili su da se napokon može vidjeti kako svijet i čovječanstvo doista izgledaju i pokazivali zrcalo diljem zemlje. A onda su ti goblini odlučili uzletjeti s njime u nebo i ondje se ismijavati i rugati anđelima. A što su više letjeli uvis, to im je teže bilo držati zrcalo sve dok im ono odjednom nije ispalo iz ruku na zemlju i ondje se razbilo i rasulo u više od stotinu milijuna komadića.

     Neki su komadići bili gotovo nevidljivi i vjetar ih je raznosio diljem svijeta. Svaki je komadić zrcala imao jednaku moć kao čitavo zrcalo. Kad god je neki od njih upao nekome u oko, ostao bi ondje, a taj bi nesretnik od tog trenuta vidio samo ružnu stranu života. A ako bi koji komadić dospio do nečijeg srca, ono bi se pretvoilo u grumen leda. Od nekih su komadića napravljene naočale, pa kad bi ljudi nataknuli na nos te naočale, vidjeli bi stvari potpuno drukčije. Zloduh se smijao i smijao.

     Nisu svi komadići odmah pali na zemlju. Neki su strujali zrakom.

     Tako počinje naša priča.

 

DRUGA PRIČA

 

Mali dječak i mala djevojčica

 

     Dvoje siromašne djece živjelo je u gradu u kojem je bilo tako mnogo kuća i toliko ljudi da nije bilo mjesta za svakoga da ima vrt. Nisu bili brat i sestra, ali su se silno voljeli kao da su to bili. Živjeli su točno jedno pokraj drugoga, u dva potkrovlja koja je spajao zajednički krov.

     Roditelji su im napravili lijepi maleni vrt od dvaju velikih drvenih sanduka. Sanduci su bili postavljeni jedan do drugoga i sezali su od jednog prozora potkrovlja do drugoga. U njihovu vrtu, među travama i stabljikama graška, bila su dva ljupka ružina grma čije su se dugačke grane svijale oko prozora i bile pune cvjetova. Ljeti su djeca sjedila na malenim stolcima pokraj ruža i sretno se igrala. On se zvao Kay, a ona Gerda.

     Zimi, ako je vrijeme bilo veoma ružno, pa Kay i Gerda nisu mogli izlaziti u svoj vrt, igrali bi se zajedno u kući. Kad je padao vrlo gust snijeg, Baka bi pokazivala kako se vani kovitlaju pahuljice i govorila: „To se bijele pčele roje.“

     „Imaju li maticu?“ upitao bi Kay jer je znao da uvijek postoji matica među pravim pčelama.

     „Da, imaju“, odgovorila je Baka. „Zove se Snježna kraljica i uvijek leti gdje gdje se najgušće roje. Ona je najveća i najnemirnija među njima. Često u ponoć leti ulicama zavirujući u prozore i zaleđuje ih na tako krasan način da izgledaju kao cvjetovi.“

     „Da, to smo vidjeli!“ uskliknula bi oba djeteta.

     „Može li Snježna kraljica ući i ovamo?“ upitala bi Gerda.

     „Neka samo pokuša“, junačio se Kay. „Ja ću je staviti na vruću peć, pa će se rastopiti.“

     Jedne večeri Kay se popeo na visok stolac ispod prozora da pogleda van. Promatrao je kako pada snijeg, a jedna je pahuljica, najveća od svih, ostala na rubu sanduka s cvijećem. Pahuljica je sve više rasla i naposljetku se pretvorila u djevojku zaodjenutu najfinijom bijelom koprenom načinjenom od milijuna zvjezdanih pahuljica. Bila je čudesno lijepa i nježna, no bila je led, treperavi svjetlucavi led. A opet, bila je stvarna. Oči su joj blještale poput sjajnih zvijezda, ali u njima nije bilo nježnosti i topline. Dok je ondje stajala, kimnula je glavom prema Kayu i pozvala ga da joj priđe bliže. Mali se dječak uplašio i odmaknuo od prozora skočivši s visoka stolca.

     Kad je ponovno provirio van, učinilo mu se kao da je neka velika ptica proletjela pokraj prozora.

     Sljedećeg jutra otopilo se inje i uskoro je stiglo proljeće. Sunce je zasjalo, zeleno je lišće propupalo, lastavile su sagradile gnijezda i ljudi su otvorili svoje prozore. Kako su blistavi bili ti dani kada su djeca opet sjedila u svojim vrtovima visoko gore na krovu!

     Jednoga točno takvog lijepog proljetnog dana Kay i Gerda gledali su životinje i ptice u slikovnici. Kay je odjednom rekao: „Oh! Nešto mi je upravo probolo srce... I nešto me, oh, bocnulo u oko!“

     Gerda je promatrala njegovo lice dok je treptao. Ne, na njemu nije bilo ničega. „Mislim da je prošlo“, rekao je Kay. Ali nije bilo prošlo. Bio je to jedan od komadića stakla što su se raspršili iz nonoga zrcala - strašnoga čarobnog zrcala.

     Drugi se komadić zabio u Kayevo srce koje će uskoro postati poput grumena leda. Iako ga srce nije boljelo, krhotina je bila tamo.

     „Zašto plačeš?“ upitao je Gerdu. „Ružna si kad plačeš. A sa mnom je sve u redu.“

     Iznenada je dodao: „Oh, vidi! Tu su ružu pojeli crvi, a ovoj su uvenule latice. Nisu više onako lijepe.“ I tada je nogom udario u sanduk s cvijećem i s grma grubo otrgnuo obje ruže.

     „Kay, što radiš?“ kriknula je Gerda.

     Kad je vidio koliko se ona uznemirila, otrgnuo je još jednu ružu, a zatim se provukao kroz svoj prozor i ostavio Gerdu potpuno samu.

     Poslije toga, kad bi ona došla sa svojom slikovnicom, Kay bi rekao da je to za bebe. A kad bi im Baka pričala priče, on bi stao iza nje, stavio naočale i imitirao je.

     Uskoro se Kay rugao svima u gradu. Mogao je imitirati sve čudno ili ružno na nekome, a ljudi su govorili: „Taj je dječak zasigurno izvanredan.“ Ali sve je to bilo zbog komadića stakla zabodenog duboko u njegovo srce. Rugao se čak i maloj Gerdi koja ga je jako voljela.

     Kayeve su igre sada bile potpuno drukčije ngo prije; postale su vrlo pametne. Jednoga zimskog dana, kad je sniježilo, izišao je iz kuće s velikim povećalom. Svaka je pahuljica izgledala kao čudesan cvijet ili zvijezda i svaku je bilo lijepo gledati. „Vidi, Gerda“, rekao je. „Mnogo su zanimljivije nego pravi cvjetovi. I ni jedna od njih nema ni jednu manu - dok se ne počnu otapati.“

     Nešto poslije Kay je navukao debele rukavice i zabacio saonice na leđa. Doviknuo je Gerdi: „Idem na gradski trg gdje se igraju drugi dječaci“ i otišao.

     Na trgu bi najsmioniji dječaci često privezivali saonice na kočije odraslih i tako se vozili. Kakva je to zabava bila! Toga dana, dok su se igrali, stigle su velike bijele saonice kojima je upravljao stranac zavijen u bijelo krzno. Kay je hrabro za njih privezao svoje male saonice. Velike su saonice klizile sve brže i brže, ravno u sljedeću ulicu. Stranao je prijateljski kimnuo Kayu kao da su se poznavali. Ali svaki put kad je Kay htio odvezati svoje male saonice, stranac bi opet kimnuo i Kay bi ostao gdje je i bio. I tako su se provezli kroz gradska vrata.

     Snijeg je počeo tako gusto padati da dječak nije više mogao vidjeti ni svoju ruku pred sobom. Stranac je nastavio voziti. Kay je ispustio konop da bi se oslobodio velikih saonica, ali to nije bilo moguće; njegove su saonice i dalje bile čvrsto privezane za druge. Glasno je viknuo dok ga je šibao snijeg, ali nitko ga nije čuo, a saonice su letjele dalje kao da su imale krila. Dječak je bio preplašen. Želio se pomoliti, no mogao se sjetiti samo tablice množenja.

     Pahuljice su postajale sve veće i veće, sve dok nisu počele nalikovati na velike bijele kokoši. Tada su se odjednom zaustavile velike saonice, snježne su se kokoši razmaknule, a vozač je ustao. Bila je to žena, visoka i vitka, a njezin krzneni ogrtač i bijela kapa bili su napravljeni od leda. Blistala je od bjeline. Bila je to Snježna kraljica.
     „Dobro smo se zabavili“, rekla je. „Zašto drhtiš? Dođi pod moje krzno.“
     Posjela je Kaya pokraj sebe i omotala ga bijelim krznom, a on se osjećao kao da tone u snježni zamet. Onda ga je poljubila u čelo. O, taj je poljubac bio hladniji od leda i prodro je sve do njegova srca koje je već bilo napola zaledeno. Kay se osjećao kao da će umrijeti. Ali malo poslije osjećao se bolje i nije više osjećao studen oko sebe.
     Snježna je kraljica opet poljubila Kaya. I tada je on zaboravio malu Gerdu, Baku i sve druge kod kuće.
     „Sada mislim kako je najbolje da te više ne ljubim“, rekla je ona, „jer kad bih te samo jednom poljubila, bio bi to poljubac smrti.“
     Kay ju je pogledao u lice. Bila je tako lijepa da nije mogao zamisliti ništa ljepše. Nije više izgledala kao da je od leda kakva je bila kad ju je bio ugledao ispred prozora.
     Kaya je odjednom ošinuo oštar vjetar jer je Snježna kraljica s njim uzletjela visoko iznad olujnih oblaka. Ispod njih hujao je hladan vjetar, vukovi su zavijali i pršio je snijeg. Iznad njih letjeli su i kričali gavranovi. A iznad svega toga bistan je sjajan i jasan
mjesec, a Kay je odozgo promatrao dugu, dugu zimsku noć. Do jutra je zaspao pokraj nogu Snježne kraljice.

 

TREĆA PRIČA

 

Cvjetni vrt žene koja je znala čarolije

 

     A što je bilo s Gerdom kad se Kay nije vratio? Što mu se moglo dogoditi? Nitko to nije znao.

     Dječaci su ga posljednji put vidjeli kad je svoje saonice privezao za druge vrlo velike saonice i promatrali ih sve dok se nisu provezle kroz gradska vrata. Neki su ljudi rekli da se utopio u rijeci koja teče pokraj grada. Mala je Gerda plakala i plakala. O, to su bili vrlo mračni, dugi zimski dani! Ali došlo je proljeće, kao što uvijek dolazi, s toplijim Sunčevim sjajem.

     „Kay je umro i otišao“, rekla je Gerda.

     „Ja u to ne vjerujem“, rekao je Sunčev sjaj.

     „Ni mi u to ne vjerujemo“, rekli su vrapci, a nakon malo vremena ni Gerda nije više vjerovala.

     „Obut ću svoje nove crvene cipele“, rekla je jednoga jutra, „one koje volim više nego išta na svijetu. I sići ću do rijeke i raspitati se o Kayu.“

     Poljubila je staru Baku koja je još spavala, obula crvene cipele i, izišavši kroz gradska vrata, uputila se prema rijeci.

     „Je li istina da si mi ti otela mojeg prijatelja?“ upitala je rijeku. „Dat ću ti svoje crvene cipele ako mi ga vratiš!“

     Izula je cipele, svoju najdragocjeniju imovinu, i bacila ih u rijeku. Ali smjesta su ih sitni valovi donijeli natrag k njoj. Činilo se da rijeka ne želi uzeti njezine cipele jer Kay nije bio ondje. Gerda je pomislila da nije dovoljno daleko bacila cipele, pa se popela u čamac koji je ležao među trskom i opet bacila cipele u vodu. Ali čamac nije bio vezan pa se sam otisnu s riječne obale. Ona se htjede vratiti na obalu, ali čamac je nastavio ploviti.

     Mala je Gerda počela vikati, ali nitko je nije čuo osim vrabaca koji je nisu mogli podići i prenijeti do obale. Letjeli su duž rijeke i pjevali kao da je žele utješiti: „Tu smo mi! Tu smo mi!“ Struja je nosila čamac sve dalje i dalje, a Gerdine crvene cipelice plutale
su za njom. Ali čamac se ubrzavao i ona ih nije mogla dohvatiti.

     „Možda će me rijeka odnijeti do Kaya“, pomislila je Gerda. Ta ju je misao malo razvedrila, pa je satima promatrala lijepu zelenu obalu rijeke. Bilo je ondje lijepog cvijeća i starog drveća te brežuljaka s ovcama i govedima, ali nigdje nije vidjela nikoga drugog.

     Uskoro je stigla do velikog voćnjaka s trešnjama. Među drvećem skrivala se mala kuća s čudesno plavim i crvenim prozorima. Dok je rijeka nosila čamac prema obali, Gerda je snažno viknula. Iz kuće je, oslanjajući se o štap, izišla stara žena. Nosila je velik slamnati šešir s naslikanim najkrasnijim cvijećem. Zagazila je u vodu, zakvačila čamac štapom, privukla ga do obale i podignula Gerdu iz njega.

     „Dođi i kaži mi tko si i kako si došla ovamo“, rekla je starica. I Gerda joj je sve ispripovjedila. Upitala je staricu je li vidjela maloga Kaya. Žena je kazala: „Ne, još ne, ali on će vjerojatno uskoro doći.“ Rekla je Gerdi neka ne bude tužna, nego neka gleda cvijeće i kuša trešnje. Zatim je uzela Gerdu za ruku, odvela je u malu kolibu i zatvorila vrata.

     Prozori su bili vrlo visoki, a stakla crvena, plava i žuta. Danje je svjetlo prodiralo kroz njih u duginim bojama. Na stolu je stajala zdjela najukusnijih trešanja i Gerda ih je jela do mile volje. Dok ih je jela, starica joj je češljala kosu zlatnim češljem.

     „Oduvijek sam željela ovakvu krasnu djevojčicu kakva si ti“, rekla je starica. „Vidjet ćeš kako ćemo se nas dvije dobro slagati.“

     Dok joj je starica češljala kosu, Gerda je počela zaboravljati Kaya jer je ta stara žena znala čarolije. Ali ona nije bila zla vještica. Bavila se čarolijama samo da bi se zabavljala, a htjela je zadržati malu Gerdu, pa je onda otišla u vrt i usmjerila štap prema
grmovima ruža. Svi su nestali u zemlji ne ostavivši nikakav trag da su ikada bili ondje. Starica se bojala da bi djevojčica, opazi li ruže, mogla pomisliti na svoje ruže, pa se sjetiti Kaya i pobjeći.

     Zatim je starica odvela Gerdu u cvjetnjak u kojem se djevojčica igrala sve dok nije zašlo Sunce. Te je noći Gerda spavala u ljupkom krevetu s crvenim svilenim jastucima koji su bili puni modrih ljubica. Tu je sanjala divne snove kao kraljica na svoj vjenčani dan.

     Sljedećega se dana opet igrala s cvijećem na toplom suncu. I tako je prošlo mnogo dana. Gerda je poznavala svaki cvijet, ali koliko god ih je bilo ondje, njoj se činilo da jedan nedostaje. Jednog je dana sjedila promatrajući šešir stare žene s naslikanim cvijećem i među njime primijetila ružu koja je bila najljepša. Starica ju je zaboravila ukloniti kada je čarolijom uklonila sve ruže.

     „Zar ovdje nema ruža?“ uskliknula je Gerda.

     Pretražila je sve cvjetne lijehe, ali nije našla ni jedan ružin grm. Gerda je sjela i zaplakala i njezine su suze ovlažile zemlju. Odjednom je izniknuo grm prepun ruža kakav je bio prije nego što ga je starica začarala. Gerda je ljubila ruže i mislila na Kaya.

     „Oh, izgubila sam toliko vremena! Moram tražiti Kaya! Znate li gdje je?“ upitala je ruže. „Mislite li da je mrtav?“

     „Ne, nije mrtav,“ odgovorile su ruže. „Bile smo u zemlji gdje su mrtvi, ali Kay nije ondje.“

     „Hvala vam“, rekla je Gerda i pošla do drugih cvjetova. Promatrajući njihov cvat, upitala je: „Znate li gdje je Kay?“

     Ali svaki je cvijet mislio samo na svoju priču. Gerda se naslušala njihovih priča, ali ni jedan cvijet nije spomenuo Kaya.

     „Nema mi koristi pitati cvjetove jer oni poznaju samo svoje pjesme“, uzdahnula je Gerda. „Morat ću to napraviti sama.“ Potrčala je do vrata na kraju vrta i potegnula zahrđali lokot da ga otkine. Vrata su se otvorila i bosa je mala Gerda pojurila u veliki svijet.
Kad više nije mogla trčati, sjela je na veliki kamen. Pogledala je oko sebe i shvatila da je prošlo ljeto. Već je bila kasna jesen. Vrijeme je prošlo a da ona to nije ni primijetila boraveći u ljupkom vrtu u kojem je uvijek, u svako godišnje doba, bilo sunca i cvijeća.

     „Bolje bi mi bilo da se više ne odmaram“, rekla je Gerda i ustala da nastavi put. O, kako su umorne bile njezine nožice! Postajalo je sve hladnije, sa stabala je padao list za listom. Kako je veliki svijet izgledao tužno i neprivlačno!

 

ČETVRTA PRIČA

 

Kraljević i kraljevna

 

     Gerda je bila umorna i morala se opet odmoriti. Upravo joj je tada prišao velik crni gavran doskakutavši po snijegu. Zaustavio se da je pogleda, kimnuo glavom i kazao najbolje što je mogao svojim graktavim glasom: „Gra! Gra! Dobar dan! Dobar dan!“ Bilo mu je žao male djevojčice pa ju je upitao kamo ide potpuno sama na svijetu. Gerda je gavranu ispričala cijelu priču svojeg života i zatim ga upitala je li vidio Kaya.

     Gavran je ozbiljno kimnuo i rekao: „Moglo bi biti! Moglo bi biti!“

     „Stvarno? Stvarno to misliš?“ uskliknula je djevojčica i čvrsto zagrlila gavrana.

     „Čekaj, polako!“ rekao je gavran. „Mislim da bi mali Kay mogao biti s kraljevnom. Ali tebe je sigurno zaboravio.“

     „On živi s kraljevnom?“ upitala je Gerda.

     „Da. Slušaj!“ rekao je gavran. „Pokušat ću govoriti tvojim jezikom najbolje što mogu iako mi je to teško.“ I onda joj je gavran rekao ono što je znao.

     „U ovom kraljevstvu živi kraljevna koja je vrlo mudra i obrazovana. Nedavno je počela razmišljati: Možda bih se mogla udati. Ali željela je muža s kojim bi mogla razgovarati, ne onoga koji bi samo stajao blizu nje i bio zgodan jer to bi bilo dosadno. Tako je pozvala sve svoje dvorske dame. Kad su one čule njezin plan, bile su oduševljene. Možeš biti sigurna da je svaka riječ koju ti kažem istinita“, dodao je gavran. „Ja imam dragu koja može letjeti po cijeloj palači jer je pripitomljena; ona mi je sve to ispričala.

     Gavran je objasnio kako je bio objavljen oglas u kojem je pisalo da svaki zgodan mladić može doći i razgovarati s kraljevnom. Ona će izabrati za svojeg muža onoga čije riječi potvrde da se on u palači osjeća kao kod kuće.

     „Da, da“, rekao je gavran, „to je istina kao što me ti sada vidiš pokraj sebe. Mnogo je mladića došlo sa svih strana, ali nitko nije uspio u tome ni prvoga ni drugog dana.“

     „Ali što je bilo s malim Kayem?“ upitala je Gerda. „Kad je on došao? Je li on bio jedan od njih“

     „Čekaj, čekaj! Upravo ti govorim o njemu. Trećeg dana stigao je jedan mladić pješice, bez konja i kočije. Imao je iskričave oči i lijepu dugu kosu, ali odjeća mu je bila trošna.“

     „To je bio Kay!“ uskliknula je Gerda i pljesnula rukama.

     „Imao je malenu naprtnjaču na leđima“, dodao je gavran.

     „To su morale biti njegove saonice“, rekla je Gerda.

     „Moguće je da je tako“, rekao je gavran, „ali moja draga rekla mi je ovo: Kada je prošao kroz vrata palače i vidio stražare u veličanstvenim srebrnim odorama, popeo se uza stubište i nije se nimalo uplašio kad je ugledao lakaje obučene u zlato.“

     Gavran joj je ispričao kako je mladić hrabro ušao i vidio osobno kraljevnu koja je sjedila na biseru što je bio velik kao stroj za tkanje. Velika dvorana bila je puna dvorskih dama i njihovih sluga i sluga tih sluga, vitezova i paževa, i svi su oni ponosno stajali
pokraj nje.

     „Ja bih se uplašila da sam tamo!“ uskliknula je mala Gerda. „Je li Kay osvojio kraljevnu?“

     „Da nisam gavran - i zaručen pred vjenčanje - i sam bih je oženio. Ali čuo sam od svoje drage da je on bio šarmantan i ugodan i da se izražavao lijepo kao i sama kraljevna. Zapravo, rekao je da nije došao kako bi se oženio, nego samo da vidi koliko je kraljevna mudra. I on je bio zadivljen njome i ona njime.“

     „Da, sigurna sam da je to bio Kay!“ rekla je Gerda. „On je tako pametan da zna računati napamet, čak i razlomke. Oh, hoćeš li me još i odvesti do dvorca?“

     „Lako je to reći“, odgovorio je gavran. „Ali kako ćemo to postići? Pitat ću za savjet svoju družicu. Čekaj me kraj prilaza dvorcu. “ Zatim je kimnuo glavom i odletio.

     Bilo je već kasno uvečer kad se gavran vratio. „Gra! Gra! Nosim ti pozdrave svoje drage i evo ti mala štruca kruha koju je uzela iz kuhinje. Bit će da si jako gladna“, rekao je.

     „Bosonoga djevojčica kao ti“, nastavio je, „nikako ne može proći kroz vrata palače. Stražari u srebru i lakaji u zlatu nikada ti to ne bi dopustili. Ali nemoj se brinuti. Moja družica poznaje skriveno usko stubište koje vodi do njihove spavaće sobe i zna gdje
može naći ključ.“

     Pošli su u vrt, gdje je opadalo lišće, i kad su se ugasila svjetla u palači, gavran je odveo malu Gerdu do stražnjih vrata koja su bila otvorena.

     Gerdino je srce snažno lupalo od straha i čežnje! Osjećala se kao da namjerava učiniti nešto zločesto, a samo je željela doznati živi li Kay u toj palači.

     Uskoro su bili na stubištu. Ondje je gorjela svjetiljka, a nasred poda stajala je gavranova družica i gledala Gerdu.

     „Moj mi je gavran rekao sve najbolje o tebi, mala damo“, rekla je gavranova draga. „Tvoja je priča veoma dirljiva. Molim te, uzmi svjetiljku. Ja ću ići ispred vas da ne bismo koga susreli.“

     „Osjećam kao da netko dolazi za nama“, rekla je Gerda kad je nešto projurilo pokraj nje. Činilo se kao sjena na zidu - konji s lepršavim grivama i vitkim nogama, lovci te dame i gospoda na konjima. „To su samo snovi naših gospodara“, rekao je gavran.

     Dok su žurili naprijed, Gerda je mogla vidjeti da je svaka nova dvorana raskošnija od prethodne; to je bilo dovoljno da čovjek postane ponizan. Naposljetku su stigli do kraljevske spavaće sobe. Na sredini prostorije bila su dva kreveta koja su stajala na debelim zlatnim ukrasima. Kraljevna je ležala u jednom krevetu. Gerda se okrenula prema drugom nadajući se da će naći maloga Kaya. Nagnula se i prinijela svjetiljku kraljeviću. Snovi o jahanju na konjima opet su dojurili u sobu, a on se probudio i okrenuo glavu. Kraljević je bio mlad i zgodan, ali to nije bio Kay!

     Tada se probudila kraljevna. Mala je Gerda zaplakala i ispričala im cijelu priču i sve što su za nju učinili gavran i njegova draga.

     „Jadno dijete!“ rekli su kraljević i kraljevna. Pohvalili su gavrana i njegovu družicu i rekli im da se na njih uopće ne ljute. Još su ih nagradili tako što su ih imenovali dvorskim gavranima s pravom na sve što preostane u kuhinji.

     Zatim je kraljević ustao iz postelje i dopustio silno umornoj Gerdi da se u nju popne. „Kako su dragi ovi ljudi, i životinje isto!“ pomislila je pa sklopila oči i spokojno zaspala.

     Kad se Gerda sljedećeg dana probudila, kraljević i kraljevna pozvali su je da ostane u palači. Ali ona je umjesto toga zatražila malu kočiju s konjem da je vuče i par malih čizmica kako bi se mogla odvesti u svijet i tražiti Kaya. Dobila je čizmice i k tomu muf
i haljinu od baršuna i kočiju načinjenu od čistog zlata. Bila je urešena kraljevskim grbom, a na njoj su gore stajali kočijaš i lakaj. Pratnja sa zlatnim krunama na glavi sjedila je blizu njih.

     Kraljević i kraljevna pomogli su joj da se popne u kočiju i poželjeli joj sreću. Šumski gavran, koji se već bio oženio svojom zaručnicom, putovao je s Gerdom na početku putovanja; sjedio je pokraj nje jer nije podnosio vožnju unatrag. Njegova je žena stajala na vratima i pozdravljala ih mašući krilom.

     Kad su prošli tri milje, gavran se oprostio s njom. Tužna srca uzletio je na neko stablo. Sjedio je na njemu lupajući krilima sve dok je mogao vidjeti kočiju koja je blistala sjajno kao Sunce.

 

PETA PRIČA

 

Mala razbojnica

 

     Zlatna se kočija kretala kroz mračnu, gustu šumu. Tako je blistavo sjala da je zabliještila oči nekim razbojnicima koji su se ondje skrivali.

     „To je zlato! To je zlato!“ povikali su žureći se da uhvate konje i zarobe pratnju, kočijaša i lakaja. Onda su iz kočije
izvukli malu Gerdu. „Lijepa je. Ukusan zalogajčić!“ rekla je stara razbojnica. Imala je oštru bradu i duge obrve koje su joj visjele preko očiju. Zatim je izvukla nož koji je zastrašujuće bljesnuo.

     Upravo tada stara je žena vrisnula jer ju je vlastita kći, koju je nosila na leđima, zločesto i prkosno ugrizla za uho.

     „Ti bijedno derište!“ viknula je stara žena nemajući vremena naškoditi Gerdi.

     „Ona će se igrati sa mnom!“ rekla je mala djevojčica razbojnica.

     I tada je djevojčica ponovno ugrizla staru razbojnicu, i to tako jako da je ona visoko skočila i okrenula se na drugu stranu.

     „Pogledajte kako pleše“, rekli su razbojnici smijući se.

     „Želim se voziti u kočiji“, rekla je mala razbojnica.

     Ona i Gerda popele su se u kočiju i razbojnici su je odvezli duboko u šumu. Mala razbojnica bila je visoka kao Gerda, ali jača i širih ramena. Oči su joj bile potpuno crne i izgledale su pomalo tužno.

     „Oni ti neće naškoditi sve dok se ja ne budem na tebe ljutila“, rekla je. „Pretpostavljam da si ti kraljevna.“

     „Nisam“, rekla je Gerda. I ispričala je sve što joj se dogodilo i kako je voljela maloga Kaya.

     Mala ju je razbojnica ozbiljno pogledala i rekla: „Oni te neće ozlijediti čak i ako se ja naljutim na tebe.“ Zatim je otrla Gerdine suze i ruke joj gurnula u prekrasni muf koji je bio tako mekan i i topao.

     Kad se kočija zaustavila, bili su u dvorištu dvorca razbojnika. Dvorište je bilo puno gavrana i vrana i velikih buldoga koji su svi izgledali kao da mogu progutati čovjeka. Psi su skakali, ali nisu lajali jer to je bilo zabranjeno.

     U prostranoj zadimljenoj dvorani gorjela je jarka vatra na kamenom podu. U velikom loncu vrela je juha, na ražnju su se pekli zečevi.

     „Noćas ćeš spavati sa mnom i sa svim mojim malim životinjama“, rekla je razbojnica.

     Poslije večere pošle su u kut gdje je bila prostrta slama. U blizini je više od stotinu golubova sjedilo na daskama i lijegalima.
„Svi oni pripadaju meni“, rekla je mala razbojnica. Uhvatila je jednoga za noge i tako ga stresla da je zalupao krilima.

     „Poljubi ga!“ viknula je i nasmijala se kad je golub zalepršao Gerdi u lice. „A ovo je moj ljubljeni Ba!“ Povukla je sjevernog soba za rogove i pustila da nož klizi preko njegova vrata.

     „Držiš li taj nož uz sebe i kad spavaš?“ upitala je Gerda gledajući je sa strahom.

     „Ja uvijek spavam sa svojim nožem“, odgovorila je razbojnica. „Nikada ne znaš što se može dogoditi. Ali kaži mi opet ono što si mi rekla o malom Kayu i zašto si krenula u veliki svijet.“

     I Gerda joj je opet ispričala sve ispočetka dok su iznad njih gukali golubovi. Mala je razbojnica zagrlila Gerdu oko vrata i zaspala držeći nož u drugoj ruci. Jadna Gerda nije mogla oka sklopiti jer su razbojnici sjedili oko vatre, pjevali, pili i posrtali naokolo na
zastrašujući način. Bilo bi to teško podnijeti bilo kojoj maloj djevojčici.

     Zatim je jedan golub progovorio Gerdi. „Gul Gu! Ja sam vidio maloga Kaya! Sjedio je u kočiji Snježne kraljice koja se provezla blizu šume dok smo sjedili u svojim gnijezdima.“

     „Kaži mi“, upitala je Gerda, „znaš li kamo je putovala Snježna kraljica?“

     „Vjerojatno je išla u Laponiju gdje uvijek ima leda i snijega. Upitaj tog soba koji je sve zan pokraj tebe.“

     „U laponiji ima snijega i leda i to je čudesno“, rekao je sob. „Može se slobodno trčati prostranim svjetlucavim ravnicama. Ondje Snježna kraljica ima ljetni šator, ali njezin je dvorac gore, prema Sjevernom polu.“

     „O, Kay!“ uzdahnula je Gerda. Njezini su uzdasi probudili razbojnicu koja je uskliknula: „Moraš mirno ležati inače ću se naljutiti!“

     Ujutro joj je Gerda ispričala sve što joj je rekao golub, a razbojnica je kimnula glavom. Pogledala je soba: „Znaš li ti gdje je Laponija?“

     Sob je odgovorio: „Tko bi to mogao bolje znati nego ja?“ Oči su mu zaiskrile. „Ja sam rođen i odrastao tamo i tamo sam slobodno trčao snježnim poljanama.“

     „Čuj!“, rekla je razbojnica Gerdi, „svi su naši muškarci otišli. Samo je majka ovdje. Svakoga dana u podne ona popije iz velike boce i onda zaspi. Kad se to danas dogodi, učinit ću nešto za tebe.“

     Majka je popila iz svoje boce i pala u poslijepodnevni san, točno onako kako je mala razbojnica rekla da će biti. Zatim je djevojčica prišla sobu.

     „Tako bih te rado poškakljala još nekoliko puta nožem, ali sada ti moram olabaviti konopac i izvesti te van da bi mogao pojuriti u Laponiju. Dobro se posluži nogama i odnesi ovu djevojčicu do palače Snježne kraljice gdje se nalazi njezin prijatelj.“

     Sob je poskočio od radosti. Razbojnica je podignula Gerdu na njegova leđa i dala joj svoj mali jastuk kao sedlo.

     „Ne zaboravi čizmice“, rekla je razbojnica, „jer će biti hladno. Ja ću zadržati muf jer je tako lijep. Ipak, nećeš se smrznuti. Evo ti velike rukavice moje majke. One će ti segnuti do lakata. Hajde! Zavuci u njih ruke. I evo ti malo kruha i šunke da ne budeš gladna.“

     Gerda ie zaplakala od radosti.

     „Ne mogu podnijeti da te vidim kako plačeš“, rekla je razbojnica. „Kreni sada!“

     Zatim se obratila sobu. „Pojuri“, rekla je, „i dobro pazi na djevojčicu!“

     Gerda je pružila ruke i kazala: „Hvala ti i zbogom!“ Sob je jurio preko kamenja i stijena kroz velike šume, preko močvara i ravnica, najbrže što je mogao. Vukovi su zavijali i gavrani su graktali. Činilo se da je nebo goruća vatra.

 „To su moje stare polarne svjetlosti“, rekao je sob. „Vidi kako blistaju!“ Zatim je jurio brže nego ikada, danju i noću, na putu prema Laponiji.

 

ŠESTA PRIČA

 

Žena iz Laponije i žena iz Finske

 

     Zustavili su se pokraj male kolibe u kojoj je živjela stara žena iz Laponije. Upravo je kuhala ribu uz svjetlo uljane lanmpe. Sob joj je ispričao cijelu Gerdinu priču jer je Gerda bila toliko iscrpljena da nije mogla govoriti.

     „0, jadna moja“, rekla je Laponka, „čeka te još dalek put! Morat ćeš putovati više od stotinu milja kroz Finsku. Snježna kraljica živi ondje, u tom kraju.“

     Kad se mala Gerda utoplila i okrijepila hranom i pićem, Laponka je napisala pismo na sušenom bakalaru jer nije imala papira. Rekla je Gerdi neka tu poruku odnese ženi iz Finske. „Ona ti može bolje pomoci nego ja“, dodala je. Zatim ju je podignula na soba i privezala, a sob je u skoku krenuo. Cijele su noći plamtjela najljepša plava polarna svjetla. „Huuu! Huuu!“ moglo se čuti visoko u zraku.

     Napokon su stigli u Finsku. Kako nisu mogli naći vrata, pokucali su na dimnjak kuće u kojoj je živjela Finkinja. Tolika je toplina izbijala iz ognjišta da je žena smjesta raskopčala Gerdinu haljinu. Skinula je djetetu rukavice i čizmice, a sobu je na glavu stavila
komad leda. Zatim je pročitala što je pisalo na bakalaru. Kad je Finkinja zapamtila svaku riječ, ubacila je ribu u juhu.

     Zatim je iznijela veliko smotano krzno na kojem su bila napisana čudna i divna slova. Finkinja je dugo čitala. Zatim je odvukla soba u kut i prošaptala: „Mali je Kay sigurno kod Snježne kraljice i on misli da je to najbolje mjesto na svijetu, ali to je zbog komadića stakla u njegovu oku i krhotine stakla u njegovu srcu. Njih treba ukloniti ili nikada više neće biti pravo ljudsko biće i Snježna će kraljica imati moć nad njim.“

     „Možeš li ti maloj Gerdi dati čaroban napitak da dobije moć kojom će pobijediti Snježnu kraljicu?“ upitao ju je sob.

     „Ne mogu joj dati veću moć nego što je već ima. Zar ne vidiš koliko je velika ta moć? Zar ne vidiš kako joj ljudi i životinje pomažu, kako se dobro snalazi u svijetu? Takva se moć ne može dati. Njezina je moć u tome što je ona drago čisto dijete. Sama mora poći u palaču Snježne kraljice i izvaditi staklo iz oka maloga Kaya.“

     Finkinja je podignula Gerdu na soba koji je pojurio najbrže što je mogao prema palači Snježne kraljice.

     „Zaboravila sam svoje čizmice i svoje rukavice!“ kriknula je Gerda. Ali bilo je prekasno da se vrate.

     Osjećala je ubode hladnoće, ali sob se nije usuđivao stati. Jurio je sve dok nije stigao do grma s crvenim bobicama i tu je spustio Gerdu na zemlju. Suze su mu tekle niz obraze kada je poljubio Gerdu na rastanku. Tako je mala Gerda ostala stajati sama, bez čizmica i rukavica, usred strašno hladne Finske.

     Trčala je najbrže što je mogla sve dok nije stigla do cijele vojske snježnih pahuljica. One nisu padale s neba kao druge pahuljice, nego su se utrkivale prema tlu kao ledeni ratnici i što su bliže dolazile, postajale su sve veće. One su bile vojnici Snježne kraljice i Gerda je drhtala od straha jer su poprimale čudnovate i užasne oblike. Jedne su izgledale kao krupni, ružni dikobrazi, druge kao kolopleti zmija s očnjacima od leda, treće pak kao divlji medvjedi nakostriješene dlake. Sve su bile blještavo bijele i sve su bile žive!

     Ustrašena, Gerda je izgovarala svoje molitve. Hladnoća je bila tolika da je mogla vidjeti vlastiti dah koji joj je izlazio iz usta poput dima. Kako je taj dah postajao sve gušći i gusći, tako se pretvarao u sitne anđele koji su pak postajali sve veći i veći kad bi dodirnuli zemlju. Svi su anđeli imali kacige i nosili štitove i koplja i njihov se broj povećavao dok se Gerda molila. Kad se Gerda prestala moliti, oko nje je stajala cijela legija. Anđeli su svojim kopljima probijali strašne pahuljice Snježne kralice i razbili ih na tisuće komadića. Zatim su trljali Gerdine ruke i noge sve dok ih nisu malo ugrijali pa je mogla nastaviti žurno do palače Snježne kraljice.

     A što je radio Kay?

     On nije mislio na malu Gerdu i sigurno nije znao da ona u tom trenutku stoji pred palačom.

 

SEDMA PRIČA

 

Dvorac Snježne kraljice

 

     Zidovi palače bili su načinjeni od snježnih zameta, a prozore su prosjekli ljuti vjetrovi. Više od stotinu dvorana spojio je snijeg, a
najveća od njih prostirala se nekoliko milja u daljinu. Snažna polarna svjetlost obasjavala je sve to. Kako su bile prazne, kako ledeno hladne! Na sredini goleme prazne dvorane bilo je zamrznuto jezero koje se raspuknulo na tisuću identičnih dijelova, poput umjetničkog jela. Snježna kraljica sjedila bi usred toga jezera. Zvala ga je ogledalo razuma i rekla da je ono jedino na svijetu.

     Mali Kay bio je modar od hladnoće, zapravo gotovo crn. Ali on to nije ni primjećivao jer mu je Snježna kraljica poljupcem odagnala drhtavicu, a njegovo je srce bilo grumen leda. Vukao je amo-tamo nekoliko oštrih, plosnatih komada leda slažući ih na različite načine jer je s pomoću njih htio nešto napisati. Od tih je komada uzastopce pokušavao sastaviti jednu riječ, ali nije ih uspijevao složiti kako je želio. Ta je riječ bila VJEČNOST. Snježna mu je kraljica rekla: „Ako nadeš način da sastaviš tu riječ, bit ćeš sam svoj gospodar i ja ću ti dati cijeli svijet i novi par klizaljki.“ Ali on to nikako nije mogao.

     „Vrijeme mi je da odletim u tople krajeve“, rekla je Snježna kraljica. „Moram provjeriti crne kotlove.“ Mislila je na vulkane Etnu i Vezuv. „Malo ću ih zabijeliti! To će biti dobro za usjeve.“ Ali, naravno, namjeravala im je naškoditi.

     Tako je Snježna kraljica odletjela. Kay je sjedio sam u ledenoj dvorani koja se pružala miljama daleko. Zurio je u svoje komade leda i pokušavao se duboko koncentrirati, pa ga je od tog napora boljela glava. Sjedio je ondje kao smrznut kad je u palaču ušla
mala Gerda. Dok je prolazila kroz vjetrove koji su šibali, molila je i vjetrovi su zamrli kao da su zaspali. Ušla je u veliku i praznu dvoranu i ugledala Kaya. Odmah ga je prepoznala i poletjela da ga zagrli vičući: „Dragi mali Kayu! Napokon sam te našla!“

     Ali on je sjedio nepomično, tako ukočeno da je ona zaplakala. Njezine su tople suze kapnule na njegove grudi i prodrle do srca koje je bilo grumen leda. Rastopile su ga i rastočile krhotinu stakla. Kay je briznuo u plač. Plakao je, a suze su isprale krhotinu stakla iz njegovih očiju. Napokon je prepoznao Gerdu i zajecao: „Gerda! Gdje si bila? I gdje sam ja bio?“ Pogledao je oko sebe. „Kako je ovdje hladno! Kako prazno i pusto.“

     Zagrlio je čvrsto Gerdu i oni su se smijali i plakali od radosti. Prizor je bio toliko čudesan da su i komadi leda oko njih zaplesali od veselja.

     Kad su se umorili, legli su, a njihova su tijela oblikovala riječ za koju je Snježna kraljica rekla Kayu da će, sastavi li je, postati sam svoj gospodar, a ona će mu dati cijeli svijet i par novih klizaljki.

     Dok je Gerda ljubila njegove obraze, oni su se zarumenjeli, kad mu je poljubila oči zasjale su kao njezine, a kad mu je poljubila ruke i noge, postalo mu je bolje i razveselio se. Snježna se kraljica sada mogla vratiti kući; Kayeva riječ slobode čekala ju je
napisana sjajnim ledenim slovima.

     Izišli su iz ledene palače držeći se za ruke. Razgovarali su o Baki i ružama na krovu. Kamo god su išli, zasjalo bi Sunce. Kad su stigli do grma s crvenim bobicama, čekao ih je sob s mladom srnom koja ih je oboje poljubila i dala im mlijeka. Ponijeli su Kaya i Gerdu do žene Finkinje, kod koje su se djeca ugrijala u toploj sobi, a zatim su otišla do žene Laponke koja je za njih napravila novu odjeću.

     Sobovi su ih pratili sve do granice njihova kraja gdje su propupale prve grane. Tu su se rastali dovikujući jedni drugima „Zbogom!„“

     Uskoro su ptice počele cvrkutati. Jedna je djevojka izjahala iz šume na predivnom konju. Nosila je sjajnu crvenu kapu i par pištolja u koricama. Bila je to mala djevojčica razbojnica. Odmah je prepoznala Gerdu, i Gerda je prepoznala nju, i bio je to radostan
susret. Gerda ju je upitala za kraljevića i kraljevnu, a djevojčica razbojnica rekla je da su otputovali u inozemstvo. Ispričala je Gerdi da se gavran povukao te da on i njegova draga ne lete više dalje od ulaza u dvorac, ali su time zadovoljni.

     Razbojnica je zatim kazala: „Kakav si ti to krasan momak kad si samo tako odlutao! Zelim znati zaslužuješ li imati pokraj sebe nekoga tko je spreman za tobom otići na kraj svijeta. A ti, Gerda, reci mi kako si spasila Kaya.“

     Gerda i Kay ispričali su joj svoju priču.

     Razbojnica je rekla: „Hitaj-skitaj-tras-pras!“ i odjahala u veliki svijet.

     Gerda i Kay nastavili su dalje držeći se za ruke. Bilo je proljeće i sva se zemlja posula cvijećem. Crkvena su zvona zazvonila i oni su prepoznali visoke tornjeve svojega grada. Došli su pred Bakina vrata i popeli se uza stube glje je sve još bilo na istome
mjestu. Dok su prolazili kroz sobe, primijetili su nešto nevjerojatno. Postali su odrasli!

     Ruže na krovu su cvale i njihovi mali dịečji stolci stajali su na starim mjestima. Kay i Gerda mirno su sjeli jedno kraj drugoga. Palača Snježne kraljice, hladna i prazna u svojoj raskoši, sada je bila nalik na nešto što su sanjali. Baka je sjedila na suncu i pročitala naglas iz Biblije: „Ako ne postanete kao mala djeca, nećete nikada ući u kraljevstvo nebesko.“

     Kay i Gerda pogledali su jedno drugome u oči. Stajali su ondje, odrasli, a ipak djeca - djeca u srcu - i bilo je ljeto, toplo i prekrasno ljeto.