Valjani i nevaljani

Ivana Brlić-Mažuranić

Mali junak

 

Ribar Ivan živio je sam sa svojimi sinovi, Pavlom i Gjurom, u maloj kućici udaljenoj od sela do dviesto koračaja. Pavlu je bilo 10 godina, a Gjurici tri godine. Majka im je umrla, te je otac kad bi polazio svojom barčicom na more, ostavljao kućicu i malog brata Pavlu na brigi. – Otac je i ovog dana išao u lov na ribe i prekrstiv po običaju djecu, otišao, rekav Pavlu u kratko: – Pavle, pamet u glavu! Prije mraka da ste kod kuće, a ja ću s božjom pomoćju doći na konak. – Kad je otac otišao, pošli su Pavao i Gjurica u selo da se igraju na plitkom žalu sa ostalom djecom. Morje, sad se uztegnuv, opet zapljuskivalo, a djeca su, smijuć se, dražkala more trčeć bosimi nogami na izpražnjeni pjesak, te uzmaknuv naglo kad bi se val zaljuljao opet spram obale. Nu sunčana kruglja već je zalazila za hridi susjednog otoka, more se crvenilo kao da mu sve dno plamom gori – a valovi su neopazice postajali sve jači. Djeca se već umorena razilazila, a i Pavao s Gjuricom podje kući. Već kad su išli putem uz more kući, čula se iz daleka tutnjava grmljavine i topli, zadušljivi vjetar kao da je podizao more. Nu djeca nisu opazila da se oluja približava te su se samo žurila kući bojeć se da ih mrak nezateče. Nedaleko kuće stane krupna kiša škrapati, a Pavao obazrev se, vidje tamni, olovni oblak koji je silnom brzinom pokrivao nebo. Pavao je bio hrabar dječak, nije se bojao oluje, nu pomisli na svog otca koj je negdje na svom malom čamcu po uzburkanom moru plovio – i zazebe ga kod srca. Nereče ništa malomu Gjurici, nego ga podigne na ruke i požuri š njime do kuće, kamo su prije velike pljuskavice stigli. – Sad su unišli u svoju siromašnu sobicu, Pavao zapali lojenicu svieću – i njih dvoje bili su sad sami u kućici, a vani je sve jače grmilo i sjevalo i vjetar drmao krovom. Mali Gjurica stane tiho plakatı, a Pavao spremao je i rezao na stol kruha, sira i luka da večeraju – nu najednom pogleda Gjuricu i reče: – A šta plačeš? Valjda se nećeš bojati? Evo! večerajmo, pak se pomolimo Bogu i sv. Nikoli da nam tatu čuva. Nu Gjurici nije bilo do jela, već tiho jecajući ode do potamnjele slike sv. Nikole koja je na zidu visila, klekne i prekrsti se. I Pavao klekne do njega – nu u taj čas čuje se lupa na vratima, koja je Pavao zaključao bio kad su unišli. Pavao skoči da otvori misleć da je otac, nu dosjeti se da prije upita: – Tko je? – Izvana se odazove surov glasi Pavao prepozna da je to skitalica Jure. Sad je znao da otvoriti nesmije. Jure je bio poznat tat te se je najviše noćju šuljao i živio od onog što bi kradom il varkom oteo. – Sad se i Pavao časom prestraši i bilo mu je da zaplače. Nu sjeti se da mu pomoć nitko nemože i da mu je otac povjerio brata i kuću. Jure je vani sve jače lupao, vikao da mu otvore, a Pavao je drhćuć potezao stol, sanduk, stolice, sve što je mogao pred vrata – ako popusti brava, da ne provali tako lahko Jure. Pavao je znao zašto Jure dolazi: u očevu sanduku bilo je nešto novaca, a Jure je vidio ribara Ivana otići na čamcu i znao da su djeca sama. – Grmljavina je biesnila, grom za gromom padao, sva se kuća tresla, a Jure vani sve silnije udarao na vrata. – Pavao, mali junak od glave do pete, skine sa zida otčevu pušku i stane pred malog Gjuricu koj je sad legao na pod, te u sav glas naricao; okrene pušku prama vratima: – Popuste li vrata – ja ću pucati, ne boj se Gjurica – reče bratu – i u taj čas Jure silnim udarcem provali vrata, stvari pred vratima se stropoštaju – Pavao nategne pušku – nu malom junaku sa nebesa pomoć dodje: munja sievnu i u isti čas kano da se nebo ruši, čuje se prasak, lomnjava, triesak i pred razvaljenim vratima vidilo se u bljesku munje gdje leži mrtav Jure. Ubio ga grom. – – Grom koj višeputa na čudan način ostavlja neozledjenu osobu koju je dirnuo, a više puta čitavu kuću razori, ovaj put je, upravljen božjom rukom, pao na zlikovca i razorio tek vrata kuće, a Pavao i Gjurica ostadoše neozledjeni u na pola razvaljenoj kolibi. – Što su još jadna djeca pretrpila drhćuć i plačuć za otcem koga je Pavao držao izgubljenim, osamljeni u onoj burnoj noći, to im je dragi Bog naplatio radošću kojom su uzkliknuli kad su pred zoru uočili otca, koj se je zdrav i neozliedjen nakon težke borbe sa morem vratio. Prestravi se, vidiv razorenu kućicu. Nu kad uoči djecu koja mu u susret pohrliše i kad mu Pavao ispripovieda što se dogodilo noćas, reče otac, ganut do suza: – Sretniji sam, djeco moja, što sam našao razorenu našu kolibu, a u njoj sina junaka, nego da sam namjesto kolibe našao palaču i doznao da mi je sin kukavica. Kućicu ćemo božjom pomoćju popraviti, nu sramota kukavštine ne popravlja se! – Gjurica je sad iz otčevog naručaja zavidno gledao na Pavla i preduze si: „I ja ću biti takav junak!”

 

 

Kako se osvetila Zorkina beba

 

Zorkina Vam mala beba
Ima svoju sobicu,
A u sobi sve što treba:
Krevet, stol i stolicu.

 

Al da vidiš, kako sprema
Zorka svoje bebe stan,
Sobarice bolje neima,
Ona radi cieli dan.

 

Sprema, praši, briše, mete,
Šije bebi haljinu,
Čarapice njojzi plete
I prigleda kuhinju.

 

Zorkin mali bratac Ivo
Nemiran je bogme svat.
Nemiran ko srebro živo,
Ko da nije Zorkin brat.

 

On sve kvari, sve potira,
Što dohvati rukom svom,
A već dugo neima mira:
Rado bi u bebin dom.

 

Jednog dana mala Zora
Ode s mamom šetati.
Sad do bebe Ivo mora
Nitko neće smetati!

 

Iz kreveta bebu vuče
I razbrca krevet joj,
Opravu sa bebe svuče,
Al škarama! – zločest kroj!

 

Trga ju za noge, ruke
I čupa joj vlas po vlas,
Kakve beba trpi muke!
Tko li će joj doniet spas?

 

Al je srećom zloćko Ivo,
Uviek svega brzo sit,
A sad, jer učini krivo,
Htio je svoj poso skrit.

 

On sirotu bebu tresne,
Natrag glavom u ormar,
Na nosu joj rana bljesne,
Al on ne zna što je kvar!

 

Isto tako čvrsto lupi
Od ormara s vratima,
Ali jao! prste skupi,
Načubi se ustima.

 

Vratima si prst prikvači
Nevaljanac Ivica
Pa sad jauči, plači, skači!…
U to dodje Zorica.

 

Pa kad vidje bebu svoju
I opazi razbit nos,
I još k tomu haljinicu
Prorezanu skroz na skroz,

 

Svome bratu kroz plač reče:
– Jaučeš, jelte? Junak čvrst!
Znam ja zašt te rana peče:
To ti beba griznu prst!

 

 

Badnja večer u sirote Kate

 

Već u predvečerje badnjaka upita mala Maca mamu: – A hoćemo li mi, mamice, imat božićno drvce: – Mali Božo i Marko stajali su uz Macu i zvedljivo zurili u mamicu što li će kazati. – Mama žalostno reče: – Mali Božić neće naših vrati ni prozora ni opaziti, eto kako nam slabo gori svieća. Neće vam, djeco, donieti ni božićnog drveta. Budite sretni što evo imamo danas, hvala Bogu, dosta jesti i što smo zdravi! – Djeca se pokunje, povuku se u kut i tu se je čulo šaputanje i dogovaranje. Za čas dodje mala Maca i opet umoli mamu: – Pusti nas, mamice, na pol sata od kuće, mi ćemo si naći drvce – i opet su mala braća zurila molećim pogledom u mamu. I ona im reče: – Pa idite, male lude, nu vani je studen, a gdje ćete usred grada drvce naći? – – – Nu djeca se veselo pokupe i odu. Mala ih je Maca žurno i puna radosti vodila dugačkimi razsvietljenimi ulicami, pokraj izloga punih krasnih stvarih, do glavnog trga, gdje su se već nekoliko dana prodavala božićna drvca. Tu sad nije već nikoga bilo, a po smrznutoj zemlji ležalo je množtvo odrezanih i odlomljenih malih i većih borovih grančicah, a pače i jedno odbačeno maleno drvce. Djeca su sad stala veselo i smijući se kupiti u naramak što su više mogla borovih grančicah i tako, svaki sa punim naramkom, a napried Marko sa malim drvetom, povratiše se kući. – – – Majko, eto sada za čas božića! – viknu sav blažen mali Božo. I stadoše djeca namještati drvce u staru, polupanu klupčicu, pričvršćivati na zidove grančice, a mali Marko skoči na dvorište i za čas se vrati noseć punu košaricu grudah sniega. Maca stade molit mamu: – Daj nam, draga mama, lojenicu, onu čitavu, tamo iz ladice, daj, mamice, da i kod nas bude božić. – Majka se je smješila dječjoj žurbi i dade im, a oni razrezaše lojenicu na male komade, pričvrste ih po drvetu, mali Marko natakne svuda po granama po grudu sniega, koje su se bielile kao golubovi – djeca zapale lojenice, snieg se na grudama poče topiti – kapljice su polagano padale krieseć se kao alemovi kad bi letjele mimo lojenicah i drvce kao da je bilo obasuto dragim kamenjem i bijelim golubovima. Djeca su pljeskala od veselja ručicama, a majka baci ostatke grančicah na vatru koja stade veselo praskati. – – U to se začuje kako na vratima nešto grebe i ozva se tužno cvilenje. Djeca otvore i vide malo crno pseto koje je drhtalo od zime i cvililo. Mali Marko priskoči odmah, podigne ga i uzvikne: – Ah! to će naše biti! Vidiš, mamice, da smo i mi dobili dar. – I prigrli pseto koje se sguri u Markov topli kaputić. Sva se mala družba odmah skupi oko psića, kojega odmah okrstiše „Darkom” i koje je sada moralo, pošto se je ogrijalo, š njima dieliti božićno veselje i večeru njihovu. Tek kad su lojenice dogorjele i sniega ponestalo, odluče se djeca, blažena i sretna sa ove badnje večeri, na počinak. Darka smjestiše na mekane krpe i svaki ga pomiluje, nu mali Marko još se dugo od njeg nije Mogao odieliti – – – a pseto je veselo mahalo repom i lizalo Marku ruke. – – – Još iste noći vrati Darko dječici i Kati dobročinstvo koje su mu učinili. Borove su grančice naime u peći još brez prestanka lagano praskale, a noćju jedna iskra skoči iz peći na košaru koja se upali i stane lagano tinjati, a poslje i gorjeti. Darko skoči sa ležaja te lavežom probudi Katu, koja utrne vatru u zametku. Sad su svi još više voljeli Darka koj ih je od sigurne smrti spasio. A kako nije poslje nikad nitko za njeg pitao, ostade on uvjek kod njih. –

 

 

Majmun Jopo

 

Jopo, majmun mali,
Hoće da se šali:
Našao je negdje lulu
Zaprašenu, staru, trulu,
Pa se sjeti kako gazda
Pali lulu, puši vazda.

 

I pomisli Jopo mali:
„Nebil i mi tako znali?”
Punu lulu tad natrpa
Papirića, smeća, krpa.
Na ognjištu oganj bio,
Tu je lulu podpalio.

 

U usta ju tada turi,
Papir plane – Jopu sfuri!
Stane majmun vikat, djipat
I iz lule papir sipat.
Stane biesnit, lulu tući – – –
Misliš da će s jeda pući!

 

Pa jel kriva lula stara?
Nije, tuj se Jopo vara,
Jer je sam kriv, majmun lud,
I majmunska njegova ćud.

 

 

Palica sv. Nikole 

 

U selu se porodila vatra, izgorio sav imetak mnogomu siromaku, a i postolaru Mati izgorela kuća i pojata. Srećom spasila se sva obitelj, a Mato imao kod sebe listnicu sa prištedjenim, poštenim radom stečenim novcima. Ostalo sve izgori. – – – Mato odluči da odseli u drugo, podalje selo, gdje je imao i više roda i gdje će mu biti laglje nabavit novo orudje i posao iz nova početi. Bilo je baš dan pred sv. Nikolu kad Mato sa ženom i malim, osamgodišnjim Milanom te dvogodišnjom Maricom, sjedoše u kola i uputiše se put novog obitavališta. Vozili su sa sobom što im još ostade od sveg živog blaga: jedno malo mače, Maričino mezimče. – Na pol puta unilazila je cesta u liepu staru šumu. Dan je bio hladan, vedar, a djeca sgurena pod topla pokrivala uživala su u vožnji. Nu kako istom kad se iza podne navukoše lahki oblaci i stade snieg veselimi pahuljicami lepršati zrakom. – Valjalo je stati na jedno polak sata da se konji nahrane. Mali Milan sadje sa kola i stade sabirati suvarke po šumi te nasred čiste, široke ceste naloži vatru – a mala je Marica sva u čudu zurila u snieg kojeg se od lani nije sjećala, i koji je sve gušćom koprenom padao. Najednom prasne Marica u zvonki smieh: njezina mala maca stala je hvatati pahuljice, te je visoko poskakivala pruženih šapa sad za ovom sad za onom većom pahuljicom. – Otac izvuče malo siena, metne pred konje – te obazrev se na veselu dječicu i samog ga obuze neka radost i nada da će im budućnost bolja biti. – Kad se konji najedoše sjednu opet svi u kola i pred noć stigoše u selo, u malu kućicu koju je Mato unapred iznajmio bio. – Kad se stanu spremati na počinak, jao užasa! opazi Mato da mu neima listnice s novcima! Mora da ju je izgubio tamo gdje su konje hranili. Koliko je to bilo žalosti i zdvojnosti one večeri! I zadnja im je nada propala! Marica videć majku plakati i sama udari u plač i neznajući što da reče, grlila je mamu i tepala: – Doc ce sutra sv. Nikola! – Otac sjedio sdvojan na svom krevetu i tek kasno, kasno sve je zaspalo. A to je jedva čekao mali Milan. On je čvrsto odlučio poći još iste noći da potraži tatine novce. Biedno diete! Mjesto gdje su konje hranili bilo je do sat daleko. – Nu Milan se nije bojao ni truda ni puta. Kad su otac i majka zaspali, obuče se Milan potiho, zagrne svoju kabanicu, metne bielu šubaricu, uze tatin štap i odšulja se iz kuće. – Vani je bila sjajna mjesečina, snieg nije više padao, nu pokrio je zemlju sjajnim, bielim sagom. – Odmah iza sela počimala je šuma kroz koju su se dovezli. Milan hrabro udje cestom u šumu. Mili Bože, al je bila krasna! Drveće puno sniega, mjesečina svjetla kao dan, a zemlja se krugom bliešti ko srebrom protkana. Nu malom je Milanu bivalo hladno, vrlo hladno, a i noge mu se umoriše gazeć visok snieg. Nu on je išao sve napried, nije se htio vratiti bez tatinih novaca. A kako će ih naći pod debelim sniegom, o tom nije mislio. Bog će mu pomoći! U to – što li je ono, mili Bože? Što se ono sjaji i miče tamo izmedj bielog drveća? Milan zapanjen stane. Tamo iz daleka, u zlatnom sjaju, sa zlatnom kapom i crvenim, zviezdama posutim plaštom, zlatnom palicom – bližio se sv. Nikola. Šuma se sva oblije zlatom, a sv. Nikola ko da je lebdio čas se stvori kraj Milana. Uze ga za ruku, a Milan, dobro diete, nije se bojao, već samo u čudu i zapanjen osjeti da i on lebdi nad sniegom – za čas i sv. Nikola s Milanom stane. Tu je još na cesti tinjala vatra koju je Milan zapalio bio, tu je bilo mjesto gdje su konje hranili. Podalje od vatre pruži sv. Nikola svoju zlatnu dugačku palicu nad duboki snieg. U isti čas se snieg raztopi, a na zemlji opazi Milan, sav blažen u taj čas – otčevu listnicu. Baci se do nje, podigne ju i bez straha u svoj sreći svojoj poljubi sv. Nikolu u ruku, a on mu se bez rieči nasmieši blago. I sad podigne Milana u naručaj i tiho lagodno, kano da se nedotiču ni zemlje, išli su brzo, brzo, a Milanu je bilo tako voljko, tako sladko da bi i zaspao bio u naručaju sv. Nikole, nu držao je grčevito tatinu listnicu, da mu neizpadne i ta briga neda mu zaspati. Za kratak čas osjeti se Milan pred kućom gdje su roditelji spavali, a sv. Nikole nestane. Milan unidje bez štropota, metne listnicu u prozor kraj tatinog kreveta i legne blažen spavati. Tko da opiše u jutro otčevu radost kad opazi u prozoru listnicu! A mala Marica, kad vidje u prozoru i sladkiša i narančah, uzklikne iz kreveta puna radosti: – Doso je vec sv. Nikola! – Nu Milan, skroman, kao svaki plemenit čovjek, nije odao, da je i on pripomogao radosti ovoga dana!

 

 

Ivo tješi tatu

 

Stoji otac, čelo mršti
U oblake crne gleda,
Iz oblaka kiša pljušti,
A moglo bi bit i leda.

 

A njegovi ljudi sieno
Na livadi u plast meću,
Djelo nije dovršeno –
Prokisnut će na nesreću.

 

Mali Ivo sluša tatu
Kako mami tuži jad.
Aj! tu brigu čudnovatu
Utješit će Ivo sad!

 

– Ti mi tata uviek veliš:
Poslje kiše sve će rast.
Što se sada neveseliš?
Narasti će – i Tvoj plast!

 

 

Prvo putovanje morem

 

Ljuboje, 10 godišnji dječak, bio je sin nekog imućnog trgovca u primorskom gradiću K. Ništa nije Ljuboja više zanimalo nego li brodovi, ukrcivanje robe, te podizanje i spuštanje jedara – a njegova najvrućja želja bila je da i on jednom poteže jedra, upravlja kormilom i zapovieda brodom. Pa jest to krasan i zanimiv posao, kojemu treba jakosti i vještine, bistra uma i neustrašivosti. Ljuboje je dan na dan molio svoju majku da ga pusti da sâm plovi lukom na otčevoj maloj barčici sa jedrima. Dakako da je to bilo nemoguće te mu majka nije mogla dozvoliti. Kad je vidio Ljuboje da badava moli, odluči izvesti kradom svoju namisao.

          Jedne nedelje posle podne odstrani se Ljuboje od svojih sudrugova s kojima se je na trgu igrao i ode, neprestano ogledajuć se nevidi li tko, do mjesta gdje su bile privezane barčice.

          Tu ih je bilo sijaset, njihale se privezane na dugih konopcih, izprekrižanih tako, da si jedva vidio koj koju barku drži. Sad je to mjesto bilo pusto. Ni žive duše – sve je uživalo nedeljni mir – a kako je to bilo već izvan gradića, nije se Ljuboje trebao bojati da će ga tko vidjeti. – Kao pravi mali primorac, vješto odveže uže, na kom je bila otčeva barka, koju je dobro poznao izmedj svih ostalih, te vješto skačuć od barčice na barčicu, dodje i do otčeve. Sreća mu je dosad bila sklona. Jedra su bila pripravna, valjalo ih samo dići. Valjda je otac danas htio da se vozi morem, pak bilo sve pripravno. Ljuboje sav se tresao od veselja i uzrujanosti. Sad će on sam zaploviti morem. Sve je on znao, kako se upravlja barčicom, ta gledao je i promatrao stotinu puta! – I sretno mu podje za rukom da se, odtiskujuć veslom, proveze izmedj mnogih barčicah, te, ostaviv pristanište, zaplovi lukom. Vjetar je od kopna puhao, a Ljuboje sigurnom rukom podigne jedro. Srdce mu se nadimalo od radosti. Barčica stane, kano lahka ptica, letjeti morem. Spretan je i vješt za svoju dobu bio Ljuboje – i njegovo mu putovanje polazilo za rukom. Nu na moru treba izkusne glave i uztrajne jakosti. Vjetar je izvan luke bivao jači, te Ljuboje uvidi doskora da neće moći natrag u luku, tim više što se je već donekle umorio, te nije mogao jedro napuštat i pritezat. Sad se stane nadati da će doskora doći parobrod, koj je svakim danom u to doba dolazio u luku. Nu odmah se sjeti, da nedeljom taj parobrod neplovi. Nije bilo druge, Ljuboje uvidi da se mora pustiti vjetru da ga nosi. Naniet će ga tamo na otok što je bio sat daleko od gradića K. Naći će prilike da se s kojim starijim mornarom vrati na barčici. – Nu vjetar je mijenjao smjer, a bio je dosta jak, te je silnom brzinom nosio barčicu ne prama otoku već prama otvorenom moru. Sad je znao Ljuboje da će ga vjetar daleko i dugo nositi. On je posve dobro uvidjao da je u pogibelji te je sada žalio svoju neposlušnost, prekrstio se, kleknuo u barčicu i pomolio se Bogu da mu život spasi. Istina je da je Ljuboja strah hvatao – bio je na daleko i široko sam na moru, nigdje ni broda ni barčice! Pa ipak, uz taj strah, osjećalo je malo njegovo mornarsko srdašce i njeku radost. Vrieme je bilo vedro i krasno, more nije bilo odveć uzbibano, a barčica se po njem gotovo sklizala, nagnuta na jedan bok, te je letjela munjevitom brzinom. Bilo se je krasno vozit, tek da je Ljuboje znao kuda se vozi i hoće li se ikad kući vratiti! Kad se je ogledao, vidio je da je već daleko, daleko od kopna, te je kuće svog rodnog mjesta vidio sasma nejasno i malene. – Sigurno je dva tri sata vjetar tako nosio barčicu. Prošla je, nu daleko kraj bližnjeg otoka kuda ju Ljuboje nije mogao upraviti. – – – Stao je Liuboje već sasvim malaksati, držeć kormilo da ga vjetar neprevali. Nu sad, u daljini, opazi drugi otok, nu sasvim malen, kojega u primorju „školjem” zovu. Ravno onamo nosio ga vjetar. Za pol sata bila je barčica već posve u blizini. Ljuboje je znao, ako ga vjetar ovakovom silom nanese na krševitu obalu, da će se barčica na kamenju razlupati na komade, a on se može ubiti. Znao je on i što bi morao učiniti: treba spustiti jedro da vjetar nenosi barku. Odluči da će to pokušati. Nu prije svuče odielo i cipele, ako dodje do nesreće da uzmogne plivati. Sad u ime božje, odveže jedro da ga spusti – – – nu u taj čas, iztrgne mu ga vjetar iz ruke takovom snagom, da se je barčica zanjihala silno jedan, dva puta, zagrabila vode – izvrnula se – i za čas nije više bilo viditi barčice – utonula je, a Ljuboje plivao je posljednimi svojimi silami do bliže obale, na koju ipak sretno dopliva. – Nu sad je bio sam, nigdje nikoga, gladan, satrven. U daljini, jedva vidljivoj, opazi svoje rodno mjesto – stane plakati, ležeć na zemlji.

          Uto začuje iza sebe glas malog zvonca. Ogleda se i opazi za sobom stado ovaca. – Razveseli se – tu je moralo biti i pastirče blizu. Podigne se i podje do stada. Tamo dalje, pod kamenom, sjedila je stara baka, moleć krunicu. Ljuboje pridje k njoj i stane joj svoje jade kazivati. A baka, koja se je stala krstiti videć mokrog, na pola golog dječaka, poslje je plakala čuvši njegovu pripovjest. Ona mu reče da je sama samcata na školju, kuda se uviek preko ljeta preveze da pase svoje ovce. Tek svakih 14 dana dolazila bi mala barka da joj donese potrebna jela – a parobrod nije ovdje nikad stajao. – – – Nije bilo druge, morao se Ljuboje pridružiti baki, jesti kruh i luk što mu je ona od milosti dala i čuvati s njome ovce. Baka je bila dobra, sašila mu od svojih starih krpa košulju i gaće, i Ljuboje je sad bio gotovo malo pastirče. A gorak mu je sada bio taj život, a najgorje to što je žudio za majkom svojom! Na moru, u času kad mu se barčica prevalila, nije mu bilo tako tjeskobno oko srca, kao sad kad je mislio koliko će vremena protjeći dok se vrati k roditeljim svojim! – – –

          Medjutim roditelji, sdvojni, nisu imali mira dan i noć, traže sina svoga. Videć da im je i barčice nestalo, znali su da je Ljuboje u njoj bio – – – a kazivali su im ljudi da su ju vidjeli u nedelju po podne plovit daleko na moru. Oni su tražili, propitkivali ribare, slali čamce i barčice na sve strane – nu nitko nije mislio da bi Ljuboje tako daleko sretno doplovio, pa nisu do školja ni išli. Tako potraje 8 dana. Svi su sigurno držali da je Ljuboje poginuo. – – – Nu majka nije imala mira – – – dogovori se s otcem da još oni sami sa malim parobrodićem pretraže susjedno otočje.

          Tako jednoga dana (Ljuboje je već 10 dana bio na školju) pasao je on na drugoj strani školja ovce. S one strane gdje se vidilo kopno, pristane parobrod. Iz njeg izadje gospodja i gospodin, otac i majka Ljuboje. Otac je govorio da je ovdje bezsmisao tražiti, tu ni žive duše nema – nu mati ga ipak zamoli. I oni podjoše školjem. Hodali su neko vrieme kad al začuju zvonca ovaca, a za čas i glas frulice. Još nekoliko koračaja i opaze baku i malo pastirče kako uz more sjede. Pastirče je prestalo svirati na frulicu i zapjeva svojim tužnim dječjim glasićem:

Gori nebo visoko,
Dolje more duboko,
A ja u daljini,
Morskoj na pučini
Mislim na premile svoje
I na cjelov majke moje!

          Gospodja zavrisne od radosti. To je bila najmilija pjesmica njezinog sina – – – tu je pjesmicu sada preinačeno pjevao, plačuć za roditeljima svojima! – Netreba ni opisivati veselja svijuh – i ista stara baka radovala se od sveg srdca kao da se i njoj dogodila najveća sreća! – A i jest, jer je i ona bila poslje bogato nadarena od roditelja Ljubojinih tako da nije više ljeti trebala sama boraviti na školju. Grlenju nije bilo ni kraja ni konca – a Ljuboje je samo kadkad sa strahom gledao na otca, jer je znao da zaslužuje najstrožju kazan. Nu otac je vidio da je Ljuboje dosta kažnjen – i roditelji odvezoše se sa svojim sinom, obučenim u pastirsko odielo, natrag kući, oprostiv se sa dobrom bakom. Ljuboje, koj poslije postade valjan pomorac, nikad nije zaboravio svog prvog putovanja morem i onih 10 dana pastirskog života.

 

 

Kažnjena lakomost

 

Prohodala mala Nena
(Zdenka joj se ime piše)
Pa ko patka ugojena
S noge se na nogu njiše
Ne drži se već za zid,
A i puzat ju je stid.

 

Govoriti malo znade,
Ali viče iz sveg glasa
Ako joj se što nenade
Kad zaželi, istog časa.
A još ovaj stvorak mal
Znade i za ružni jal.

 

Što je njeno nikad neće
Smjeti taknut sestra, brat.
Što je ljepše, što je veće,
Ono joj se mora dat.
Jednoč Neni zamku tuj
Stavi bratac Ivo. Čuj:

 

Dvie je nabro Ivo kite
Šarenoga poljskog cvieća,
Nu jednako nisu svite,
Jedna ljepša je i veća.
Obje Neni pruža brat
Koju li će izabrat?

 

Nena hvata kitu veću,
Ali Ivo, napast živa,
Sakrio je tuj u cvieću
I nekoliko kopriva.
Sada kažnjena bi dost
Male Nene lakomost.

 

Na plač Nenin mama stiže,
Nena ručice k njoj diže.
Opaljene male ruke
Stajahu i Ivu muke:
Šiba veli: – Mudrijaš!
Druge dobro kaznit znaš!

 

 

U vilinskih dvorih 

 

Na rubu krasne, stare šume stajala je koliba udovice Jele. Tu je ona prebivala sa svojim jedincem Tomicom. Živila je obradjujuć komad zemljišta koje je tu uz šumu njezin pokojni muž izkrčio bio. Šuma, uz koju se prislonila kolibica, bila je jako velika, puna krasnih čistina, njom je proticao čisti gorski potok. Bila je bez grmlja i šikare, te si njome prolazio kao divnom dvoranom nad koju se uzvili zeleni svodovi. Ta je šuma bila raj i sreća maloga Tomice. On je bio slabašno bljedoliko diete – – – uviek zamišljen. Ljudi iz bližnjeg sela prigovarali su udovi Jeli što svog sina pušta bez posla u godinah u kojih već druga djeca svojim majkama u mnogo čem pomažu. Jela bi se i sama često razgnjevila na Tomicu kad bi se pod večer vratio lagano i zamišljen iz šume gdje je čitave sate sprovadjao – – – ona bi ga onda psovala, nazivljuć ga ljenčinom i majčinom najvećom tugom. Nu kad bi on onda sjeo uz nju pred prag kuće, te joj stao pričati o krasotah šume, o ljepoti neba, zviezda, kad bi joj, pokazujući na Danicu zviezdu koja se uz zamirajuće sunce blistala na gorućem obzorju, pripoviedao o dvorovih sunca, Danice i mjeseca, u kojih prebivaju kad nam za obzorje utonu – onda bi majka slušala i slušala te napokon i proplakala, gladeć mu mekanu plavu kosu i ljubeć mu sanjarske modre oči. U selu ga nazivali vilenjakom, a istina je da je najvolio priče o vilama i šumskim dusima. –

          Bilo je to oko Ivanja (u pol ljeta) kad je naš Tomica opet zašao u svoje dvorove: – u šumu. Išao je danas sve dalje i dalje. Predvečerje bilo je prekrasno, a Tomo legne sav blažen pod stari hrast i stane promatrati kako drhće lišće na večernjem vjetru, i kako se blješti zlatgom od zapadajućeg sunca. Šuma je bila tiha – tiha, tek bi koja grlica prhnula il slavulj zabiljisao, nu sasvim tiho, a Tomici se učini da ga nečija mekana ruka miluje i uspavljuje – – – još časak, časak – i Tomica je spavao.

          Kako je dugo spavao, nije znao, nu probudi ga piev, tako raznolik, a tako skladan, tako živ, a tako mio, da on začudjeno otvori oči. I sada tek obuzme ga udivljenje. Bio je kao začaran. Noć se je sasvim bila spustila – tamna noć. Nu šuma je bila oblivena sva svjetlom. Kroz nju je strujio miomiris od bezbroja ružah što su se odsvuda obavile oko stablja te ga zaodjele svojom rumeni i bjelinom. U svakoj ružici sjala se kao zvjezda mala kriesnica – a bilo je tih ružah svuda, kud je Tomino oko dopiralo, po svakoj grani i grančici, nad svakim listićem. Šuma je sjajila od hiljada kriesnica, a ptice pjevale su čarobnu pjesmu – šuma je oživila od pieva i milog cvrkuta. Taj čarobni piev, sjaj kriesnica, miomiris ruža uvjere Tomicu da je on dospio u vilinsko carstvo. – – – Ustane, omamljen čudom koje se oko njega sbivalo i podje nekoliko koračaja mekom mahovinom kad al mu se pred očima stvori nova krasota: otvorila se pred njim krasna čistina pokrita samimi ružami, a usred čistine velika, čarobna palača, sazdana od bielih i crvenih ruža. Kroz prozore sjalo i treptilo ružičasto svjetlo, a iz palače čuo se piev i Tomica razazna iz pjevanja svoje ime. Zazivanje bivalo uvjek jasnije i milije: vile su zvale Tomicu u svoje vilinske dvorove. Tomo je mislio na majku svoju i da se k njoj vrati – nu palača mu je bila tako čarobna, a vile ga tako milo, tako milo zvale da ipak podje do širokih sjajnih dverih stupajuć po sagu od ružicah. Sad stupi u veliku, svjetlom oblitu dvoranu, a sa svih strana ga okruže krasne vile, tankih, bielih krila, zlatne kose, izprepletene ružicama. I najkrasnija pristupi k njemu, ogrli ga te mu u njegove plave uvojke udjene jednu ružicu. U isti tren Tomica zaboravi i majku i kolibicu svoju, zaboravi da nije uviek s vilama boravio – zaboravi na sve što je prošlo. Vile ga pozdrave kao svoga kralja, zaigraju oko njega svoje vilinsko kolo, svodovi od ruža izpune se opet njihovom čarobnom pjesmom – – – a Tomica je na svom sjajnom priestolju motrio njihove igre, sretan i blažen – zaboravio da je ikada bio siromašan seljački dječak, zaboravio da je ikad imao majku. A sve je to učinila čarobna ružica u njegovih kosah.

          U vilinskom carstvu nezna se za vrieme – jesu li prošli dani, mjeseci, il godine što je Tomica u ružičnoj palači boravio? Toga si on nije bio svjestan. Kolo vila igralo je, čarobne ruže mirisale, a ptice cvrkutale – valjda je dugo dugo vremena prošlo i najednom – stvori se u vilinih dvori žena, blieda, zaplakana, izmučena! Stupi u dvoranu gdje je Tomo sa priestolja molio vile, stupi unutra ta izmorena, tužna žena i opaziv Tomu cikne od boli i radosti. Bila je to Jela, Tomina mati. Kako i poslje kako dugih muka je dospjela do sina svoga, tko bi to znao? – Nu sad, opaziv ga vrisne: – Tomo, sinko moj, vrati se majci svojoj! ostavi ovaj začarani sjaj! – Vilinsko kolo stane – a Tomo opaziv njemu stranu ženu reče: – Odkuda si, dobra ženo, dospjela u naše dvorove? Tko si ti? – Sad istom zaplače sirota Jela kukajući: – Zar sam te zato, sinko moj, uz tolike muke tražila, toliko prepatila, da te sada nadjem tudja, strana! Zar si tako začaran da majku svoju nepoznaš? Oh! sinko, sjeti se majke, plačuće majke svoje. – Dugo je Jela klečala pred prestoljem sina svoga, moleć i zaklinjuć ga da se je sjeti. – Nu Tomo se je tek blago smiešio i govorio: – Ja te, dobra ženo, nepoznam, nit znam što je to majka. Reci želiš li što od nas? Rado ćemo ti pomoć. – A Jela, videć uzaludan trud, pristupi do prestolja, obujmi sina svog i reče naricajući: – Bar da te ogrliti smijem, ako me i nepoznaš sine. Bar još jedanput! A sad, sinko, zbogom za uviek! Daj mi za spomen tvoj ovu ružicu, da ju ljubim, kad tebe nemam! – I izvadi iz kose čarobnu ružicu. – Jedva je Jela čarobnu ružicu iz kose izvadila, ču se strašan cik iz vilinskog kola – Tomo, sjetiv se majke svoje, padne joj u naručaj, vilinski dvori kao magla pred suncem razprše se, a vile kao plahe grlice razlete se u gustu šumu. Njihov čar je bio otkrit – majčina ga ljubav razpršila. Jela i Tomo nadju se na zelenoj šumskoj čistini, na svježem šumskom zraku! Strveni, slomljeni, nu blaženi i čvrsto se obujmivši, vrate se svojoj kolibici. – Je su li sanjali? Il je Tomica bio u istinu vilinski kralj? To neznamo.

         Nu mati ga je sve više i više ljubila, a on se je stao kloniti šume i njezinog čara.

 

 

Koja razlika!

 

Sitan krok
Sve u skok,
Mali šešir
Povrh uha,
Puno lišce
Ko u puha.

 

Male ruke,
Mnogo knjiga,
Težke muke,
Težka briga!

 

A kad svane
Kišni dan,
Onda još
I kišobran!

 

Te ko gljiva
(Ali živa)
Ide cestom
Suhim mjestom!

 

Nada tako
Jutro svako
Školi hiti
Mudrost piti.

 

Au školi,
Učit voli,
Mudro sjedi,
Pomno gledi.

 

Valja Nada!
Al joj brat
Viek zabada:
– Gle na sat.

 

Već pol osam,
Brže ded
Il će biti
Drugi red. – – –

 

I on brže
Nek je bolje,
Torbu trže
S klina dolje.

 

Baca u nju
Razčupanu
Knjigu, teku
Zapackanu.

 

Nezakopčan,
Neopran
Srne sad
Na vrata van.

 

Posred blata
Čizmom gaca
Desno, lievo,
Kapu baca.

 

Pa na školska
Vrata hrupi,
Torbom nmahne,
Pak zalupi.

 

I na klupu
Za čas skoči,
Ceri lice,
Beči oči.

 

Druzi u smjeh,
Al za čas
Zamuknut će
Smieha glas:

 

Učitelja,
Eno gle,
Prodje želja
Smijat se!

 

Ivo brže
Smic! pod klupu
I sad kaput
Ima rupu!

 

Tek je sreća:
Ipak zna
Koliko je
Dva i dva!