Vile

Bila jednom jedna udovica i imala dvije kćeri, a starija joj od njih karakterom i licem toliko nalikovala da bi svatko tko bi je vidio, vidio u njoj majku. Obje bijahu tako opake i tako ohole da se s njima nije moglo živjeti. Mlađa, pak, sudeći po blagosti i uljudnosti, bijaše prava slika svojega oca, a usto i jedna od najljepših djevojaka što se uopće može zamisliti. Tko će kome ako ne svoj svome, pa je majka ludovala za starijom kćeri, dok je istodobno prema mlađoj osjećala strahovitu odbojnost te je tjerala da jede u kuhinji i neprestano joj zadavala razne poslove.

Jadno je djevojče, uza sve ostalo, dvaput na dan moralo otići do zdenca punih pola milje udaljena od njihove kuće i odande donijeti velik vrč pun vode. Jednoga dana, baš dok je bila na zdencu, priđe joj neka sirota starica i zamoli za malo vode.

– Evo, odmah, majčice – kaza lijepo djevojče pa smjesta ispere vrč, zagrabi vode na najljepšem mjestu u zdencu i ponudi starici, svejednako joj pridržavajući vrč da se lakše napije. – Napivši se vode, starica joj kaza:

– Tako ste lijepi, tako dobri i tako uljudni da vas svakako nečime moram obdariti.

Bijaše to, naime, vila koja se, da bi iskušala djevojčinu uljudnost, pojavila pred njom u liku siromašne seljanke.

– Dajem vam na dar – nastavi ona – da vam pri svakoj riječi koju izustite iz usta ispadne cvijet ili dragulj.

Kada ljepotica stiže kući, majka je uze grditi što se tako kasno vraća sa zdenca.

– Oprostite mi, majko – reče jadnica – što sam se tako dugo zadržala – pa joj, dok je to izgovarala, iz usta ispadoše dvije ruže, dva bisera i dva krupna dijamanta.

– Što se zbiva? – u čudu će majka. – Kao da joj biseri i dijamanti ispadaju iz usta. Što je s tobom, kćeri moja? (Bijaše to prvi put da ju je nazvala kćerkom.)

Jadno joj djevojče bezazleno ispovijedi sve što joj se dogodilo, a dijamanti joj svejednako ispadahu iz usta.

– Doista – kaza majka – moram i svoju drugu kćer tamo poslati. Gle, Francika, pogledaj što ti sestri izlazi iz usta dok govori. Ne bi li se i tebi sviđalo uživati isti dar? Samo moraš poći na zdenac po vodu pa, kada jedna sirotica od tebe zaište vode, uljudno joj ponudi da pije.

– Baš bi mi lijepo pristajalo – odgovori prostakuša – da idem na zdenac po vodu!

– A ja ti kažem da ćeš onamo poći – nastavi majka – i to smjesta!

I tako, kćerka pođe, no svejednako gunđajući, a za vodu uze najljepši srebrni vrč što im se našao u kući. Tek što stiže do zdenca, a iz gaja izađe veličanstveno odjevena gospoda, priđe joj i zamoli za malo vode. Bijaše to ona ista vila koja se prije toga ukazala njezinoj sestri, no pred ovom se kćeri pojavila u kneževskom liku i odjeći, baš da vidi dokle će djevojka ići u svojoj neuljudnosti.

– Pa nisam valjda došla ovamo – kaza joj ohola prostakuša – zato da bih vas napojila! E, baš sam namjerno donijela srebrni vrč da bi gospođa iz njega mogla piti! Čujte, ako ste žedni, evo vam zdenca!

– Niste baš pretjerano uljudni – nastavi vila nimalo se ne naljutivši. – E pa, kad ste tako neljubazni, dobit ćete od mene dar da vam pri svakoj riječi koju izgovorite iz usta ispadne zmija ili žaba krastača.

Čim ugleda kćer, majka joj doviknu:

– I? Kako je bilo?

– I? Što bi bilo, majko? – odvrati joj prostakuša ispljunuvši usput iz usta dvije zmije otrovnice i dvije krastače.

– Nebesa! – uzviknu majka. – Što je sad to? Za to je sigurno kriva tvoja sestra: platit će

ona to meni.

Pa smjesta pohita da je istuče. Siroto djevojče pobježe i skloni se u obližnju šumu. Ondje na nju, vraćajući se iz lova, naiđe kraljev sin te je, vidjevši kako je lijepa, zapita što će posve sama u šumi i zašto plače.

– Ah, gospodine moj, majka me od kuće otjerala.

Kraljev sin, ugledavši pet-šest bisera i isto toliko dijamanata što joj ispadoše iz usta, zamoli da mu kaže što to znači, a ona mu ispripovjedi sve što se s njome zbilo. Kraljev sin se u nju zaljubi pa, smatrajući da ovakav dar vrijedi više od ma čega što bi u miraz mogla donijeti neka druga, povede je sa sobom u očev dvorac i ondje se njome oženi.

Njezina pak sestra s vremenom svima toliko omrznu da je i vlastita mati istjera iz kuće, pa se nesretnica, ne našavši nikoga tko bi je primio k sebi, nakon duga lutanja skrasi u nekom udaljenom kutku šume i ondje umre.

POUKA

Dijamanti i zlatnici imaju nad ljudima silnu moć, no blage riječi djeluju jače i na većoj su cijeni.

DRUGA POUKA

Čestitost nas stoji truda i ljubaznost traži od nas, no prije ili poslije biva nagrađenom, i to najčešće baš onda kad se to najmanje očekuje.