Vjera i Nevjera

Jednom bila dvojica braće; jednome bilo ime Vjera, a drugome Nevjera.

Vjera je bio pošten i dobar, ali Nevjera bijaše zločest i lažljiv, i nikad mu se na riječ nije moglo vjerovati. Majka im bijaše udovica, i nije bila od nekog velikog imetka, te kad su sinovi poodrasli, morala ih je u svijet poslati, nek se sami o sebi brinu. Svakom od njih je mali torbak s hranom dala, a onda su se oni cestom zaputili.

Išli su tako sve do navečer, a uvečer su u šumi na neki panj sjeli i svojih se telećaka prihvatili, jer bijahu ogladnjeli nakon duga puta.

„Što misliš da prvo pojedemo to iz tvoga torbaka, a onda ovo što ima u mom?“ – upita Nevjera.

To je bilo Vjeri po volji, te su tako i učinili. Ali, sve ono najbolje što je u torbaku bilo, Nevjera je halapljivo trpao u se, a Vjeri ostale tek pokožice i izgoren kruščić. Ujutro su i opet uzeli iz Vjerina telećaka, te i obdan, u vrijeme ručka, tako da ništa više u njemu nije ni bilo.

Uvečer, kad su naumili večerati, htjede Vjera uzeti malo iz bratova torbaka. Ali, Nevjera ne dade, jer, zaboga, to je njegova hrana, a on nema ni zalogaja više negoli njemu samom treba!

„Ali ti si jeo iz mog telećaka, sve dok je u njemu i zadnja mrvica bila!“ – kaza Vjera.

„Što i ne bih, kad si takav glupan pa puštaš druge da tvoje jedu!“ – uzvrati Nevjera. „Sad tu sjedi, gledaj i oblizuj se!“

„Pa da, nije uzalud tebi Nevjera ime, jer nevjera i jesi, uvijek si to i bio!“ – njemu će Vjera.

Kad je to čuo, Nevjera se razbjesni, te na brata skoči i oba mu oka iskopa.

„Sad možeš gledati tko je vjera, a tko nevjera, glupane slijepi!“ – ovaj će njemu, te pobježe od njega.

Vjera, jadan, tumarao tamo-amo usred guste šume. Slijep i sam, nije znao ni kud bi ni što bi. Tumarajući, došao je do velikog lipova drveta, te je pomislio kako bi bilo dobro uza nj se uspeti i noć u krošnji provesti, jer mogla bi kakva živina šumom naići.

„Kad ptice zapjevaju, znat ću da je svanulo, i onda mogu sići i krenuti dalje“, mislio je, te se na lipu popeo.

Neko je vrijeme na drvetu sjedio, a onda oču nekog pod drvetom kako nešto kuha i priprema. Uskoro ih je još više došlo, čitavo društvo, i čim su progovorili, prepoznao je medvjeda i kurjaka, lisicu i zeca; došli da provedu ivanjsku noć skupa. Sjedili su, gostili se i uživali, a kad su se jelom zasitili, prepustiše se razgovoru ugodnom.

„Što mislite da svatko od nas pokoju priču ispriča?“ – oglasi se lisica.

Svi rado prihvatiše, moglo bi biti baš zabavno, uglas rekoše, te medvjed krenu prvi, jer on je među njima najugledniji.

„Engleski kralj tako slabe oči ima“, kaza medvjed, „skoro da ništa pred sobom i ne vidi. Ali, kad bi došao do ovog lipova drveta, i to ujutro, dok je još rosa na lišću, pa rosom oči protrljao, odmah bi progledao, i vidio bi sve kao što je i prije vidio.“

„Da“, prihvati kurjak, „engleski kralj gluhonijemu kćer imade. Ali, kad bi on znao ono što ja znadem, odmah bi joj i pomogao. Lani u crkvi, u vrijeme pričesti, kad joj je ono kruh ispao, došla je velika žaba i to progutala. Kad bi samo malo iskopali ispod oltara, našli bi onu žabu; još joj je kruh u grlu. I kad bi žabu zasjekli, i kruh uzeli, i kraljevni ga dali, odmah bi ona, kao i drugi, i čula i progovorila.“

„Da, da“, lisica će, „kad bi kralj od Engleske znao ono što ja znam, ne bi se patio s vodom na svojim dvorima. Pod onim velikim kamenom, usred njegova dvorišta, izvor je najbistrije vode. Kad bi onamo malo prokopao, dobio bi vodu koja se samo poželjeti može.“

„Da“, nastavi zec, „engleski kralj ima najljepši voćnjak u cijeloj zemlji, ali u njemu nikakva ploda nema, niti jedne jedine jabuke. Jer pod njim je ogromni zlatni lanac, triput oko voćnjaka pružen. Kad bi ga iskopao, imao bi najbolji voćnjak u cijeloj svojoj kraljevini.“

„Uh, baš smo okasnili, moramo kući“, reče lisica, te se svatko na svoju stranu zaputi.

Kad su otišli, Vjera zaspa, gore u krošnji lipova stabla. A čim ujutro ptičice zapjevaše, on se probudi, te rose s lišca uze i njome oči istrlja. I odmah je sve vidio, isto kao i prije, prije nego mu je Nevjera oči iskopao.

Potom je on smjesta na dvore engleskog kralja otišao i zamolio da mu kakve službe dadnu, što ovi učiniše.

Jednom se kralj u dvorištu zadesio, i kad je malo dvorištem hodio, htio se napiti vode iz svog bunara, jer bijaše vreo dan, i on ožednio. Ali kad mu vode zahvatiše, ona bijaše mutna i prljava. To kralja silno naljuti.

„Ne vjerujem da ima čovjeka u cijelom mom kraljevstvu koji ima lošiju vodu od mene, i još je moram preko brda i dolina dovlačiti!“ – kaza kralj.

„Kad bi mi dao ljude da razbijemo onu veliku stijenu što nasred dvorišta stoji, imao bi hladne i bistre vode koliko hoćeš“, reče njemu Vjera.

Kralj to jedva dočeka, te mu dade što je tražio. I čim su stijenu razbili, mlaz je vode k nebu šiknuo, i bistar, i jak; bolje vode u cijeloj Engleskoj nije bilo!

Malo potom, opet se kralj u dvorištu zadesio. Odjednom doleti ogromni jastreb, na kokoši se ustremio, svi su zapljeskali rukama i povikali: „Evo jastreba! Evo jastreba!“

Kralj dohvati pušku te nacilja. Ali on nije mogao tako daleko vidjeti, te samo što nije svisnuo od muke.

„Ima li, zaboga, ikoga tko bi mi očima lijeka našao! Čini mi se da ću uskoro posve oslijepiti!“ – zakuka kralj.

„Ja ću ti lijeka naći!“ – kaza Vjera, te mu ispriča sve ono što je znao.

Kralj je tu istu večer do onog lipova drveta otišao, nemoj misliti da nije, i čim je u zoru oči protrljao rosom koja je po lišcu pala, iscijeljen bijaše.

Otad kralju nitko miliji od Vjere nije bio. Mogao je s njim biti posvuda kud se i kralj zatekao i na dvorima, i izvan njih.

Tako su se jednom skupa u vrtu zadesili.

„Ma nešto mi nikako ne ide u glavu“, oglasi se kralj. „U cijeloj Engleskoj nema čovjeka koji se više od mene oko voćnjaka trudi, a ni jednog jedinog ploda da uberem!“

„Da, da“, uzvrati Vjera. „Kad bi meni dao to što je triput vrt opasalo, i ljude da to iskopaju, imao bi voćnjak kao što ga nitko nema!“

Kralj je to jedva dočekao, te je Vjera dobio ljude, a ovi se na kopanje dali, i na kraju je on čitav zlatni lanac dobio. Sad je Vjera postao bogat čovjek, mnogo, mnogo bogatiji i od samoga kralja. Ali je zato kralj zadovoljniji bio, jer u njegovu su se voćnjaku sad grane od ogromnoga ploda sve do zemlje savijale; nikad nitko tako slatke jabuke i kruške nije okusio!

Domalo, opet su Vjera i kralj išli skupa i razgovarali. Uto pokraj njih kraljevna prođe, i kralj se ražalosti vidjevši je.

„Zar nije grehota da jedna tako lijepa kraljevna, kao što je moja kći, ne može govoriti?“ – požali se on Vjeri.

„Da, ali i tomu ima lijeka“, uzvrati Vjera.

Kad je kralj to čuo, toliko se obradovao da mu je obećao kćer dati, i pola kraljevstva uz nju, samo kad bi ona opet zdravom bila.

Vjera tad sa sobom povede par ljudi, te s njima u crkvu ode. Ondje iskopaše onu žabu baš ispod oltara, iz grla joj komad kruha izvadiše, i kraljevni ga dadoše – i ona je odmah kao i drugi ljudi mogla govoriti.

Tako je Vjera dobio kraljevnu, te su i svadbu načinili, i to veliku, o čemu se naširoko i nadugačko pričalo.

I dok je usred plesa i veselja bilo, dođe neki siromašak i zamoli za malo hrane; bio je tako odrpan i jadan, svi su se listom krstili ugledavši ga. Ali njega je Vjera smjesta prepoznao, a i kako ne bi prepoznao Nevjeru, brata svojega.

„Zar me ne poznaješ?“ – upita Vjera.

„A kako bih, kad nikad nisam vidio takvoga gospodina?“ – uzvrati Nevjera.

„Vidio si, vidio!“ – njemu će Vjera. Meni si oči iskopao, danas će biti taman godina dana. Nevjera je tvoje ime, i nevjera i jesi, to sam ti već rekao, i to opet kažem. Ali ti si mi ipak brat, i zato ćeš dobiti malo hrane, a onda možeš poći do onog lipova drveta na kojem sam ja lani sjedio. Možda ćeš onamo štošta čuti što ti može sreću donijeti.“

Nevjeri nije trebalo dvaput reći.

„Ako je Vjeri tako koristilo sjediti na lipi da je od lani kralj od pola Engleske postao, onda...“, mislio je on, zaputivši se do onog lipova drveta.

Čim je onamo došao, na nj se on uspeo.

Nije ondje dugo ni sjedio, kad eto ti svih onih životinja; došle da proslave ivanjsku noć pod lipovim drvetom. Kad su se lijepo pogostili, htjede lisica da svatko ispriča poneku priču. Nevjera se sav u uho pretvorio, samo što mu naćuljene nisu otpale.

Ali medvjed ljutito zabrunda:

„Netko je izlajao ono što smo lani pričali, stoga ćemo sad prešutjeti to što znamo!“

A onda su životinje jedna drugoj poželjele laku noć i razišle se, a Nevjera je ostao iste pameti kao i prije.

Zato se on i zvao Nevjera, jer nevjera je i bio.