Zla baka

Bio jednom jedan udovac. Živio je zajedno sa svojim trima kćerima u malenoj trošnoj kolibi pokraj zabačenoga planinskog sela. lako je po cijele dane naporno radio, bili su jako siromašni, pa je mesa rijetko bilo na njihovu stolu. No posreći mu se pa ugovori jedan posao za koji dobije iznutrice ovna te ih odnese kćerima da pripreme bogat objed. Tri kćeri bijahu jako lijepe, vesele, ali i dosta znatiželjne djevojke. Vrijeme su najčešće provodile na putu pokraj kuće i po čitave dane pričale, a katkad i besposličarile s prijateljicama. U kući su boravile samo noću, pa su često zaboravljale obaviti kućanske poslove. Kada vidješe donesene iznutrice, iznesoše ih van da ih očiste i pripreme za kuhanje, no zapričaše se s drugim djevojkama i zaborave na njih. Iznenada doleti velika crna ptica, oštrim pandžama zgrabi iznutrice i vine se s njima u nebesa. Sestre se prestraviše:

- Jao nama! Kako ćemo sada jadne oca dočekati? Nema nam druge nego pobjeći iz kuće.

Bježeći tako od straha pred očevim bijesom, prođu nekom planinom te iz dubine začuju ženski glas:

- Ah, moj Bože, sretnih djevojaka!

No djevojke se na to i ne osvrnuše, nego sve prestrašene nastave bezglavo bježati. Nakon nekog vremena naiđu na potok koji im presiječe put.

- Kako ćemo sada proći preko ovoga potoka? Nigdje nema nikakvog mosta. Čini se da ćemo ga morati preskočiti - govorile su i pogledavale jedna drugu u nevjerici.

Nije im preostalo ništa drugo nego pokušati preskočiti potok. Strah od očeve kazne bio je jači i od gubitka života u mrzloj vodi.

- Ja idem pokušati prva, i ako ja preskočim, onda možete i vas dvije. Ako upadnem, neka me voda nosi – reče hrabro najmlađa sestra, i iz prvog pokušaja uspije preskočiti potok.

Ohrabre se potom i druge dvije sestre, pa i one uspješno preskoče. Uputiše se zatim sretne dalje, kada opet iz planine začuju isti onaj ženski glas:

- Ah, moj Bože, sretnih djevojaka!

- To mora da je planinska vila - začuđeno izuste, i sjednu izmorene pod jednu veliku stijenu, čim im umorna tijela dotaknu tlo, svlada ih san. Nakon nekoliko sati dubokog sna sestre se probude izvan sebe, pa svaka od njih počne izgovarati čudne želje.

- Kada bi me kralj htio uzeti za pekaricu, ja bih mu u jednoj noći ispekla dovoljno kruha: za svu vojsku njegovu u gradu – reče najstarija sestra, a srednja nastavi:

- Kada bi me kralj htio uzeti za krojačicu, ja bih mu u jednoj noći sašila svu robu koja je potrebna za njegovu vojsku.

Slušajući dvije starije sestre, najmlađa tiho reče:

- Kada bi me kralj htio uzeti za svoju ženu, ja bih mu rodila dva sina, lijepa kao dvije zlatne jabuke, i jednu kćer, ljepšu od najljepšeg cvijeta.

Kuda god da su hodile i s kim god da su razgovarale, uvijek bi govorile iste riječi, ne sluteći da su im vile u snu dodijelile veliku sreću i unaprijed odredile njihov životni put. Dok su tako hodale bez cilja, put ih nanese u jedan grad. Njihove riječi dođoše i do ušiju samoga kralja. On odluči upoznati te sretne djevojke i osobno se uvjeriti u istinitost njihovih riječi, te provjeriti jesu li sposobne učiniti takva velika čuda. Kralj stoga prvo zaželi isprobati najstariju sestru. Povede ju sa sobom, ostavi ju samu u pekarnici, pa joj reče:

- Evo, sad si tu, pa baš želim vidjeti hoćeš li se zbilja usuditi učiniti to s čim se hvališ! Ispeći ćeš mi kruh za cijelu vojsku!

I ne znajući da posjeduje vilinsku sreću s pomoću koje može dozvati vile u pomoć, djevojka počne prosijavati brašno u strahu kako će to izvesti. Čim započne mijesiti tijesto, ispred nje se odjednom stvori mnoštvo vila, koje začas umijese, ispeku, razdijele i slože u košarice sav kruh spreman za vojsku. Kada je kralj u jutro došao i vidio to čudo, iznenađen upita najstariju sestru:

- Zaboga, tko ti je ovo pomogao učiniti?

Ona odgovori:

- Kralju, meni je pomogla moja sreća.

Kralj ju za nagradu ostavi u pekarnici na stalnom poslu i daruje joj 100 zlatnih dukata. Odmah potom pozove srednju sestru kako bi vidio hoće li i ona uspjeti držati svoje čudesno obećanje i sašiti svu robu za vojsku u jednoj noći. Dovede djevojku u jednu prostoriju, pa i nju ostavi samu. I druga sestra, jednako kao i prva, ne znajući da posjeduje vilinsku sreću, u strahu sama otpočne krojiti robu. Odjednom se stvore vile, pa hitro skroje, sašiju i uredno slože u kutije robu za svu kraljevu vojsku. Kada su završile, rekoše djevojci:

- Da nikome nisi rekla to što si sada vidjela!

Zatim odletješe natrag put svoje planine. Kada je kralj u jutro došao te vidio i drugo čudo, nagradi srednju sestru stalnim poslom i dukatima, te pomisli:

- Oženit ću najmlađu ako i ne ispuni ono čime se hvali, neka to bude nagrada za sva čuda što ih njezine sestre napraviše za mene.

I vjenča se tako kralj s najmlađom sestrom. Mlada kraljica ubrzo postane omiljena među podanicima zbog svoje dobrote, plemenitosti i ljepote. No kraljeva ju majka nije nimalo voljela, te je smišljala kako će joj napakostiti i otjerati ju iz dvorca. Baš kada mlada kraljica zatrudni, dođe vrijeme da joj muž pođe u rat. Prije polaska kralj naloži majci da se dobro skrbi o nevjesti i svakoga ga tjedna izvješćuje o njezinu zdravlju. Ne prođe dugo vremena, a mlada kraljica rodi dva sina, lijepa poput zlatnih jabuka. Zla svekrva odmah ih otrgne od majke i jednog po jednog s prozora dvorca baci u hladnu nabujalu rijeku. Treće dijete koje kraljica rodi bijaše kćerčica, lijepa poput najljepšeg cvijeta koji se može zamisliti. Zla svekrva i nju bešćutno uze pa ju baci u hladnu rijeku. Kako bi zavarala nevjestu, uz njezin krevet postavi kolijevku, a umjesto djece u nju stavi muško i žensko štene te jednog praščića. Zatim uzme pero pa napiše sinu:

- Dragi sine, žena ti je rodila, ali ne ono čime se naveliko hvalila. Rodila je, da oprostiš, psa, kujicu i praščića. Ja ću taj sramotan porod odmah baciti, a nju istjerati iz našega kraljevstva, jer za lažljivicu ovdje nema mjesta.

Pročitavši majčino pismo, sin joj odgovori:

- Ja ti ništa nisam rekao niti naredio, nego samo to da mi čuvaš moju dragu ženu. Vrlo dobro znam da ju od početka ne podnosiš, i to samo zato što je od siromašna roda.

Kralj se vrati iz rata, pa odmah pohita k svojoj tužnoj ženi, a majku niti ne pozdravi. Njih dvoje otada godinama bijahu duboko nesretni i tužni zbog zle sudbe koja ih zadesi. Prestadoše se veseliti i ičemu se dobromu nadati. Odbace danje svjetlo, a tama postade svakidašnji gost u njihovim životima. No jednoga dana kralj se zamisli i slučajno pomoli glavu kroz prozor dvorca. Iznenade ga tople zrake sunca koje stadoše milovati njegovo blijedo lice, pa se začas otopi led i razbije tama koja mu je bila zaposjela srce. Iskoči iskra one iste životne radosti koju je nekada imao. Zatim kralj pogleda prema dvorištu i ugleda troje prelijepe djece koja su se igrala u vrtu.

- Ah, moj Bože, tko zna čija su ono djeca? Kako su samo lijepa! Moja su djeca sada trebala biti baš tako velika – ponavljao je sam sebi, ne znajući da su to njegova djeca i da ih je othranila jedna stara vila spasivši ih od strašne smrti.

Promotri ih malo pozornije te znatiželjno naćuli uši da čuje s kim razgovaraju. Tada začuje kako jedna starica govori jednomu od dvojice dječaka:

- Pođi pa pokucaj na vrata onoga dvorca u kojem žive vile! Svi troje možete biti sretni poput vaše majke. Ona ima vilinsku sreću. Hajde, pokucaj, ali dobro pazi! Ne smiješ se odazvat! Ako vile upitaju tko si, ti odmah pobjegni i one će doći za tobom ovdje u našu kuću.

Dječak pođe do vilinskog dvorca pa pokuca, a na prozor iziđe vila.

- Tko je? - upita ona.

- Ja sam - odgovori dječak, zaboravivši savjet starice, koja je bila vila, i istog se trena pretvori u mramor.

Pošalje potom stara vila i drugog dječaka jednako ga svjetujući, no i on poput svojega brata zaboravi na savjet starice, pa vile i njega pretvore u mramor. Stara vila ne dade se previše smesti, te mirno posla djevojčicu da učini isto.

- Slušaj me dobro, djevojčice! Ti si ostala posljednja. Imaj pameti i ne odgovaraj - ja sam. Kada pitaju tko je, samo im kaži - pođi za mnom. Molim te, nemoj pogriješiti! A onda se vrati kući.

Djevojčica posluša staricu i učini sve prema njezinim savjetima. Čim je na vilinsko pitanje odgovorila - pođi za mnom, istoga trena mlada vila hitro poleti s prozora slijedeći djevojčicu. Pokraj puta kojim je vila trčala za djevojčicom, stvarao se potočić. Doletjevši do kuće, mlada vila upita staricu:

- Što si htjela? Zašto si nas pozvala?

Stara vila bijaše bez svojih čarolija jer su joj ih ukrale zle vile. lako sama nije imala moći, mogla je pozvati u pomoć druge vile, koje nisu odbijale nijednu njezinu želju. Na pitanje mlade vile starica odgovori:

- Hoću da mi dovedete zlatnu vodu u ovaj moj vrt i da mi ga ispunite svakim voćem što postoji na ovome svijetu za veselje mojoj djeci, da mi otkamenite dva sina koje ste pretvorile u mramor i da sve troje djece obdarite vilinskom srećom, onom istom koju ste dale njihovoj majci.

Čim odleti u svoj vilinski dvorac, mlada vila udovolji želji stare vile pa stvori zlatnu vodu u njihovu vrtu i svega obilja za veselje djeci. Ukloni i čaroliju s dva dječaka, vrati ih staroj vili i kaže joj:

- Ta djeca već imaju vilinsku sreću po svojoj majci, jer je prva uspjela preskočiti onaj potočić. Istu tu sreću imaju i njezine dvije sestre. Mi smo im sve vrijeme pomagale i za kralja smo stvarale sva ona čudesa – pekle smo i šivale cijelu noć. Tetkama nije suđeno da pronađu muževe i da se vjenčaju, kao što je suđeno majci ove djece. No one će uvijek imati našu pomoć i nikad im neće nedostajati nit' novaca nit veselja. A ova krasna djeca, začeta i rođena našom voljom, svojoj će majci biti i ostati jedina, jer više neće imati poroda. Zato ih dobro čuvaj i drži oči širom otvorene da ih ne smakne njihova zla baka. Već je jednom pokušala, ali zahvaljujući tebi, ta zlotvornica nije uspjela.

Od dana kada je ugledao dječicu u vrtu, kralj ne prestade razmišljati o njima. Obuzeo ga je neki neobjašnjiv osjećaj ljubavi i topline. Stoga jednoga dana ozbiljno zapovjedi majci:

- Pripremi bogat objed! Želim ugostiti onu staricu i njezinih troje djece. Otkad sam ih vidio, ne mogu prestati razmišljati o njima. Onakva su mogla biti moja djeca da ih je rodila moja draga žena, sarmo da nas nije snašla ova tuga.

Zla kraljica istoga trena shvati da joj je unučad živa, ali posluša sina i odmah započne s pripremama za objed, a kralj pođe pozvati staricu s djecom. Prije njegova dolaska vile doletješe do starice vile i upozore ju:

- Kralj dolazi ovamo da vas pozove na objed. Čuvajte se njegove majke! I tebe i djecu pokušat će otrovati za objedom. Nemojte ni slučajno ništa jesti, nego prvo dajte jelo nekoj životinji da ga proba.

Uto stigne kralj, a vile nestadoše. On pozove na objed staricu i djecu, te brzo ode, a vile se odmah vrate k staroj vili i dadu joj zadaću:

- Ta djeca moraju ostati u očevu dvorcu. Tebe zadužujemo da kralju kažeš istinu o njegovoj majci.

Prije odlaska u dvorac stara vila svjetova djecu:

- Ne smijete ništa jesti prije nego što ja probam.

Kada ih je ugledao, kralj ih izljubi poput rođene djece i zaigra mu srce od radosti i veselja. Sjednu za stol s ostalim uzvanicima i svi započnu jesti, osim njih četvero.

- Zašto ne jedete? - upita ih kralj začuđeno, a stara vila spremno mu odgovori:

- Mi nećemo jesti ovaj objed jer je on otrovan.

- O čemu govoriš starice? To ne može biti istina! Za ovaj objed zaslužna je moja majka i jako se oko njega potrudila – iznenađeno i uvrijeđeno odgovori kralj starici.

- Sada ćeš se uvjeriti da govorim istinu. Probat ćemo dati hranu psima, pa ćeš vidjeti – uzvrati mu starica.

- Dovedite pse! naredi kralj slugama.

Nesretne životinje ni krive ni dužne uginuše istog trena kada im sluge dadoše kušati hranu namijenjenu djeci i vili.

- Jesi li se sada uvjerio? - upita ga vila i znakovito ga pogleda krajičkom oka, a kralj drhtećim glasom prozbori:

- Kako ti to možeš znati? Tko si ti, što si ti?

- Moja presvijetla kruno, napokon je kucnuo tren da saznaš istinu. Ja sam vila, a ovo su tvoja djeca, koju je rodila tvoja draga žena, tebi na ponos i diku. Tvoja ih je majka htjela pogubiti, no ja sam ih izbavila iz hladne vode i od sigurne smrti. Umjesto poroda od vašega zajedničkog srca, podmetnula vam je životinje. Dok ih je tek rođene i onako nejake nemilosrdno bacala s prozora u rijeku, ja sam ih dočekivala u svoje skute i ponijela ih u svoj dom.

Sluša kralj i ne vjeruje svojim ušima, a lice mu se stade grčiti od uzavrelog bijesa. Stara vila nastavi pričati:

- Presvijetli kralju, tvoja su djeca rođena pod vilinskom srećom jer njihova majka i obje njezine sestre imaju vilinsku sreću. Te tri sirote rano ostadoše bez majke, a zbog straha od očeva bijesa pobjegoše iz svojega doma. Bježeći kroz planinu, naiđu na potok koji pred njih postaviše vile, jer htjedoše iskušati mogu li ga sestre preskočiti. Da to nisu uspjele učiniti, bila bi im suđena vječna nesreća. Silne su se vojske utopile u tom potoku, a tri su ga sestre preskočile i za to bijahu nagrađene. S pomoću te iste vilinske sreće tvoja se žena nađe u tvojoj postelji i rodi ti djecu kako ti je obećala. Ti, kralju, moraš znati da si sretan čovjek što imaš za ženu onu kojoj je sreća suđena. No tvoja zla majka učinila je sve kako bi te od nje odvojila. Bez imalo milosti bacila je svoju rođenu unučad da umre najstrašnijom smrću, a tebe i tvoju ženu tolike je godine držala u tuzi i suzama. I to joj ne bi dosta pa, eto, opet danas htjede ostvariti svoj strašan naum, tu pred svima nama.

Kralju se otvore oči te gorko zaplače, zagrli svoju djecu i ženu, a zatim izda zapovijed slugama:

- Moju majku zazidajte u zid do sredine njezinih prsiju, i to baš pokraj ulaznih vrata mojega dvorca. Ispred nje postavite umivaonik od kamena i neka uvijek bude pun vode tako da svatko tko prođe može oprati ruke i opaliti ju posred lica. Ostavite joj samo malo kruha i vode. Nek' umre sramotno, u najstrašnijim mukama, kako je i zaslužila zbog svih grozota koje je počinila svojoj obitelji!

Zlobna majka ubrzo je umrla zazidana u zid dvorca, a kralj je živio sretno sa svojom obitelji.

 

Dubrovački muzeji