Zlatna ptica i dijete ubogarsko

Ivana Brlić-Mažuranić

          Živio u staro doba bogat čovjek. Stanovao on u zlatnim dvorovima, jeo iz srebrene posude a spavao u zlatnome krevetu, obloženomu sjajnom svilom. Vozio se on po vas dan u zlatnoj kočiji, a pred kočijom bila upregnuta dva bijelca, bijela kao snijeg, i dva vranca, garava kao ugalj – a na njima hamovi urešeni dragim kamenjem. Konji letili kao vile, a svijet se divio bogatašu i govorio: – Alaj je sretan! – Pa i on sam, kad bi u večer legao u zlatan krevet i naslonio se na svilene jastuke, bio je blažen, smiješio se i govorio sam sebi:

          – Baš sam sretan!

          Nije on imao nikoga svoga: ni majke, ni oca – ni žene ni djece. Imao je samo jednu ptičicu, a tu je volio više nego sve ostalo na ovome svijetu. A ptica bila žuta žutacata kao da je i sama od suhoga zlata sazdana, a bile u nje sjajne crne očice, ko dva crna alema.

          I jednoga se dana razboli iznenada zlatna ptičica. Ovjesila krilašca i sklopila očice.

          Zabrinuo se bogataš, ražalostio se i zaplakao.

          Sluga njegov, vidjevši ovo, pristupi mu i reče:

          – Gospodaru, ima ovdje nedaleko u jednoj špilji vrač čarobnjak. Položi li on ruke na bolesnika i drži li ih na bolesniku dok ne zasjaji večernja zvijezda – tada taj bolesnik ozdravi. Samo treba da se pazi, da ni časka ne digne ruku sa bolesnika.

          – Hajde poleti, vjerna slugo, po tog vrača! – kliknu bogataš.

          Dodje vrač i položi ruke na bolesnu ptičicu. Nije dugo potrajalo i ptičica poče otvarati očice. Samo joj krilašca još nujno visjela. Radostan bogataš klicao već od radosti gdje će mu ptičica do večera ozdraviti, samo se molio Bogu da ništa ne smete vrača, da ne bi skinuo ruku sa ptičice prije večernje zvijezde. Kad je bilo podne, dodje pred zlatne dvorove bogataša siromašna, otrcana baka. Nosila je u naručju bolesno unuče svoje. I ono je ovjesilo ručice i sklopilo očice kao bolesna ptičica.

          – Zapovjedi, gospodaru, vraču da položi ruke na unuče moje, da mi ne umre jadnoj! – molila, plačući, baka.

          – Kad bi vrač skinuo sada ruke sa ptičice, uginula bi ona – odvrati bogataš – a gle, moja je ptičica i lijepa i zlatnoga perja i sjajnoga oka! A tvoje je unuče i otrcano, i slabunjavo, i mutnoga oka i ne vrijedi puno. Kako bih ja njemu za volju žrtvovao zlatnu ptičicu?

          – Oj gospodaru – zaplače baka – moje je unuče meni zlatno. Ono u ljeto bere jagode staroj baki, a u zimu donosi suvarke i vatru loži. Ono u večer polaže glavu u moje krilo, i smiješi mi se i drijema na mome krilu, a u zoru i opet mi se smiješi prije nego li će u jagode. Unuče je moje, meni siroti, i hrana i sreća, a tebi je ptičica tek gospodska zabava. – Smiluj se gospodaru!

          I gle čuda! Ražali se bogatašu sirota baka i on reče vraču neka skine ruke sa zlatne ptičice i neka ih položi na ubogarsko dijete. I kad je večernja zvijezda zasjajila na nebu, ozdravilo bakino unuče, a uginula zlatna ptičica.

          – Sreća ti cvala kud god prolazio, dobri gospodaru! – klikne baka i baci se bogatašu pred noge.

          A unuče, ugledavši mrtvu zlatnu ptičicu, prihvati je u svoje ručice i ražali se nad njom.

          – Sirotice, zlatna ptičice, za mene si poginula – reče ubogarče i zaplače nad ptičicom. A kako su suze padale na ptičicu tako se ona stala i opet micati – počela uzdizati glavicu i prhati krilima.

          Oživila je, jer je osjetila zahvalne suze ubogarske.

          A bogataš zadrža u zlatnim dvorovima i baku i unuče i zlatnu ptičicu, i bijahu puni radosti dvorovi njegovi. Pa kad bi se u zlatnoj kočiji uz bogataša provezla i baka i unuče ubogarče, govorio je svijet:

          – Alaj je dobar i sretan taj bogataš!