Zli kralj i dobri vrag
Bijaše kralj dozlaboga nazlobrzan, pretežak i za tri kraljevstva. A kraljica bješe bolja od kruha, omilila i znanu i neznanu. I taj kralj posebno zamrzi njezinu dojilju, na čijemu je mlijeku odrasla kad joj je majka umrla.
Potjera on dojilju u kolibicu sred šume guste kao pomrčina. Ali, kraljica ju pohodila i nosila joj hranu. Dojilja je svjetovala, pa je tako naputi prije negoli je rodila sina jedinka:
– Kćeri, sve jajne ljuske bacaj u vatru. Nikako na gnojik. Znaš da nečisti od njih stvori podmeče, kojega podmetne umjesto pravoga djeteta. Zato tri dana nakon poroda budi dobro zakriljena, kćeri moja!
No, kralj otjera babicu koja je kraljicu zakrilila, kad je rodila sina što bješe prava milost Božja.
– Zašto se kriliš? Zacijelo te to naputila tvoja dojilja. Čega se bojiš? U kraljevstvu mome nemaj nikakva straha.
A četvrti dan na kraljičinoj sisi kmeči neki dječji stvor sav smežuran. Žut kao suh list. Kralj se rasrdi i hoće stamaniti takva dječačića. Brižna kraljica pođe u šumu neka je opet svjetuje dobra dojilja.
– Posjedni ga na užarenu krušnu lopatu - stara će joj majka. - Ako je nečisti, dijete će mirno sjediti kao da mu je to zipka.
Kraljica teška srca pristala. Naložila krušnu peć i užarila lopatu, ali stvor sjedi na njoj kao da mu je to njihaljka.
– Sinko, kad je tako – prekriži se jadna kraljica – hajde ti lijepo u vatru!
Kako je ona zamahnula, a u dimnjaku jaukne vjetar. Dvori jeknu, a onoga s lopate nesta. Najednom, stvori se pak u zipci mio dječačić. Umrčen, nos mu krpljen nedokrpljen, ali mati pozna: njezin! Zovne kralja. Dođe on i pogleda – na djetetovim je usnama kap mlijeka.
– Uh, sisao je kakvu nečistu mater – kralj opet ljut. Njegovo je dijete, vidi, ali nečistim zadojeno. Zato ga neće trpjeti pod svojim sljemenom. Brzo ga odnese u šumu uz dojiljinu kolibu, baci ga u jarak kao mačji nakot. Eto joj ga!
Plač njegov čula dojilja, spasila ona mališana. A jadna kraljica to ne znala. Čuvši da su joj dijete bacili u jarugu, jauknula da se zemlja pod njom rastvorila, a nebo se nad njom sklopilo. Srce joj puklo. I kralj je odmah zakuje u lijes, pa u kapelicu neka čeka sprovod.
A dojilja čula kraljičin jauk, ta razlijegao se cijelom zemljom. Došulja se u kapelicu, pa tri mala zlatna obruča na kraljičino srce navukla. Kraljica oživjela:
– Zašto ste me vratili u život, kad ja nemam svoga djeteta – opet će u plač.
– Kćeri, imaš ga. I svojim ću ti ga mlijekom othraniti, kako sam i tebe othranila.
Ujutro se kralj probudi, misli već na sprovod, a ono se u postelji proteže kraljica. Živa! Pravi se kralj da mu je drago što je oživjela, ali ga mori misao kako li je ona to uskrsnula od mrtvih? Eh, zacijelo su u tome dojiljini prsti. I zaprijeti svakom da će ga sasjeći, zakorači li samo u tu šumu gdje je dojiljina koliba.
Godina po godina, pa kad je kralju počeo snijeg padati iza ušiju, sjetio se: valja duši vraćati mjesto u raju. I diže crkvicu od suha zlata. Zapovjedi da u njoj moli narod, a tko neće, tome će dolje njegova glava. Svaki čuva to malo života, dolazi čeljad, ali nema tu ni usrdne molitve ni svetih pjesama, Pođe on čarobnici, da mu kaže, kako će ljude nakaniti na vruću molitvu, kojom će on zadobiti mjesto u raju.
– Svijetla kruno, samo ako tvoj sin ulovi rajsku pticu i stavi je u crkvu! Samo ćeš tako u raj!
Nema druge, kralj uze sramotu pod noge i krene u dojiljinu kolibu. Šuma zagustila, zmija se ne bi provukla, ali kralj se dovuče baš kad užinaše njegov sin i neki momak. Jedan je mladić sva krasota, a drugi je sav naheren i klempav. All, vidi se da se vole kao braća.
I jesu, braća su po mlijeku. Dojilja prihvatila i vražićka. Bilo joj žao, svako dijete kmeči jednakim plačem.
– I ti se pobratio s nečistim?! – kralj opet srdit.
Pa i njega je otac istu noć bacio ovdje u jarugu, zato što mu je na usnama našao kap kraljičina mlijeka – sin mu u brk. – I vi biste se mogli pobratiti s njegovim ocem, pa da na svijetu bude i braće po jarku, a ne samo braće po mlijeku.
Vidi kralj da ne može vladati sinom, kako je to činio sa svojim kraljevstvom, pa klekne i moli sina da mu ulovi rajsku pticu.
– Pa, to je ptica koja tužne razgali, a vesele raspjeva – brat će po mlijeku. – Perje joj je biserno, a srce joj je zlatno. Ali, ta je ptica u kralja sa staklenim dvorima. I nemoj mu je otimati, jer ćeš biti sretan vratiš li se i krvave glave otalen. Zato idemo nas dvojica, donijet ćemo rajsku pticu.
Tjedan su dana išli kroza gustu šumu, dva tjedna kroz gušću, a tri tjedna se provlačili najgušćom. Najednom, šuma se utihala. Kukac ne zujka, ptica ne pjeva. Sjeli oni pod hrast i čekaju ponoć.
– Evo ih – veli pobratić. I pred njima kolo zaplesalo kao daje iz zemlje niklo. Sviraju tu u gajde od psa oderana, a u kolu ima babâ željeznoga nosa i momaka s prasećim ušima. Kako taknu zemlju, iz nje iskre frcnu. I pobratić se s njima uhvati i zaplesa. Ali, u vražjem je kolu samo da od svojih sazna gdje se krije rajska ptica. I kažu mu:
– U staklenome je gradu!
Pođu oni tako do staklenih dvora, a kroza nje se prozire, pa ti oni dvije krasotice vide, ugledaju ih kako u postelji spavaju. Nazru i one njih kako zadivljeni stoje pred staklenim dvorcem.
– Suđeno je tako – veselo će im starija – da se udam za momka, koji neće žaliti metnuti glavu u torbu, samo da smogne rajsku pticu!
I mladić će:
– A nas smo dvojica opet odsudila, da ćemo se ženiti samo s dvjema sestrama, pa zato i ištemo tu pticu, koju dvije sestre skupa imaju!
I otac objema kćerima dade u miraz pticu sa zlatnim srcem. I bjehu to svadbe na kojima je pjevala ptica koja tužne razgaljuje, a vesele čini da pjevaju. Čak je učinila da se oholi kralj skruši i za svoju dušu vrati mjesto u raju.
(Bačka, Vojvodina, Srbija)