Zmijica sestrica

Prosila je neka žena Boga da bi zanosila. I zbilja je rodila. Rodila je zmijicu i djevojčicu. Zmija odmah otplazila pod kamen, a djevojčica se doma gojila.

Mala bila krasna. Mati je jako volila svoju kćer milu. Dobra joj i redna.

U vrtu su oni imali puno ruža. Djevojčica pošla u vrt nabrati ružica. I prišla joj zmija. Pomogla joj ružice brati da se mala ne bi obola. I zmija je djevojčicu molila:

– Prosim te, donesi ovamo svile i iglu!

Djevojčica je donijela. I zmija ju je šiti učila. Sve češće je mala dolazila u vrt. Zmija ju je ondje učila samo dobru. Jednoć je maloj rekla:

– Zar ne, tvoja mati plače kad tebi kruha dâ?!

– Je! - reče mala.

– Pitaj ju, pitaj ju malo zašto plače, vidit ćeš što će ti reći.

I mala je majku pitala:

– Majko, zašto plačete kad mi dajete kruha?

Mati joj ne otkri. Mala zmiju upita. A zmija joj rekla:

– Reći ću ti kad budeš veća!

Tako dan za danom ona u vrtu bila. I učeći od zmije u vrtu, mala je dorasla za udaju.

Zmija joj rekla:

– Prići će ti tri prosca. Prvoga i drugoga ne uzimaj. Neće ti biti dobro uzmeš li kojega. Čekaj trećega!

Prišli ti prosci.

Prvoga nije uzela. Drugi prišao kraljević i njemu se je obećala. I nakon toga, pošla u vrt naći zmiju. Vavijek je bila pod stijenom, a sad nije izlazila. Djevojka je zazvala:

– Zmija moja, zmija moja lipa družica!

Zmija ne izašla. Djevojka plakala.

Zmija na njezin plač samo glavu ispod stijene pokaza:

– Nisi me poslušala i uzela si drugoga, a nisi čekala trećega prosca. Zato me nećeš vidjeti više nikad – zmija rekla. – I sad ću ti povidati da sam se ja s tobom rodila. Prave smo sestre, i zato naša mati plače kad tebi kruha dava.

I malena sad zaplakala. I sestrici se zmijici smilila:

– Ma, zato se nič ne žaluj – dala joj pak nekoga sjemena i rekla: – Na, posij to sjeme kada ti bude najveća potreba.

I zmija se skrila.

A djevojka se udala za kraljevića. I jednoć cesar morao poći na vojsku. Pošao i nju doma ostavio dvjema deklama.

Dvije se te služavke urote i reknu:

– Kad ona pode u šetnju, vodit ćemo je med sobom. Uzet ćemo svaka po vilicu, i svaka će joj njome po jedno oko iskopati. Postat će sljepica.

Tako i učine.

Iskopaše joj oba oka i svukoše joj haljine, te se jedna preobuče u kraljicu, a druga u njezinu dvorjanicu. Samo su joj prsten zaboravile skinuti s prsta.

A brižna ona slijepa vapije putem. Prođe ubog kmet, a ona ga molila:

– Prosim te, uzmi me sobom!

Kmet će njoj:

– Kamo ću s vama, draga moja, imam ja doma tri kćeri i puki sam siromah.

– Va ime Božje, uzmite me sa sobom!

I uze on nju. Pelja je doma. I svako jutro kad bi se umila, iz slijepih joj očiju biseri padahu. A najmlađu je kmetovu kćer ona prosila, da bi joj na glavi uši poiskala. Starije se sestre rugale, ali je mala svaki put, uši joj trijebeć, sljepici našla zlatnik u vlasima.

I živjeli su svi od toga zlata i bisera. Dobro i njoj bilo, ali je ona sveudilj za svojim kraljevićem čeznula. I spameti se jednoć, da ono sjeme posije što joj ga bješe sestra dala. Rekla kmetu:

– Na, stari moj, hodi posijati to sjeme, ne znam što će niknuti iz njega.

Kmet će njoj:

– A, draga moja, sad nî doba da isklija, jer je zima.

Djevojka govorila:

– Nu, pokušaj!

I on sjeme posija. Govori mu ona sutradan:

– Hodi, stari moj, vidjeti je li ono sjeme niklo.

– Joh, ní, draga moja, ne bi ni ljeti tako brzo, a kamoli u zimsko doba.

Molila da pogleda, pa on ode i ugleda: glave od salate velike kao dječja glava. Veseo je brzo tekao doma:

– Je, hvala Bogu. Isklijalo je i već je plod prineslo. Nikad takve lijepe salate ne vidjeh.

Djevojka prosila:

– Lijepih glavica u rešeto naberi i kraljici ih daruj! I ne uzmi za plaću ništa doli par očiju.

I donse on salatu i kraljica se čudila:

– Stari moj, gdje je ta lijepa salata tebi rasla?

– Siromah imam mići vrtić u prisuncu, još sam ga lijepo pokrio, pa mi je salata tako lijepa izrasla.

I kad mu ona ponudi plaću, on da nič, on da nič, samo ište par očiju. I ona svojoj dekli rekla:

– Uzmi ona dva oka pa mu ih daj!

I pošao je doma s tim očima. Dade ih djevojci. A ona ih je na dlanu malo slinom pomočila. Stavila ih pak u šupljine i odmah progledala.

Kmet još reče:

– Cesar je bolan!

Djevojka ga pošalje i kralju s tom salatom. Dade mu još prsten.

I poučila ga kako će reći cesaru:

– Hodi ti k njemu i reci mu, da je njegova žena, ona prva koja je bila, poslala njemu ljekovitu salatu i vjenčani prsten.

Kralj se začudi kmetovim riječima:

– Kako, kad je tu moja žena?!

Kmet će kralju:

– Nije ta tvoja žena, nego je ova tvoja žena. Ako ne vjeruješ, evo ti njezin prsten.

I kralj ozdravi pojevši salatu. I svoju prvu ženu pozove na dvore. Pozove k sebi i onu drugu ženu. Strogo je upita:

– Pokaži mi prsten od zakona!

– Ne skrbi se, prsten ću staviti kad me bude volja!

A kralj joj pokaže svoju pravu ženu i prsten. Zovne sluge i zapovjedi im, da lažnu ženu u mukama pogubu:

– Uzmite četiri konja i neka je pelju na ravnicu, vežite joj svaku ruku i svaku nogu za svakoga konja, pa neka je rastepu!

I konji trčuć na četiri strane svijeta, raskomadaju je na četiri dijela.

Lijepo su sad oni živjeli u ljubavi i skladu. Imali su uza se do smrti staroga kmeta.

(Pazinština)