english

Djetinjstvo

Ivana Mažuranić rodila se 18. travnja 1874. godine u Ogulinu. Na mjestu njezine rodne kuće 1952. godine podignuta je nova kuća u kojoj je danas sjedište Hrvatskih šuma, na adresi Bernardina Frankopana 21. Njezina je majka bila Henrietta, rođena Bernath, iz varaždinskoga kraja, a otac Vladimir Mažuranić, sin prvoga bana pučanina Ivana Mažuranića. U Ogulinu je u vrijeme Ivanina rođenja radio kao državni odvjetnik. U Ivaninoj je obitelji bilo četvero djece, od kojih je ona bila najstarija. Imala je braću Božidara (Darka) i Želimira (Željka) te sestru Aleksandru (Alku).
Djetinjstvo je provela u obiteljskim selidbama iz Ogulina u Karlovac (1875.), potom u Jastrebarsko (1878.), ponovno u Karlovac (1879.) i naposljetku u Zagreb (1882.). Ondje njezin otac dobiva namještenje u vladinom Odjelu za unutrašnje poslove. Jedino je stalno mjesto, kojemu se obitelj Mažuranić redovito vraćala, bio ljetnikovac u Hališću, u Varaždinskome gorju, koji je naslijedila njezina majka. U Autobiografiji (1916.) spominje boravak u ljetnikovcu kao najtrajniju i najradosniju uspomenu iz djetinjstva (Pa ipak je jedino ono vrijeme što sam ga provađala na ljetovanju (u Varaždinskom brijegu, na idiličnom krasnom zaselku, baštini moje majke) ostavilo trajnu uspomenu u meni. Ono tako reći spaja za mene sve ono što mladošću nazivam.)
Ivana u Autobiografiji spominje da je u djetinjstvu dvaput posjetila rodni Ogulin – prvi put 1880. godine, kada je na nju, tada šestogodišnjakinju, dojmljiv utisak ostavila planina Klek, te potom 1886., kada je, inspirirana Ogulinom i Klekom, kao dvanaestogodišnjakinja napisala svoju prvu pjesmu koju je nazvala Zvijezdi moje domovine.
Godine 1882. obitelj Mažuranić seli u Zagreb i nastanjuje se u kući u Markovoj ulici broj 4 (danas Mletačkoj ulici), u vlasništvu Henriettine tetke. Ivana je obrazovana djelomice kod kuće, a dva je razreda završila u djevojačkoj školi, s odličnim uspjehom. Iz toga je razdoblja poslije zapisala sjećanje na učiteljicu Mariju Jambrišakovu, pod naslovom Rečenica koja obuhvaća svijet, pripisujući jednim dijelom i učiteljici zasluge za svoje ushićenje pisanom riječi i književnim stvaranjem.  
Učila je njemački, ruski i engleski jezik, a svakodnevno je, kako bilježi u Autobiografiji, pribivala stolu svoga djeda Ivana Mažuranića u njegovoj kući u Jurjevskoj ulici br. 5 u Zagrebu. U to je vrijeme postala svjesna veze koju je osjećala s djedom, svoga divljenja prema djedu i velikoga utjecaja što ga je djed na nju ostavljao.

Dubravka Zima (2013.)