Crvenkapica

Bila jednom jedna seljančica, najljepša što ju je oko ikada vidjelo, pa majka ludovaše za njom, a baka još i više. Ta joj dobra žena dade načiniti crvenu kapicu koja joj tako dobro pristajaše da je posvuda nazivahu Crvenkapicom.

Jednoga dana majka, zamijesivši i ispekavši kolača, reče:

– Pođi do bake da vidiš kako joj je jer sam čula da je bolesna. Ponesi joj kolača i lončić masla.

Crvenkapica smjesta krenu k baki koja je živjela u drugom selu. Prolazeći kroz šumu, susretne kuma vuka koji bi je rado bio odmah pojeo, ali se ne usudi zbog nekolicine drvosječa koji su se baš tada bili zatekli u šumi. Vuk je zapita kamo ide. Jadno mu djevojče, koje nije znalo da se opasno zaustavljati i razgovarati s vukom, kaza:

– Idem do svoje bake i nosim joj kolača koje joj šalje moja mati, a usto i lončić masla.

– Stanuje li ti baka daleko?

– O, da – kaza Crvenkapica – iza onoga mlina koji vidite tamo daleko, u prvoj kući u selu.

– E, onda – reče vuk – i ja ću poći do nje. Krenut ću ovim putem, a ti pođi onim pa ćemo vidjeti tko će prije stići.

I vuk, koliko ga noge nose, potrča kraćim putem, a djevojčica krenu duljim, usput se zabavljajući branjem lješnjaka, trčanjem za leptirima i vezivanjem u kitice cvjetića na koje bi naišla. Vuku nije dugo trebalo da stigne do bakine kuće. Tu pokuca: kuc-kuc!

– Tko je?

– Tvoja unučica Crvenkapica – reče vuk oponašajući djevojčin glas. – Nosim ti kolača i lončić masla koje ti šalje majka.

Dobra je bakica ležala u postelji jer se nije najbolje osjećala pa doviknu:

– Povuci klin i prijevor će pasti.

Vuk povuče klin i vrata se otvoriše. Baci se on na jadnu ženu i proždera je dok okom trepneš, jer već više od tri dana ne bijaše ništa pojeo. Potom zatvori vrata i leže u bakinu postelju da pričeka Crvenkapicu. Malo zatim i djevojčica zakuca na vrata: kuc-kuc!

– Tko je?

Crvenkapica se, začuvši vukov dubok glas, u prvi mah uplaši, no vjerujući da joj je baka prehlađena, odvrati:

– Tvoja unučica Crvenkapica. Nosim ti kolača i lončić masla koje ti šalje majka.

Vuk joj doviknu utanjivši glas:

– Povuci klin i prijevor će pasti.

Crvenkapica povuče klin i vrata se otvoriše. Vidjevši je gdje ulazi, vuk joj reče skrivajući se u postelji ispod pokrivača.

– Kolač i lončić s maslom odloži na škrinju pa lezi uza me.

Crvenkapica se razodjenu i uvuče u postelju, no nemalo se iznenadi vidjevši kako joj baka izgleda bez odjeće pa joj kaza:

– Bakice, kako su ti ruke velike!

– Da te čvršće zagrlim, djevojčice!

– Bakice, a kako su ti velike noge!

– Da brže trčim, dijete!

– Bakice, a kako su ti velike uši!

– Da bolje čujem, dijete!

– Bakice, a kako su ti velike oči!

– Da bolje vidim, dijete!

– Bakice, a tek kako su ti zubi veliki!

– Zato da te pojedem!

S tim se riječima zli vuk baci na Crvenkapicu pa je pojede.

 

POUKA

Vidimo ovdje kako je za malu čeljad, pogotovo za lijepe, pristale i dobro odgojene djevojke pogubno slušati svačiju riječ pa onda i nije nikakvo čudo što ih, postupaju li tako, pojede vuk. Vuk, kažem, jer nisu svi vuci od istoga soja: neki su udvorni i tihi, nema u njih ni žuči ni gnjeva, pa, pitomi, ljubazni i blagi prate mlade gospođice do njihova doma i po ulicama. No, jao! Svi znamo da upravo od tih slatkorječivih vukova prijeti najveća opasnost.