Dječja čitanka o zdravlju
Ivana Brlić-Mažuranić
Poslušajte djeco: ova knjiga veli,
Da se Bog i svijet dječici veseli,
Kada im je duša poštena i čista,
A sa obrazića kad im zdravlje blista.
Ova ista knjiga nadalje vas uči,
Kako može dijete zdravlje da poluči,
Pa u zdravom, snažnom, mlađahnome tijelu
Da razvije dušu vedru i veselu.
Slikama Vam kaže, pjesmicom vam javlja,
Kako je čistoća prvi uvjet zdravlja –
Govori o suncu, svježem zraku, vodi,
I o zdravom radu, igri i slobodi!
Vjeruj ovoj knjizi, slušaj je u svemu,
Pa ju podaj bratu, sestri, starijemu.
Pomno gledaj slike! Pomno čitaj slova!
Vjeruj, čedo moje bit će blagoslova!
Tri sestrice male poljem pošetale,
Oko njih se ljulja žito razdragano,
Sunce, zrak i lahor kosicu im ljube,
Pa ih zdravlju, sreći vode potihano.
Sunce im polaže radost u srdašca,
Zrak i vjetar daju jakosti i zdravlja,
A poljana rodna, žitom ovjenčana,
Kano brižna majka hljebac im pripravlja.
Malešan je dječak Niko,
Godina mu prošla istom,
Ali raste zdrav i snažan.
U svom domu skromnom, čistom.
Gledaj soba kakva mu je:
Svijetla, zračna, pometena!
Gledaj ukraj zipke majka
Lijepo, čisto odjevena!
Gle gdje malog Niku diže
Otac radin, trijezan, zdrav –
Ja ti kažem: mali Niko
Bit će momčić kao lav!
Tužna sliko što se crniš!
Tužno oko, što te gleda!
Kolka žalost i neznanje,
Kolka patnja, bol i bijeda!
U toj kući zbog neznanja
Grudobolja strašna hara,
Pa od jednog bolesnika
Odmah sedam novih stvara.
Ovdje bi se htjelo reda,
Sunca, svijetla, zraka zdrava,
I sa zdravim da bolestan
Nikada ne spava.
Grudobolja može zaći
I u takav čisti dom,
Al će tamo svatko znati
Vladati se prema tom.
Bolesnika umotana
Iznose na svježi zrak,
Jer je svakoj grudobolji
Prvi liječnik: sunčev trak.
Kad bolesnik kašljat stane,
Ne će pljuvati na pod,
Jer bi mogo tim zarazit
Brata, sestru, cijeli rod.
Muhe naime tad raznose
Klicu, koja rađa bol,
Ti pokrivaj zato jelo
I od muha čisti stol.
Kovač Mato ima druga,
Koj u krčmi s njime pije,
Samo Mato u tom dimu
Spazio ga odmah nije.
Smrt je naime sjela s Matom
U toj krčmi zadimljenoj,
Pa napija gorku čašu
Njegovoj djeci rascviljenoj.
Al je Mato jednog dana
Opazio druga zlog,
Prepao se, skočio je,
Podigao sinka svog.
Digo sinka, vratio se
Još za doba kući s njim,
Ostavio na sve vijeke
Krčmu, vino, karte, dim.
Radosno je opet Mato
Uhvatio zdravi rad –
Čekić bije, ori viganj:
Živ i zdrav je Mato sad!
Danas Milka s bratom Ivom
Slatko ruča mlijeka, kruha-
Sjutra bit će valjda bolna,
Jer po jelu ima muha.
Nezdrava je takva hrana,
Preko koje muhe plaze,
Gledaj samo, pa ćeš vidjet,
Otkud muhe te dolaze!
Tako one smrad i bolest
Raznose na krilu svome,
Zato, brate, ne daj muhi,
Da po jelu plazi tvome!
Kućni pijevac na krov stao,
Ponosno je zapjevao:
„Pogledajte, ljudi, amo,
Kakvu djecu mi imamo!
Djecu čistu, okupanu,
Lijepo, glatko očešljanu,
Djecu čilu, što se smiju,
Kad se hladnom vodom miju!
Kod nas bolest, ljudi moji,
Ne može da dugo stoji,
Jer nam zrak kroz sobu piri,
A sunašce u stan viri.
„Pogledajte, ljudi amo,
Kakvu djecu mi imamo!“
Misli Luka, da je mudar
Zato, što već pušit zna,
Došao je da pred svima,
Pusti kroz nos dima dva.
Ali znaj, da ovaj dječak
Nije mudar, već je lud,
Što si tako kvari grlo,
Truje mozak, pali grud!
Duhan muti pamet djeci,
Pa će Luka, – eto gle! –
Noćas sanjat same takve
Strahotne i ružne sne.
Sutra će ga boljet glava,
Bit će mrk i zlovoljan
Ne će mu se račit jelo,
Kašljati će cijeli dan.
Prijatelj će po njeg doći,
Luka veli: „Pusti me!
Nisam danas ni za igru,
Vrti mi se nekud sve!“
Al u duši šapnuti će:
„Zbogom duhan! Zbogom dim!
Riječ zalažem: nikad više
Ne ću da se trujem njim.“
Lane moje! Milice!
Sretna si mi Ti,
Tvoje zdravlje čuvaju
Prijatelja tri.
Prvi ti je prijatelj
Topli vedri dan,
Drugi Ti je prijatelj
Počinak i san.
Oni su Te amo zvali,
U ruke Ti cvijeće dali,
Pa se sada smiješe na Te,
Tvoj zobunčić zlatom zlate!
Prijatelj je pako treći
Od svih bolji, jači, veći.
On polaže zlatne žice
Tuj vrh Tvoje posteljice.
To je žarko sunašce,
Što s nebesa sja,
I razgoni od Tebe
Bolesti i zla.
A Ti mala mezimice,
Dižeš k njemu zjeničice,
I put sunca duša Tvoja
Širi mlada krila svoja.
Dva tri mala sirotana,
Neredna, neočešljana,
Igraju se kako znadu,
Tuj u kalu i u smradu.
Al najednom mala Desa
Zabrinuto glavu stresa:
„Jučer čula sam u školi
Da čistoću i Bog voli!“
„Ostavi se blata, Jova,
Nezdrava je igra ova,
A ti baci, brate Spira,
Blatnu lađu od papira
Umit ćemo ruke, lice,
Stresti blato s košuljice,
Lijepo ćemo sjest na travu,
Ja ću vam očešljat glavu.“
Tako bje, a Bog s nebesa
Spozna kolko vrijedi Desa,
Te joj dade snage, zdravlja,
Da si braću goji, spravlja.
Pa sirote ove male
Same su si reda dale:
Češljali se, prali, mili,
I porasli ljudi čili.
Dijete:
Mjeseče, moj zlatni druže,
Zašto si se smiješit stao?
Što si u toj maloj sobi
Tako lijepo ugledao?
Mjesec:
Tuj su okna otvorena,
Struji svježi zrak i hlad,
A u čistoj posteljici
Slatko spava junak mlad.
Još dva brata spremaju se
Pa će tad i oni leć,
Eto vidiš, kako jedan
Košuljicu mijenja već.
Drugi pako, kako treba,
Noge pere prije sna –
Pa kraj okna otvorena
Leći će i ova dva.
Dijete:
Mjeseče, moj svijetli druže!
Noćas možeš k meni doć,
Jer i moje okno stoji
Otovreno cijelu noć.
I.
Na livadi humak, na njem trava meka,
Dotrčala amo djeca iz daleka –
Očice ima sjajne, kose raspletene,
A od hitre igre lišca se rumene.
S njima je i Kudrov, razborito pseto,
Za sad samo sluša i počiva eto.
Ali tek što djeca tako
Sve u okrug lijepo sjela,
Stade kihat na sva usta
Plavojčica mala Jela.
Kiše, kako znade, mala zloćka pusta,
Ne pokriva pri tom maramicom usta.
Sad je Persa kori: „Moraš pazit Jelo,
Tako ne bi dijete nikad kihat smjelo,
Jerbo sitne kapi koje pri tom prše,
Kao zaraznice svoju dužnost vrše.
Padnu li u moja usta
Eto meni hunjavice –
Zato, Jelo, kada kišeš
Ti se lati maramice!
Svako dobro dijete pazi
Da svog druga ne zarazi!“
II.
Al se na to javi mali junak Rade:
„Nek se svaki čovjek brani kako znade.
Zarazu ćeš uvijek ti otklonit lako
Samo ne smiješ, Anđo, disati ovako!
Treba disat na nos, ne na usta, seko!
Zar ne pamtiš više što je otac reko:“
„Kada uzduh kroz nos prođe,
Tada čist u grlo dođe,
Jerbo nosne pregradice
Hvataju sve loše klice –
Dišeš li na usta pako,
Tada možeš – naopako –
Da udahneš mnogo toga
Nečisto i nezdravoga,
Pa ti može svaka bolest
Da u tijelo lako zađe,
Bolest naime baš kroz usta
Ponajprije ulaz nađe“.
III.
Istina je ovo – Ljubica će nato –
„Pa ću ovu krušku ja otklonit zato
Ti si u nju grizla, mala drugo moja,
Može na njoj biti zaraznica koja!
U tebe je kašalj, može na me prijeći,
Od mene bi mogo primiti ga treći.
Zašto da se našom krivnjom
Bolest širi, braćo draga?
Što će kašalj, nam djeci?
Nama treba zdravlje, snaga!
Malenu će drugu našu
Sunašce i zrak izliječit
A mi drugi znati ćemo
Zarazu i kašalj spriječit.
Nitko od nas da ne griska
Što je drugi grizo prije!
Da ne jede tuđom žlicom,
Nit iz tuđe čaše pije!“
IV.
Nato se i Kudrov digne,
Glavu nagne, uhom strigne,
Sve je čuo, pa se čudi,
Što sve danas znadu ljudi!
Vjernim okom djecu gleda,
Divi im se sve od reda.
Najviše se pako divi.
Kolko lakše pseto živi!
„Hoćeš li se, čovjek zvati,
Moraš, valaj mnogo znati!
Za mene je prava sreća,
Što je narav moja pseća!“