Djevojčica sa šibicama

Mračilo se, studen stezala, snijeg vijao nemilice: bijaše posljednja večer u godini, Staro ljeto. Po toj studeni i mraku išla ulicom siromašna djevojčica, gologlava i bosonoga. Imala je, doduše, papuče na nogama kad je pošla od kuće, ali kakve koristi od njih! Velike su to bile papuče – nekoć ih je nosila njezina majka - tako velike da je jadnica putem ostala bez njih kad se uklonila ispred dvojih kola što su onuda projurila. Jedne papuče nije više mogla naći, a s drugom je umaknuo nekakav zao dječak doviknuvši joj kako će mu ta papuča kolijevkom poslužiti bude li imao djece.

Tako je djevojčica gazila bosonoga - pocrvenjele joj sitne i nježne nožice i pomodrjele od hladnoće. U staroj je pregači nosila mnogo šibica, a jedan je svežnjić držala u ruci. Cijelog dana nije ništa prodala; nitko joj ne dade ni novčića. Gladna i jadna lutala je dalje, dok sirotica nije sasvim promrzla. Snježne pahuljice padale joj na dugu, svijetlu kosu što se u lijepim uvojcima spuštala niz zatiljak, ali djevojčica bijaše daleko od pomisli na svoju zlaćanu kosu. Svi prozori rasvijetljeni, a ulicom se širi miris guščje pečenke: tà Staro je ljeto, posljednja večer u godini! O tome je djevojčica mislila, to joj bijaše u glavi.

Pođe, sirotica, da se zakloni u kut među dvije kuće od kojih je jedna nešto više izbila na ulicu; ondje sjede i skutri se. Nožice je podvila poda se, ali je ipak zebla, mrzla se sve više. Kući nije smjela, jer nije prodala ni jedne šibice, nije dobila ni jednog novčića. Otac bi je izbio, a toplije, uostalom, nije ni kod kuće. Stanovali su pod samim krovom, a onuda zviždao vjetar, premda su najveće pukotine začkali krpama i zabrtvili slamom.

Ručice joj gotovo obamrle od studeni - ah, jedna bi je samo šibica ugrijala! Kad bi je barem smjela izvući iz svežnjića, kresnuti njome o zid i na njoj ogrijati prste! Ipak jednu izvuče i kresnu. Oh, kako je praskala i plamtjela toplim, svijetlim plamenom - poput svjećice - kad je ruku nad nju nadnijela. Bila je to čudesna svjetlost: djevojčici se pričini da sjedi pred velikom željeznom peći, s podglavcima i ukrasima od svijetle mjedi, a u peći se vatra razgorjela i divno grije. Uboga djevojčica upravo ispruži nožice, da i njih ogrije, kadli se plamen utrnu - i peći nesta, a ona se nađe s dogorjelom šibicom u ruci.

Djevojčica ukresa drugu, pa i ta zaplamtje i zasvijetli, a zid, kuda svjetlost po njem prosja, postade providan poput koprene. Vidjela je pravo u sobu, gdje bijaše postavljen stol, pokriven sjajno- bijelim stolnjakom, na stolnjaku fini porculan, a pečena se guska, nadjevena jabukama i suhim šljivama, zamamno puši. A što je još ljepše, guska skoči s tanjura i zagega po podu, sve onako s viljuškom i nožem u leđima. Pođe ravno prema siromašnoj djevojčici, ali se uto šibica ugasi – osta samo debeo, hladan zid.

Djevojčica upali novu šibicu i sad se nađe pod prekrasnim božićnim drvcem. Bilo je još veće i još kićenije od bora štono ga je o Božiću vidjela kroza staklena vrata u bogatog trgovca. Tisuće je svjećica gorjelo na zelenim granama, a šarene sličice, kakve krase dućanske izloge, gledahu odozgo na nju. Djevojčica ispruži ruke, seže obadvjema uvis a šibica se ugasi. Ono mnoštvo božićnih svjećica uzdizalo se sve više i više, i ona ugleda prave sjajne zvijezde. Jedna zvijezda pade i u prosutku ostavi dug, plamen trag na nebu.

»Sad je netko umro!« pomisli djevojčica, jer pokojna bakica, koja joj jedina bijaše dobra, uvijek govoraše: »Kad padne zvijezda, jedna duša ide u nebo.«

Djevojčica i opet kresnu o zid šibicu, plamen sve unaokolo rasvijetli, a sred toga sjaja stajaše njezina bakica, sva blistava i blaga kao u nekom blaženstvu.

- Bakice! - povika djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam ja da će te nestati kad se šibica utrne, kao što je nestalo i tople peći, divne pečene guske i prekrasnog božićnog drveta!

I brzo upali sve preostale šibice iz svoga svežnjića da što duže zadrži bakicu. A šibice zasvijetle takvim sjajem da se vidjelo kao u po bijela dana. Nikad još bakica nije bila tako lijepa i tako veličajna: podiže bakica djevojčicu u naručje i poletje s njome visoko, visoko, sred sjaja i radosti. Nesta hladnoće, i gladi, i straha...

U hladno jutro u kutku uz kuću skamenjena sjedi mala djevojčica, crvenih obraza, sa smiješkom na usnama - mrtva, smrznuta posljednje noći u staroj godini. Tako je novogodišnje jutro svanulo nad malim mrtvim tijelom što se šćućurilo držeći šibice, od kojih gotovo čitav jedan svežnjić bijaše izgorio. »Htjela se ugrijati«, govorili ljudi. A nitko nije ni slutio kakve su joj se divne slike ukazale pred očima, i u kakvu je sjaju sa svojom bakicom ušla u novogodišnju radost.