Djevojka iz ružmarina

 

Bili čovjek i žena. Nemali djece. Našli rascvali busen ružmarina. I žena reče:

– Bože moj, evo rusmarin cvjeta i ploda ima, a ja nemam. I kad bi mi Bog dao da rodim i bus rusmarina!

I ostane ona noseća. I rodi busen ružmarina.

Žena ga usadi u posudu za cvijeće pa stavi na prozor, i svaki ga dan lijepo zalijevala. Čuvala k'o oči u glavi taj bus rusmarina.

Sučelice bjehu dvoji kraljevi. I neki dan dođe joj kralj u kući:

– Ženo, prodaj mi taj bus rusmarina. Dobit ćeš zlata kolike te volja.

– Kralju, nema za nj cijene – neće žena. –Rođeno je moje taj bus rusmarina.

– Dobro, ako nećeš prodati za novac, onda ti kraljevskom zapovjedi zapovijedam. Daj ga, a ja ću ga držati na sučelnu prozoru na dvorima, pa ga gledaj svaki dan!

Što će? Mora!

A kralj zna, vidio na ženinu prozoru, kako svaki dan iz busena izlazi prelijepa djevojčica. I stavi kralj ovu posudu za cvijeće na prozor, pa svaki dan zalijeva ružmarinov busen. Lije za nj bistu vodu.

I svaki dan iz rascvala rusmarina izlazila krasna djevojčica. Bijaše kao procvali rusmarin. Izvuče se iz cvijeta i pospremi mu odaju. A kraljević je ne mogao uhvatiti nikako. Naposljetku, sakrije se on pod postelju, pa je uhvati kad mu je prostirala ponjavu:

– Ostani, nemoj više ići u cvijet. Bit ćeš moja! – kralj će njoj.

A ona će kralju:

– Ne mogu. Moram do svoje dvadesete godine ostati u cvijetu.

– Dobro – kralj će – a kako bih ja svaki dan mogao barem razgovarati s tobom?

Dade mu ona zvončić:

– Evo, doći ću kad god zazvoniš. Ali, od sebe ovoga zvončića ne puštaj!

Tako bi kraljević zazvonio, a djevojčica se javljala, i sve tako dok nije morao iznenada otputovati na dalek put. Pa u žurbi zaboravio zvončić. Jedva uspio da sluge upiju:

– Pazite, da mi ne bi kako vrućom vodom zalili ovaj bus ruzmarina!

Ode kralj, a sluge raspremale sobu. Pokotrlja im se zvončić. Zazvoni i stvori se djevojčica.

– Ma, kako se ti u kraljeve odaje uljezla? – uhvate je sluge i natuku.

Natuku je sluge da je bila sva modra. Jedva se u cvijet vratila. U cvijetu je cijelu noć cvilila.

Dođe kralj s puta. Odmah ode vidjeti svoj cvijet. Gleda, a sahne mu njegov bus rusmarina. I cvijet mu nije ljubičast, nego nekako modar.

– Što ste učili, da ga niste zalili vrućom vodom? – viče on na sluge. A one da nisu:

– Nismo, kralju!

I kraljević zazvoni u zvončić. Zvoni, ali nikoga nema. Dugo zvoni, tek jedva razbra glasić iz cvijeta:

– Jesam li ti rekla da zvončić ne ostavljaš?

– A što ti je? – uplaši se kralj.

– Sluge su zvonile, pa kad sam u sobu došla – bolno prošapta – namlatile su me da sam sva modra. Živa rana.

– Čime bih te liječio? – kralj će sav očajan.

– Samo me svaki dan jednom polijevaj vodom od rusmarina!

Zalijevaše je on mirisavom vodom. Polijevaše je kralj svaki dan u busenu.

I tako kad je u cvijetu navršila dvadeset godina, izašla zdrava i prelijepa djevojka. Vještica je bijaše začarala. Odmah je kralj odvede pred oltar. Posta njegova ljuba. A ona odmah k sebi dozvala majku i oca, da više ne gledaju čeznutljivo na kraljev prozor.