english

Gavran i lija

Ivana Brlić-Mažuranić

(1943.)

autor

zbirka

Basne i bajke

godina

1943.

jezik

hrvatski

medij

tiskani tekst

ilustrator

Vladimir Žedrinski

sken

ilustracije

priča

              GAVRAN I LIJA

 

                           Čujte, oj čujte, svi narodi svieta,

                           Priču, što sliedi —

                           Pričica mudra: na Istok i Zapad

                           Jednako vriedi.

 

Crni gavran ugrabivši

Negdje komad biela sira,

Sjede s njime na vrh hrasta

I odtepe stručak žira;

Pade žir na tetu liju.

Gladna lija oči diže,

Pa kad vidje sir i pticu,

Nasmija se, njušku liže:

— Oj, visoko stojiš, sire,

A u kljunu zlobne  ptice.

Ali tako bila lija,

Preda me ćeš pasti nice !

    Pa zaliže žute uši

    da se dlaka ne kostruši,

    I prozbori sladku rieč:

— Divni stvore, kralju sviju ptica,

Odkuda te gordi nosi liet?

Kano zviezda treptiš na tom dubu

I zadivljen stoji šumski sviet!

 

Perje tvoje cakli se i blista,

Liepost tvoja otima mi vid!

Jadne mene, što u riđoj dlaci

Zborim s tobom, pa me hvata stid!

Ali ja sam ludo šumsko zviere,

A ti, eto, žarkog sunca drug,

Pa ti molbu zvjeradi donosim:

Daj usreći ovaj tužni lug,

Te sa ovog mjesta uzvišena

Svojom pjesmom razveseli nas!

Kad ti perje tako divno trepti,

Koli sladak biti će tvoj glas!

 

    Čvrsto drži gavran crni

    Bieli sir u moćnom kljunu — —

    Ali na te mile rieči

    Oholo se sav nadunu.

    Ode pamet crnoj ptici:

    Kljun razvali, graktat stane,

    A moj sirac, kako treba,

    Baš u šape liji pane.

    Grakće gavran na široko,

    Hoće grlo da pokaže,

    A pod hrastom tetka lija

    Smije se i prenemaže:

 

— Da si zdravo, ludi ptiću!

Meni sir, a nauk tebi.

Znaj: da nema ludih ptica,

Laskavaca bilo ...

cijeli tekst

Gavran i lija

Ivana Brlić-Mažuranić

              GAVRAN I LIJA

 

                           Čujte, oj čujte, svi narodi svieta,

                           Priču, što sliedi —

                           Pričica mudra: na Istok i Zapad

                           Jednako vriedi.

 

Crni gavran ugrabivši

Negdje komad biela sira,

Sjede s njime na vrh hrasta

I odtepe stručak žira;

Pade žir na tetu liju.

Gladna lija oči diže,

Pa kad vidje sir i pticu,

Nasmija se, njušku liže:

— Oj, visoko stojiš, sire,

A u kljunu zlobne  ptice.

Ali tako bila lija,

Preda me ćeš pasti nice !

    Pa zaliže žute uši

    da se dlaka ne kostruši,

    I prozbori sladku rieč:

— Divni stvore, kralju sviju ptica,

Odkuda te gordi nosi liet?

Kano zviezda treptiš na tom dubu

I zadivljen stoji šumski sviet!

 

Perje tvoje cakli se i blista,

Liepost tvoja otima mi vid!

Jadne mene, što u riđoj dlaci

Zborim s tobom, pa me hvata stid!

Ali ja sam ludo šumsko zviere,

A ti, eto, žarkog sunca drug,

Pa ti molbu zvjeradi donosim:

Daj usreći ovaj tužni lug,

Te sa ovog mjesta uzvišena

Svojom pjesmom razveseli nas!

Kad ti perje tako divno trepti,

Koli sladak biti će tvoj glas!

 

    Čvrsto drži gavran crni

    Bieli sir u moćnom kljunu — —

    Ali na te mile rieči

    Oholo se sav nadunu.

    Ode pamet crnoj ptici:

    Kljun razvali, graktat stane,

    A moj sirac, kako treba,

    Baš u šape liji pane.

    Grakće gavran na široko,

    Hoće grlo da pokaže,

    A pod hrastom tetka lija

    Smije se i prenemaže:

 

— Da si zdravo, ludi ptiću!

Meni sir, a nauk tebi.

Znaj: da nema ludih ptica,

Laskavaca bilo ne bi.