Ivica i Marica

     Živio jednom pokraj velike šume siromašan drvosječa sa ženom i dvoje djece. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Malo je u njih bilo hrane, a kad je jednom u zemlji zavladala glad, drvosječa ni svagdanji kruh nije mogao priskrbiti. I kako su ga noću mučile teške misli i od briga nije mogao spavati, uzdisao je i govorio ženi:

     – Što će biti s nama? Kako ćemo prehraniti jadnu djecu kad ni za sebe više ništa nemamo?

     – Žnaš što, mužu – odvrati mu žena – sutra ćemo rano ujutro odvesti djecu u šumu, tamo gdje je najgušća. Zapalit ćemo im vatru i dati svakome još komadić kruha. Onda ćemo otići za svojim poslom i ostaviti ih same. Oni ne će znati naći puta kući pa ćemo ih se riješiti.

     – Ne, ženo – reče čovjek – ne ću to učiniti. Kako bih imao srca ostaviti svoju djecu samu u šumi? Ubrzo bi došle divlje zvijeri i rastrgale ih.

     – Budalo jedna! – reče žena. – Onda moramo svi četvero umrijeti od gladi, možeš nam još samo izblanjati daske za kovčege.

     I nije mu dala mira sve dok nije pristao.

     – Ipak mi je žao moje jadne djece – rekao je.

     Ni njihove dvoje djece nije moglo zaspati od gladi, pa su čuli što je maćeha govorila njihovu ocu. Marica je gorko zaplakala i rekla Ivici:

     – S nama je gotovo.

     – Tiho budi, Marice – reče Ivica. – Nemoj se žalostiti, već ću nešto smisliti.

     Kad su muž i žena zaspali, Ivica ustane, navuče kaputić, otvori vrata i iskrade se iz kuće. A vani je mjesec jasno sjao; bijeli obluci što su ležali pred kućom svjetlucahu na mjesečini poput čistoga srebra. Ivica se sagne i skupi toliko kamenčića koliko ih je stalo u džep njegova kaputa. Zatim se vrati u kuću i reče Marici:

     – Ništa se ne boj, mila sestrice, i samo mirno spavaj. Bog nas ne će napustiti.

     I legne ponovno u krevet.

     Kad je dan počeo svitati, još prije no što je Sunce izišlo, došla je maćeha i počela buditi djecu.

     – Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva.

     Zatim je svakome dala komadić kruha i rekla:

     – Evo vam, da imate što za objed, ali nemojte to odmah pojesti jer ništa više ne ćete dobiti.

     Marica uze kruh pod pregaču jer je Ivica imao pun džep kamenja. Zatim svi zajedno krenuše u šumu.

     Nakon što su neko vrijeme tako išli, zaustavi se Ivica i pogleda prema kući; i činio je tako opet, i opet. Otac mu reče:

     – Ivice, što gledaš i zašto zaostaješ? Radije pazi kuda hodaš.

     – Ah, oče – odvrati Ivica – gledam svoje bijelo mače koje tamo sjedi na krovu i želi mi reći zbogom.

     A žena reče:

     – Budalo, to nije tvoje mače nego jutarnje sunce koje obasjava dimnjak.

     No Ivica se nije ogledao za mačetom nego bi svaki put kad bi se okrenuo bacio na stazu bijeli oblutak iz džepa.

     Kad su se našli usred šume, otac reče:

     –Skupite malo drva, djeco, pa ću naložiti vatru da se ne smrznete.

     Ivica i Marica doniješe triješća, cijelo malo brdo. Triješće su zapaliti i kad je vatra lijepo zaplamsala, žena reče:

     – Sad lezite tu uz vatru, djeco, i odmorite se. Mi idemo u šumu nasjeći drva. Kad budemo gotovi, vratit ćemo se po vas.

     Ivica i Marica sjedili su uz vatru i, kad je došlo podne, pojeli su svatko svoj komadić kruha. A kako su stalno čuli udarce sjekire, vjerovali su da je njihov otac u blizini. No to, zapravo, nije bila sjekira nego grana koju je njihov otac zavezao za šuplje stablo, a vjetar je njome udarao. Nakon dugog sjedenja, sklopiše im se oči od umora te čvrsto zaspaše.

     Kad su se napokon probudili, bila je već mrkla noć. Marina briznu u plač i reče:

     – Kako ćemo sad izići iz ove šume?

     No Ivica ju je tješio:

     – Čekaj malo dok ne iziđe Mjesec, onda ćemo već naći put.

     I zbilja, kad se pun Mjesec uzdigao na nebu, uze Ivica sestricu za ruku pa pođoše tragom kamenčića koji su svjetlucali poput sjajnih kovanica i pokazivali im put. Išli su cijelu noć i u zoru ponovno stigli pred kuću svojega oca. Pokucali su na vrata, a kad je žena otvorila i vidjela da su to Ivica i Marica, reče im:

     – Zločesta djeco, toliko ste dugo spavali u šumi da smo pomislili kako se uopće ne želite vratiti kući.

     No otac se istinski razveselio jer mu je bilo teško pri srcu što ih je tako same ostavio u šumi.

     Nije mnogo vremena prošlo i opet je zavladala nužda i nestašica te su djeca čula kako maćeha u postelji govori ocu:

     – Opet smo sve potrošili, imamo još pola kruha i nakon toga pjesmi je kraj. Moramo se riješiti djece. Odvest ćemo ih dublje u šumu da ne mogu više iz nje naći put. Inače nam nema spasa.

     Čovjeku bijše teško oko srca. Mislio je: „Bolje bi mi bilo da i posljednji zalogaj kruha podijelim sa svojom djecom.“ Ali žena nije slušala što je on govorio, nego ga je korila i predbacivala mu. No tko započne kakav posao mora ga privesti kraju, pa je otac, popustivši prvi put, morao popustiti i sada.

     Međutim, djeca su još bila budna i čula su njihov razgovor. Kad su muž i žena zaspali, Ivica ponovno ustane. Htio je izići iz kuće i skupiti oblutke kao prošli put. No maćeha je zaključala vrata pa nije mogao van.

     Ipak je Ivica tješio sestricu govoreći:

     – Ne plači, Marice, samo mirno spavaj, pomoći će nam dragi Bog.

     Rano ujutro došla je žena i izvukla djecu iz postelje. Dobili su svatko po komadić kruha, još manji nego prošli put. Idući kroz šumu, Ivica je drobio svoj kruh u džepu, te se često zaustavljao i bacao mrvice na zemlju.

     – Ivice, zašto se zaustavljaš i ogledavaš? – reče mu otac. – Idi svojim putem.

     – Gledam za golubom koji sjedi tamo na krovu i želi mi reći zbogom – odvrati Ivica.

     – Budalo – reče žena – to nije tvoj golub, to je jutarnje sunce koje obasjava dimnjak.

     No Ivica je i dalje bacao mrvice kruha putem.

     – Žena je odvela djecu još dublje u šumu, na mjesto gdje još nikad nisu bili. Tu opet naložiše veliku vatru, a maćeha reče:

     – Samo ostanite ovdje sjediti, djeco. Ako ste umorni, možete malo odspavati. Mi idemo u šumu sjeći drva, a navečer, kad budemo gotovi, doći ćemo po vas.

     Kad je bilo podne, podijeli Marica svoj kruh s Ivicom koji je svoj komad rasuo putem. Zatim su zaspali i večer je prošla, a nitko nije došao po sirotu djecu.

     Probudili su se kad je već bila mrkla noć; Ivica je tješio sestricu i govorio:

     – Čekaj samo, Marice, dok iziđe Mjesec pa ćemo vidjeti mrvice koje sam bacao i one će nam pokazati put kući.

     Kad je Mjesec izišao, njih dvoje su krenuli, no nosi našli nijednu mrvicu, jer su ih sve pokljucale tisuće ptica koje su letjele šumom i poljem.

     Ivica je govorio Marici:

     – Već ćemo mi naći put.

     No nisu ga našli. Išli su cijelu noć i još jedan dan od jutra do večeri, no nisu izišli iz šume; i bili su silno gladni jer nisu jeli ništa osim nekoliko bobica koje su našli na tlu. I kako su bili toliko umorni da ih noge više nisu htjele nositi, legli su pod neko stablo i zaspali.

     Već je svitalo i treće jutro otkako su napustili kuću svojega oca. Krenuli su dalje, no stalno su zalazili sve dublje u šumu; ako im ubrzo netko ne priskoči u pomoć, umrijet će od gladi.

     Oko podneva, spaziše lijepu ptičicu, bijelu poput snijega, kako djesi na grani. Pjevala je toliko krasno da su zastali i slušali je. Kad je otpjevala svoju pjesmu, ptica raširi krila i poleti pred njima, a oni su išli za njom, sve dok nisu stigli do neke kućice na čiji je krov ptica sletjela. Kad su prišli sasvim blizu, vidješe da je kućica sagrađena od kruha i pokrivena kolačima, a prozori joj bijahu od svijetloga šećera.

     – Sad ćemo navaliti – rekao je Ivica – i jedanput se pošteno najesti. Pojest ću komadić krova, Marice, a ti možeš jesti prozor, sigurno je sladak.

     Ivica posegne u vis i odlomi komadić krova da kuša kakav mu je okus, a Marica je stala uz prozor i počela ga griskati. Tada se začuo tanak glas iz kućice:

          – Sladak prozor, hrskav krov,

          Tko to gricka sad moj dom?

     A djeca odgovoriše:

          – To vjetriću objed treba,

          on je gladno dijete neba!

     I jeli su dalje ne dajući se zbuniti. Ivica, kojemu je krov vrlo dobro prijao, odlomio je veliki komad, dok je Marica otrgnula cijelo okruglo okno, sjela i prionula na jelo.

     No tada se odjednom otvoriše vrata; kroz njih je, oslanjajući se na štaku, izišla neka prastara žena. Ivica i Marica toliko se prestrašiše da su ispustili ono što su držali u rukama. Starica je, međutim, odmahnula glavom i rekla:

     – Eh, draga djeco, tko li je vas doveo ovamo? Uđite i ostanite sa mnom, nikakvo vam se zlo ne će dogoditi.

     Uhvatila ih je oboje za ruke i uvela u kućicu. Iznijela im je dobroga jela, mlijeko i palačinke sa šećerom, jabukama i orasima. Zatim je za njih bijelom posteljinom presvukla dva lijepa krevetića pa su Ivica i Marica legli misleći da su na nebu.

     Ali starica se samo pretvarala da im želi dobro. Ona bijaše zla vještica koja je vrebala na djecu, a kućicu od kolača sagradila je samo zato da bi ih namamila. Kad bi se domogla kakva djeteta, ubila bi ga, skuhala i pojela, i to bi joj bila prava svečanost. Vještice imaju crvene oči i ne mogu vidjeti daleko, no njuh im je dobar poput životinjskoga, te osjećaju kad se približavaju ljudi. Kad su se Ivica i Marica našli u njezinoj blizini, opako se nasmijala i pakosno rekla:

     – Ovi su moji, više mi ne će umaknuti!

     Rano sljedećega jutra, prije no što su se djeca probudila, ona je već ustala i kad ih je vidjela kako slatko spavaju, okruglih rumenih obraza, promrmljala je sebi u bradu:

     – Bit će to dobar zalogaj.

     Zatim je svojom koščatom rukom zgrabila Ivicu, odnijela ga u malu izbu i ondje ga zaključala iza rešetkastih vrata. Ivica je mogao vikati koliko god je htio, ništa mu nije pomoglo.

     Zatim je otišla do Marice, protresla je i viknula:

     – Ustaj, neradnice, donesi vode i skuhaj svojemu bratu nešto dobro. On sjedi vani u izbi i treba ga udebljati. A kad bude debeo, pojest ću ga!

     Marica je briznula u gorak plač. No sve joj je bilo uzalud, morala je činiti što je zla vještica zahtijevala.

     Otada se za jadnoga Ivicu kuhalo najbolje jelo, a Marica je dobivala samo otpatke.

     Svakoga jutra odlazila je starica do izbe i vikala:

     – Ivice, pruži mi prst da opipam jesi li se udebljao.

     No Ivica bi joj pružio koščicu. Starica, koja je već slabo vidjela, nije mogla razaznati što joj to Ivica pruža pa se, misleći da je Ivičin prst, čudila što dječak ne postaje nimalo deblji.

     Kad su prošla četiri tjedna, a Ivica je i dalje bio jednako mršav, vještica izgubi strpljenje i odluči da ne će više čekati.

     – Čuj, Marice! – doviknula je djevojčici. – Požuri i donesi vodu! Bio Ivica debeo ili mršav, sutra ću ga zaklati i skuhati!

     Ah, kako se žalostila sirota sestrica dok je nosila vodu i kako su joj se suze slijevale niz obraze!

     – Dragi Bože, pomozi nam! – zazvala je. – Da su nam divlje zvijeri pojele u šumi, bar bismo umrli zajedno.

     – Možeš si prištedjeti tu dernjavu – rekla je starica. – Ionako ti ništa ne pomaže.

     Rano ujutro morala je Marica izići, objesiti kotao s vodom i zapaliti vatru pod njim.

     – Najprije ćemo ispeći kruh – rekla je starica. – Pećnicu sam već ugrijala i zamijesila tijesto!

     I vještica odgura jadnu Maricu do peći iz koje su već lizali plamenovi.

     – Ulazi – reče joj vještica – i pogledaj je li dovoljno vruće da možemo staviti kruh da se peče.

     Da je Marica ušla, starica bi za njom zatvorila pećnicu. Ispekla bi je pa i nju pojela.

     No Marica je primijetila što vještica smjera pa rekla:

     – Ne znam kako da to učinim. Kako ću ući?

     – Glupa gusko! – reče starica. – Otvor je dovoljno velik, to valjda vidiš, čak bih i ja mogla ući.

     Dovukla se do peći i gurnula glavu u pećnicu.

     Tada je Marica gurne tako da je odletjela u peć, zatvori za njom željezna vrata i spusti zasun. Hu! Vještiva poče jezivo urlikati. No Marica je pobjegla odatle, i bezbožna je vještica bijedno izgorjela.

     Marica otrči do Ivice, otvori vrata njegove izbe i poviče:

     – Ivice, slobodni smo, stara je vještica mrtva!

     Ivica skoči kao ptica iz krletke kad joj otvoriš vrata. Kako su se veselili! Pali su jedno drugome oko vrata, skakali i ljubili se! A kako se više ničega nisu morali bojati, ušli su ponovno u vještičinu kuću. Tu su u svim kutovima stajale škrinje s biserjem i dragim kamenjem.

     – Ovo je još bolje od oblutaka – reče Ivica i natrpa džepove koliko god je stalo, a Marica reče:

     – I ja bih htjela nešto odnijeti kući.

     I napuni pregaču.

     – A sada idemo – reče Ivica – da što prije iziđemo iz vještičine šume.

     Nakon nekoliko sati hoda, stigoše do velike vode.

     – Ne možemo prijeći – reče Ivica. – Ne vidim ni mosta ni gaza.

     – Ni broda tu nema nikakvoga – doda Marica. Ali tamo pliva bijela patka. Ako je zamolim, prenijet će nas preko vode.

     Tad oboje povikaše:

          – Patkice, patkice,

          evo Ivice i Marice.

          Nema gaza, mosta nema,

          uzmi nas na leđa bijela.

     Patkica im je prišla te joj Ivica sjedne na leđa i pozove sestricu da sjedne do njega.

     – Ne ću – odvrati Marica. – Patkici će biti preteško, neka nas prenese jedno po jedno.

     To je dobra životinja i učinila, i kad su sretno stigli na drugu obalu još su malo hodali i šuma im se počne činiti sve poznatijom. A onda napokon izdaleka ugledaše kuću svojega oca. Potrčali su, uletjeli u sobu i bacili se ocu oko vrata.

     Otkad je djecu ostavio u šumi, taj nesretni čovjek nije osjetio ni trenutka radosti, a žena mu je već bila umrla. Marica istrese pregaču, te se biserje i drago kamenje raspe po sobi, a Ivica iz džepa izvadi pregršt dragulja. Time je svim brigama došao kraj pa su dalje zajedno živjeli u veselju i radosti.

     Gotova je priča, tamo vidim miša, tko ga uhvati, smije od njega npravili veliku, veliku krznenu kapu.