Ivica i Marica

Pokraj velike šume stanovao siromašan drvosječa sa ženom i dvoje djece. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Bili su jako siromašni i jednoga se dana dogodilo da drvosječa više nije imao novca ni za kruh. I tako jedne večeri, dok je ležao u postelji i prevrtao se od brige, uzdahne i reče svojoj ženi:

— Što će biti s nama? Kako ćemo prehraniti djecu kad ni za sebe nemamo ništa?

— Znam što ćemo — na to će žena. — Sutra ćemo djecu odvesti u duboku šumu, naložiti im vatru, svakome dati po komadić kruha, a mi ćemo otići za svojim poslom i ostaviti ih same. Djeca se neće znati vratiti kući i tako ćemo ih se riješiti.

— Ne, ženo, ja to ne mogu! Ja ne bih mogao podnijeti svoju djecu ostaviti samu u šumi! Mogle bi doći divlje zvijeri i napasti ih.

— Ti si lud - prigovori žena. - Ovako ćemo umrijeti od gladi.

I tako mu je stalno prigovarala i navaljivala, dok muž napokon nije pristao. Ali ni djeca nisu mogla od gladi zaspati pa su čula sve što je maćeha govorila njihovu ocu. Marica tužno zaplače pa reče Ivici:

— Jao, što će biti s nama?

— Šuti, Marice — šapne Ivica. — Ne budi žalosna, ja ću nešto smisliti.

Kad su roditelji zaspali, Ivica ustane, odjene kaputić, otvori vrata i iskrade se iz kuće. Vani je bila mjesečina i bijeli se šljunak pred kućom svjetlucao po put novčića. Ivica se sagne i napuni džepove plosnatim kamenčićima, koliko god je u njih moglo stati. Onda se vrati u kuću i reče Marici:

— Ne brini se, seko, samo ti mirno spavaj. Bog nas čuva i neće nas nikad ostaviti.

Zatim i on legne u postelju.

Ujutro, još prije nego što je sunce izašlo, dođe maćeha i probudi djecu:

— Ustajte, lijenčine, moramo ići u šumu nakupiti drva. Onda dade djeci po komadić kruha pa nastavi:

— To vam je ručak. I nemojte odmah pojesti, jer više ništa nećete dobiti!

Marica stavi kruh pod pregačicu, jer je Ivica imao pune džepove kamenja. Onda svi zajedno krenu u šumu. Dok su tako hodali, Ivica stane i pogleda kuću; svako je malo zastajkivao i obazirao se.

— Što ti to gledaš, Ivice? Zašto zaostaješ? Bolje bi bilo da gledaš kuda hodaš! — opomene ga otac.

— Ali oče — odgovori mu Ivica — gledam svoju bijelu mačkicu. Eno je na krovu, kao da me želi pozdraviti.

— Ti si lud! — na to će maćeha. — Nije ono nikakva mačkica! Ono je jutarnje sunce što bliješti o naš dimnjak.

No Ivica nije gledao za mačkicom nego bi svaki put, kad bi se osvrnuo, ispustio po jedan kamenčić na stazu kojom su prošli.

Kad su došli u šumu, otac reče:

— Nakupite, djeco, suhih grana pa ću naložiti vatru da vam ne bude hladno. Djeca nakupe čitavo brdašce suhih grančica pa otac zapali vatru, a kad se plamen počeo visoko dizati, reče maćeha djeci:

— Prilegnite pokraj vatre i odmorite se malo. Mi idemo u šumu po drva. Kad ih dovoljno nakupimo, doći ćemo po vas.

Ivica i Marica sjedili su tako pokraj vatre, a oko podneva svako pojede svoj komadić kruha. Mislili su da u daljini odjekuje zvuk očeve sjekire i da je otac u blizini. Ali to nije bila očeva sjekira nego grana koju je otac privezao za suho drvo pa ju je vjetar njihao tamo-amo. Budući da su djeca dugo sjedila, oči im se sklope od umora i ona čvrsto zaspu, a kad su se probudila, već je pao mrak.

— Kako ćemo izaći iz ove šume? — zapita Marica kroz suze.

— Pričekaj još malo! Čim izađe mjesec, obasjat će nam put — utješi je Ivica.

Kad je mjesec izašao, uzme Ivica sestru za ruku i pode za kamenčićima koji su na mjesečini svjetlucali poput novčića i pokazivali im put. Hodali su tako cijelu noć i pred jutro dođoše kući. Odmah pokucaju na vrata, a kad maćeha shvati da su to Ivica i Marica, vikne na njih:

— Zločesta djeco, zašto ste tako dugo spavali u šumi?! Mislili smo da se neće te vratiti kući!

Otac se obradovao kad ih je ugledao jer mu je ipak bilo žao što ih je ostavio same.

Ubrzo poslije tog događaja ponovo zavlada veliko siromaštvo pa maćeha opet predloži ocu da se riješe djece, ali ona su opet čula što im se sprema:

— Sve smo pojeli, imamo još samo pola kruha i onda je gotovo. Djeca moraju otići. Odvest ćemo ih još dublje u šumu da ne mogu pronaći put kući.

— Bolje bi bilo da to malo kruha podijelimo s njima — ispravi je muž, koga su ženine riječi dirnule u srce.

Žena ga nije željela slušati, već ga stane grditi i koriti. Ali tko jedanput poč ne, mora i nastaviti, pa kad je prvi put popustio, morao je i sada.

Ali djeca su bila budna pa su čula razgovor. Kad su roditelji zaspali, Ivica opet ustane i htjede izaći i nakupiti kamenja kao i prošli put, no maćeha je vrata zaključala pa Ivica nije mogao van.

— Ne plači, Marice — tješio je Ivica sestru. — Bog će nam opet pomoći.

Rano ujutro dođe maćeha i potjera djecu iz postelje. Dade svakome po komadić kruha, još manji nego prošli put.

Putem u šumu Ivica je mrvio kruh u džepu i malo-pomalo bacao mrvice na stazu.

— Zašto stojiš, Ivice, što se ogledaš? Idi svojim putem! — poviče otac.

— Gledam svoju golubicu, eno je sjedi na krovu i želi mi reći “zbogom“ — odgovori Ivica.

— Budalo, nije to tvoja golubica, to je jutarnje sunce što osvjetljava dimnjak — reče maćeha.

Ivica je malo-pomalo prosuo sve mrvice putem. Maćeha odvede djecu još dublje u šumu, na mjesto gdje još nikad nisu bila. Opet nalože veliku vatru i maćeha reče djeci:

— Ostanite ovdje, djeco! Ako budete umorni, možete malo i odspavati. Mi idemo u šumu po drva, a predvečer, kad budemo gotovi, doći ćemo po vas.

Oko podneva podijeli Marica svoj komadić kruha s bratom, koji je svoj kruh razmrvio i prosuo putem, a zatim oboje usnuše. Već je prošla i večer, ali nitko nije došao po sirotu djecu. Bila je već noć kad su se probudila...

— Pričekajmo još malo, Marice — tješio ju je Ivica. — Kad izađe mjesec, vid jet ćemo mrvice što sam ih putem prosuo i one će nam pokazati put.

Kad se pojavio mjesec, djeca ustanu i pođu, ali mrvica po stazi više nije bilo. Pozobale su ih ptice što lete po šumi i polju.

— Ipak ćemo pronaći put — hrabro će Ivica.

Ali ga nisu mogli naći.

Išli su cijelu noć i dan, od jutra do mraka, ali iz šume nisu mogli izaći. Bili su gladni, ali nisu imali ništa osim nekoliko jagoda što su rasle u šumi. Boljele su ih i noge i nisu mogli hodati, pa legnu pod neko drvo i zaspu.

Osvanulo je i treće jutro otkako su otišli od kuće. I opet krenu dalje, ali put ih je vodio sve dublje u šumu.

Oko podneva opaze na drvetu ptičicu bijelu poput snijega koja je tako lijepo pjevala da su stali i slušali. Kad je otpjevala, raširi ptičica krila te stane pred njima letjeti. Djeca pođu za njom i stignu do neke kućice, gdje je ptica sjela na krov. Kad su se približili, opaze da je kućica napravljena od samoga šećera.

— Hajde — veselo će Ivica — da se i mi napokon najedemo.

— Ja ću uzeti komadić s krova, a ti, Marice, uzmi s prozora. To je tako slatko.

Ivica otkine komadić da kuša hoće li mu goditi, a Marica ode do prozora i počne grickati. Uto se začu slabašan glas iz kuće:

— Tko to gricka moju kućicu?

Ali djeca se nisu dala smesti, nastave grickati i odgovore:

— Tko gricka?

— Nitko, vjetrić šumi!

Ivici je krov bio vrlo ukusan pa otkine velik komad, a Marica izbije čitavo okruglo okno, sjedne i počne slasno grickati. Uto se otvore vrata, a kad tamo — izviri neka starica sa štapom. Ivica i Marica se uplaše pa im ispadne sve što su držali u rukama. Kimajući glavom, starica reče:

— Djeco, djeco, tko vas je doveo ovamo? Uđite unutra i ostanite sa mnom, neće vam se ništa dogoditi.

Uzme ih oboje za ruku i povede u kućicu.

 Starica ih u kućici lijepo pogosti: dala im mlijeka, slatkih kolača, jabuka i oraha. Prostrla im je i dvije lijepe bijele postelje pa Ivica i Marica u njih utonu. Činilo im se kao da su na nebu!

Starica je, zapravo, bila zla vještica koja se samo ljubazno pretvarala da je dobra bakica. Vještica je vrebala djecu. Napravila je kućicu od kolača samo da bi ih primamila. Kad bi se dočepala djeteta, skuhala bi ga i pojela, i taj bi dan za nju bio praznik. Vještice imaju crvene oči i zato ne vide dobro, ali njuh im je poput životinjskoga i dobro osjete kad su ljudi u blizini. Kad su joj se Ivica i Marica približili, zlobno se u sebi nasmijala i podrugljivo rekla:

—      Imam ih, ovi mi neće moći pobjeći!

Ujutro vještica ustane prije djece, pa kad ih ugleda kako oboje spavaju punih i rumenih obraza, promrmlja:

— Ovo će biti slastan zalogaj!

Prvo mršavom rukom uhvati Ivicu, odnese ga u malu staju i zatvori vrati ma s rešetkom. Ivica je vikao, ali nitko ga nije mogao čuti i nitko mu nije mogao pomoći. Vještica ode do Marice, probudi je i vikne:

— Ustaj, lijena djevojčice, donesi vode i skuhaj svome bratu štogod dobro. Eno ti sjedi zatvoren i treba ga udebljati, pa kad bude dovoljno debeo, pojest ću ga.

Marica gorko zaplače, ali sve je bilo uzalud. Morala je učiniti kako joj je opaka vještica naredila. Za Ivicu su se odsad kuhala samo najbolja jela, dok je Marica dobivala tek trule orahe.

Vještica bi svako jutro išla do kaveza i viknula:

— Ivice, pruži prste da vidim koliko si se udebljao!

No Ivica bi joj pružio koščicu. Vještica nije dobro vidjela: imala je slabe oči i mislila je da su to Ivičini prsti. Čudila se kako se još nije udebljao. Kad su prošla četiri tjedna, a Ivica bio jednako mršav, postala je još nestrpljivija i nije htjela duže čekati.

— Hej, Marice! — vikne vještica. — Brže nosi vodu! Dosta mi je čekanja. Bio Ivica debeo ili mršav, sutra ću ga skuhati.

Dok je nosila vodu, Marici je bilo toliko teško da su joj se suze samo slije vale niz lice.

— O, dobri Bože, pomozi nam! Da su nas barem divlje zvijeri u šumi pojele, barem bismo skupa umrli! — zapomagala je Marica kroz plač.

— Samo ti plači koliko hoćeš! - opomenu je stara. — Ništa ti to neće pomoći.

Sutradan ujutro morala je Marica rano ustati, pripremiti kotao i naložiti pod njega vatru.

—Prvo ćemo ispeći kruh! U krušnoj sam peći već naložila vatru i umijesila tijesto — reče stara i gurne jadnu djevojčicu k peći, iz koje je plamtjela vatra. — Zavuci se u peć da vidiš je li dovoljno ugrijana za kruh — lukavo će vještica. Htjela je zatvoriti peć čim Marica uđe da se jadna djevojčica ispeče i da je onda pojede.

Ali je Marica odmah shvatila namjere stare vještice, pa zapita:

— Ne znam kako da to učinim, kako ću ući unutra?

— Glupa gusko, otvor je dovoljno velik, ja bih sama kroz njega mogla ući unutra — poviče vještica i zavuče glavu u peć. Marica je brzo gurne, i vještica upadne duboko u peć. Djevojčica zatvori željezna vrata i dobro ih zaglavi kako vještica ne bi mogla izaći.

Uh, kako je samo vještica urlala i zapomagala! Marica pobjegne, a zla vještica izgori u plamenu. Marica odmah otrči k Ivici, otključa rešetke i vikne:

— Ivice, slobodni smo, stara je vještica mrtva!

Ivica skoči iz svog kaveza kao ptica iz krletke kad joj se otvore vrata. Kako li su se samo radovali, grlili, ljubili i veselo poskakivali! Budući da se nisu više bojali, uđu u vještičinu kuću, a kad tamo — ormari puni bisera i dragog kamenja.

— Ovi su još bolji od kamenčića iz našega dvorišta — reče Ivica i natrpa u džepove koliko god je moglo stati.

— I ja bih rado nešto ponijela — oglasi se Marica i napuni svoju pregaču.

— A sada hajdemo! — Ivica će odlučno. — Moramo što prije izaći iz vještičine šume.

Hodali su nekoliko sati i stigli do velike vode.

— Ne možemo prijeko — uzdahne Ivica.

— Ne vidim ni brvna ni mosta.

—Nema ni lađice — doda Marica. — Ali, gle! Eno tamo pliva bijela patka. Moramo je zamoliti, sigurno će nam pomoći da prijeđemo — dosjeti se Marica i vikne:

Patko, patko, patkice,

evo Ive i Marice!

Nema brvna, nema mosta,

tvoja su nam leda dosta!

Patkica priđe pa Ivica sjedne i pozove Maricu da mu se pridruži.

— Ne! - usprotivi se Marica. — Bit će patkici preteško, neka nas prenese je dno po jedno.

Dobra je životinja tako i učinila. Kad su sretno doplovili na drugu stranu, šuma im se činila sve poznatija i poznatija, dok napokon nisu ugledali očinsku kuću. Brzo su potrčali, jurnuli u kuću i zagrlili oca, koji je bio vrlo nesretan otkad je djecu ostavio u šumi, a i žena mu je umrla.

Marica istrese svoju pregačicu i prospe bisere i drago kamenje, a Ivica je iz svog džepa isuo po sobi sve što je ponio. Tako dođe kraj njihovoj nevolji i oni nastave živjeti u sreći i radosti.