Ljepotica i zvijer

Jeanne-Marie Leprince de Beaumont

Bio jednom jedan trgovac koji bijaše neizmjerno bogat. Imao on šestero djece, tri sina i tri kćeri, pa kako bijaše uman čovjek, nije u pogledu njihova odgoja taj trgovac ni na čemu štedio, već je djeci nalazio raznorazne učitelje. Kćeri mu bijahu silno lijepe, no nadasve udivljenje pobuđivaše najmlađa te je, dok je bila mala, nazivahu malom Ljepoticom, a to joj ime i poslije ostade, što kod njezinih sestara izazivaše veliku ljubomoru.

Ta je najmlađa, osim što je bila ljepša od svojih sestara, bila od njih i bolja. Obje starije bijahu silno ohole zbog svojega bogatstva, izigravahu otmjene gospe i izbjegavahu posjete drugih trgovačkih kćeri: težile su za društvom ljudi plemenita roda, svakodnevno odlazile na ples, u kazalište i u šetnju, a mlađoj su se sestri koja je vrijeme većinom provodila u čitanju dobrih knjiga – izrugivale.

Znalo se da su djevojke silno bogate pa ih je prosilo više velikih trgovaca, no dvije starije odgovoriše da se nikada ne će udavati, osim ako se ne namjere na kakva vojvodu ili bar na grofa. Ljepotica – rekla sam vam da je tako bilo ime najmlađoj – Ljepotica pak uljudno zahvali svima koji su se htjeli njome oženiti, ali im reče da je premlada pa bi radije još koju godinu ostala uz oca.

Iznenada, trgovac izgubi sav imutak te mu ostade tek malena kuca na selu, vrlo daleko od grada. Plačući reče djeci da im se valja preseliti u tu kuću te da će ondje, budu li radili poput seljaka, moći preživjeti. Dvije starije kćeri odgovaraše da ne misle odlaziti iz grada jer ovdje imaju nekoliko udvarača koji će biti presretni budu li se njima mogli oženiti premda su ostale bez imutka. Naše se drage gospođice u tome prevariše: otkako su osiromašile, udvarači ih više ne htjedoše ni pogledati. Kako zbog oholosti nisu bile omiljene, svi govorahu:

– Ne zaslužuju da ih se žali. Drago nam je što su morale spustiti nos. Neka sada izigravaju otmjene gospe dok budu čuvale ovce. No, istodobno kazivahu o Ljepotici:

– Jako nam je žao zbog njezine nevolje. To je tako dobra djevojka: prema siromasima je u razgovoru uvijek pokazivala toliko dobrote, uvijek je bila toliko blaga i čestita.

Našlo se čak nekoliko plemića koji se htjedoše njome oženiti, premda nije imala ni novčića, no ona im odgovori kako se ne može odlučiti da oca napusti u ovakvoj nevolji te će s njime poći na selo da ga tješi i pomogne mu u radu. Jadnu je Ljepoticu gubitak imutka isprva teško pogodio, no potom je uzela ovako razmišljati:

,,Kada bih ne znam kako plakala, to mi ne bi vratilo izgubljeni imutak. Treba se potruditi da budeš sretan i bez bogatstva.”

Kada stigoše u onu seosku kuću, trgovac se sa sinovima dade na obrađivanje zemlje. Ljepotica pak ustajaše u četiri sata ujutro pa bi požurila da počisti kuću i pripravi objed za cijelu obitelj. Isprva joj je to teško padalo jer ne bijaše svikla raditi kao sluškinja, no nakon dva mjeseca ojača te je zahvaljujući ovakvu naporu bila u savršenu zdravlju. Kada bi završila s poslom, čitala je, svirala na glasoviru ili bi pak uz pređu pjevala.

Njezine se dvije sestre, naprotiv, smrtno dosađivahu: ustale bi u deset ujutro, cijeloga dana nekuda tumarale i bavile se jadikovkama za lijepim haljinama i nekadašnjim društvom.

– Pogledajte našu najmlađu sestru – govorile su jedna drugoj – duša joj je tako priprosta, a toliko je glupa da je čak i zadovoljna zbog žalosnoga položaja u kojem se našla.

Dobri je trgovac mislio drugačije od svojih kćeri. Znao je da je Ljepotica u većoj mjeri od njih kadra zablistati u društvu, divio se vrlini te djevojke, a nadasve njezinoj strpljivosti jer su je sestre, ne zadovoljavajući se time što joj prepuštaju sav kućanski posao, usto i neprestano vrijeđale.

Već je godinu dana ta obitelj živjela u osami, kadli trgovac primi pismo u kojem mu javljaju da je jedan od brodova kojim se prevozila njegova roba nedavno sretno uplovio u luku. Ova vijest udari u glavu dvjema starijim sestrama koje mišljahu kako će se na kraju krajeva moći maknuti iz tog sela gdje im bijaše toliko dosadno pa kada vidješe oca na odlasku, uzeše ga moliti da im donese haljina, krznenih ogrtača, ukrasa za kosu i raznoraznih ostalih sitnica. Ljepotica nije tražila ništa jer je mislila da sav novac od te robe neće dostajati za sve što priželjkivahu njezine sestre.

– Ništa me ne moliš da ti donesem? – kaza joj otac.

– Kada ste već toliko dobri pa mislite na mene – ona će njemu molim vas da mi donesete ružu jer ih se ovdje nikako ne viđa.

Ne bijaše Ljepotici stalo do ruže, ali ne htjede primjerom osuditi ponašanje svojih sestara koje bi ionako rekle da time što ništa ne traži samo hoće pokazati kako je ona nešto posebno.

Naš dobričina otputova, no kada stiže na cilj, osporiše mu pravo na robu pa pošto se na sudu dobrano namučio, krene kući siromašan kao i prije. Do kuće mu ne bijaše ostalo više od tridesetak milja i već se veselio ponovnom susretu s djecom, no prije toga morade poći kroz veliku šumu pa se, ne našavši pula kući, izgubi. Strahovito je sniježilo, a vjetar bijaše tako snažan da ga dvaput obori s konja, pa kada padne noc, pomisli da će umrijeti od gladi ili hladnoće ili da će ga proždrijeti vukovi čiji se urlik čuo posvuda uokolo. Najednom, pogledavši niz dugačku stazu obrubljenu drvećem, vidje neko veliko svjetlo, premda mu se ujedno učini i prilično udaljenim. Pode na tu stranu i vidje da svjetlo dopire iz velika dvorca koji bijaše posve osvijetljen. Trgovac zahvali Bogu na pomoći koju mu šalje pa požuri da stigne do dvorca, no silno se iznenadi kada u dvorištu ni na koga ne naiđe. Konj je išao za njim pa, vidjevši otvorenu veliku konjušnicu, uđe u nju te se jadna životinja koja umiraše od gladi, našavši ondje sijena i zobi, proždrljivo baci na jasle. Trgovac zaveza konja u konjušnici, pa krenu prema kući, gdje nikoga ne nađe, no ušavši u neku veliku dvoranu, nađe ondje toplu vatricu i stol krcat mesom i prostit samo za jednu osobu. Od kiše i snijega bijaše se do kože smočio pa se primače vatri da se osuši, sam sebe uvjeravajući: – Kućedomaćin ili njegovi sluge oprostit će mi ovu slobodu, a nedvojbeno će se ubrzo i pojaviti. – Čekaše on tako poduže vrijeme, no pošto odbi jedanaest, a još uvijek nitko ne dođe, ne odolje gladi pa dohvati pile i smaza ga u dva zalogaja, svejednako dršćući. Ispi i nekoliko gutljaja vina pa se osmjeli, izađe iz dvorane i prođe kroz prostrane, veličanstveno namještene odaje. Naposljetku naiđe na spavaonicu u kojoj bijaše udobna postelja pa kako već bijaše iza ponoći, a on umoran, odluči zatvoriti vrata i leći.

Bijaše već deset u jutro kada sutradan ustade i silno se iznenadi našavši posve čistu odjeću umjesto svoje koja se bijaše posve uništila.

– Zacijelo – kaza sam sebi – ovaj dvorac pripada kakvoj dobroj vili koja se sažalila nad mojom nevoljom.

Pogleda kroz prozor, ali vani više ne vidje snijega, već cvjetne odrine koje mu očaravahu pogled. Vrati se u veliku dvoranu gdje dan prije vijaše večerao i ondje vidje stolić na kojemu stajaše šalica s čokoladom.

– Zahvaljujem vam, gospođo vilo – reče naglas – što ste se u svojoj dobroti sjetili i na moj doručak.

Popivši čokoladu, naš dobričina izađe iz kuće i pode po konja pa se, prolazeći ispod jedne cvjetne odrine, sjeti Ljepotičine molbe i otrgnu jednu granu s nekoliko ruža. U isti mah začu silan štropot i vidje gdje mu prilazi zvijer tako užasna izgleda da se od straha umalo ne onesvijesti.

– Vrlo ste nezahvalni – kaza mu Zvijer strašnim glasom. – Spasio sam vam život primivši vas u svoj dvorac, a vi mi za uzvrat kradete ruže koje volim više no išta na ovome svijetu. Valja vam umrijeti da taj grijeh okajete. Dajem vam tek četvrt sata da se izmirite s Bogom.

Trgovac se baci na koljena i reče Zvijeri sklapajući ruke:

– Velemožni gospodine, oprostite mi, nisam mislio da će vas uvrijediti ako uberem jednu ružu da je ponesem jednoj od svojih kćeri koja me za to zamolila.

– Nisam ja nikakav velemožni gospodin – odvrati čudovište – nego Zvijer. Ne volim ulizice i ištem da mi svatko kaže ono što misli. Ne zavaravajte se stoga da ćete me laskanjem ganuti. Nego, rekli ste mi da imate kćeri pa ću vam oprostiti, no pod uvjetom da jedna od vaših kćeri dobrovoljno pristane umrijeti umjesto vas. Ne pokušavajte me umilostiviti: odlazite, ali se zakunite da ćete se, ako vaš kćeri odbiju za vas umrijeti, za tri mjeseca vratiti ovamo.

Trgovcu ne bijaše ni na kraj pameti da ijednu od kćeri žrtvuje ovome odvratnom čudovištu, no pomisli: „Bar ću ih moći još jednom zagrliti.” Zakle se, dakle, da će se vratiti, a Zvijer mu reče da može poći kada god ushtjedne.

– No – dodade – neću da odeš praznih ruku. Vrati se u sobu u kojoj si prenoćio, tamo ćeš naći veliku i praznu škrinju: napuni je čime god poželiš pa ću ti sve to poslati kući.

Uto se Zvijer povuče, a naš dobričina pomisli: „Ako mi već valja umrijeti, ostat će mi bar utjeha da sam svojoj sirotoj djeci osigurao kruh.”

Vrati se u sobu u kojoj bijaše prenoćio pa, našavši ondje svu silu zlatnih dukata, napuni njima veliku škrinju koju mu Zvijer bijaše spomenula, zatvori je pa, potraživši konja i našavši ga u konjušnici, napusti dvorac jednako tužan koliko bijaše radostan kada je u nj ulazio. Konj mu sam od sebe krenu jednim od puteva što su vodili kroz šumu pa naš dobričina za nekoliko sati stiže do svoje kućice. Djeca se sva okupiše oko njega, no trgovac se, umjesto da im uzvrati milovanje, rasplaka gledajući u njih. U ruci držaše ružinu granu koju bijaše donio Ljepotici, pa joj je dade i reče:

– Uzmi ove ruže, Ljepotice. Tvoga će nesretnog oca one skupo stajati.

Pa odmah cijeloj obitelji ispripovjedi nemilu zgodu koju je doživio. Dvije starije kćeri na to glasno zaplakaše i uvredama obasuše Ljepoticu koja i ne zaplaka.

– Eto do čega nas dovodi oholost ove male gadure – govorahu. – Što nije zatražila lijepe haljine kao i mi? A ne, gospođica je htjela pokazati da je ona nešto posebno pa će sada i oca u smrt natjerati, a ni zaplakati ne će.

– Bilo bi to potpuno suvišno –prihvati Ljepotica. – Ta zašto bih oplakivala očevu smrt? Neće on stradati. Budući da čudovište pristaje u zamjenu prihvatiti jednu od njegovih kćeri, izložit ću se njezinu bijesu, a držim se silno sretnom jer ću umirući doživjeti radost što time spašavam oca i dokazujem mu svoju nježnu ljubav.

– Ne, sestrice – rekoše joj trojica braće – ni ti nećeš umrijeti. Mi ćemo poći na to čudovište, pa ćemo ili poginuti od njegova nasrtaja ili ga ubiti.

– Ne nadajte se tomu, djeco – kaza im trgovac. – Moć je te Zvijeri tako velika da mi ne ostaje nikakve nade u njezinu pogibiju. Očarava me dobrota Ljepotičina srca, ali je ne želim poslati u smrt. Star sam i još mi malo života ostaje pa ću tako tek nekoliko godina kraće živjeti, a za tim vremenom, djeco draga, samo zbog vas žalim.

– Uvjeravam vas, oče – kaza mu Ljepotica – da u taj dvorac nećete poći sami: ne možete me spriječiti da pođem s vama. Koliko god bila mlada, za život me ne veže mnogo toga, a više volim da me to čudovište proždere negoli da umrem od tuge koju bih osjećala ako vas izgubim.

Uzalud bijaše sve odgovaranje: Ljepotica je neizostavno htjela krenuti u lijepi dvorac, a sestre joj time bijahu oduševljene jer su vrline najmlađe sestre u njima izazivale silnu ljubomoru.

Trgovca bijaše toliko zaokupila bol što će izgubiti kćer da je potpuno zaboravio na škrinju što joj ono bijaše napunio zlatom, no čim se zatvorio u spavaonicu da legne, sav u čudu, nade škrinju uza zid pokraj postelje. Odluči da djeci ne će ni spominjati da se toliko obogatio jer bi mu se kćeri htjele vratiti u grad, a on bijaše odlučio da će umrijeti na selu, no ipak povjeri tajnu Ljepotici, a ona pak njemu priopći da su za njegove odsutnosti navraćali k njima neki plemići, od kojih dvojica ljube njezine sestre. Zamoli, dakle, oca da ih uda jer bijaše toliko dobra da ih je voljela te im od sveg srca opraštaše svako zlo koje joj bijahu nanijele. Ove opake djevojke natrljaše oči lukom da bi plakale kada je Ljepotica polazila s ocem, no braća joj iskreno plakahu, baš kao i trgovac: samo Ljepotica nije plakala, i to zato što nije htjela drugim zadavati još veću bol.

Konj krenu putem prema dvorcu pa predvečer opaziše to zdanje osvijetljeno, baš kao i prvi put. Životinja se sama otputi u konjušnicu, pa naš dobričina i njegova kći pođoše u glavnu dvoranu gdje ih čekaše stol, veličanstveno postavljen i prostrt za dvije osobe. Trgovcu ne bijaše do jela, no Ljepotica, u želji da se doima mirnom, sjedne za stol i uze dvoriti oca, a potom pomisli: „Zvijer me želi udebljati prije no što me pojede kada me tako dobro hrani!”

Kada povečeraše, začuše silan Štropot pa se trgovac plačući stade opraštati od kćeri, jer je znao da to dolazi Zvijer. Ugledavši grozni lik, Ljepotica unatoč svemu uzdrhta, ali se pribra što je bolje mogla pa, kada je čudovište zapita je li ovamo došla dobrovoljno, tresući se od straha, odgovori da je tako:

– Velika je vaša dobrota –kaza joj Zvijer – i na tome sam vam veoma zahvalan. A vi, dragoviću, sutra ujutro otputujte, ali i ne pomišljajte na to da biste se ovamo vratili. Zbogom, Ljepotice.

– Zbogom, Zvijeri –odvrati ona i čudovište smjesta nestade.

– O, kćeri moja! – trgovac će zagrlivši Ljepoticu. – Na smrt sam se prepao. Slušaj, ostavi mene ovdje.

– Ne, oče – odlučno kaza Ljepotica. – Otputovat ćete sutra ujutro, a mene ćete pustiti nebu i njegovoj zaštiti: možda će se na me i smilovati.

Pođoše na počinak vjerujući da cijele noći ne će ni oka sklopiti, no tek što su legli u postelju, oči im se sklopiše. U snu Ljepotica vidje neku gospu koja joj reče:

– Zadovoljna sam dobrotom vašega srca, Ljepotice, a dobro djelo što ga kanite učiniti žrtvujući vlastiti život da biste spasili očev neće ostati bez nagrade.

Probudivši se, Ljepotica ovaj san ispriča ocu pa premda njega to malo utješi, svejedno gorko zajeca kada mu se valjalo rastati od mile kćeri.

Kada joj otac ode, Ljepotica sjede u glavnu dvoranu pa i sama zaplaka, no kako je bila hrabra, preporuči se Bogu i odluči da neće u jadu potratiti ovo malo vremena što joj preostaje od života jer čvrsto vjerovaše da će je Zvijer pojesti još iste večeri. U međuvremenu riješi da će obići krasni dvorac i malo ga razgledati. Usprkos svemu, divila se njegovoj divoti. No silno se iznenadi kada naiđe na vrata na kojima bijaše ispisano: LJEPOTIČINE ODAJE. Hitro otvori vrata i zaslijepi je veličajnost koja ondje vladaše, a najjače joj pogled privukoše veliki ormar s knjigama, glasovir i više notnih sveščica.

– Netko ne želi da se ja ovdje dosađujem – kaza potiho, a potom pomisli: „Da ovdje moram ostati samo jedan dan, ne bih bila ovako dobro opskrbljena.”

Ta misao u njoj ponovo probudi hrabrost. Otvori ormar s knjigama i ondje ugleda knjigu na kojoj zlatnim slovima stajaše napisano: „Zahtijevajte što god želite, zapovijedajte: ovdje ste kraljica i gospodarica.”

– Ah! – ona će s uzdahom. „Ne želim ništa drugo doli ponovno vidjeti svojega jadnog oca i znati što sada radi.”

Ovo bijaše rekla u sebi. Kako li bje njezino iznenađenje kada baci pogled na veliko zrcalo i u njemu ugleda vlastitu kuću kamo joj otac upravo stizaše s golemom tugom na licu. Sestre mu dolazile u susret, a na licu im se, unatoč nastojanju da prividno pokažu što veću ucviljenost, ocrtava radost zbog sestrine propasti. Tren poslije svega nestade, a Ljepotica usprkos pomisli kako je Zvijer prema njoj vrlo ljubazna te se nema čega od nje bojati.

O podne nađe prostrt stol, a za vrijeme objeda začu izvrsnu glazbu, premda nikoga ne vidje. Uvečer, baš kada se spremala sjesti za stol, začu štropot što ga Zvijer obično stvaraše pa ne uspije suzdržati drhtaj.

– Ljepotice, kaza joj čudovište – hoćete li mi dopustiti da vas gledam dok večerate?

– Ovdje ste vi gospodar – odvrati Ljepotica dršćući od straha.

– Ne – uzvrati Zvijer – samo ste vi ovdje gospodarica. Ako vam smetam, morate mi samo reći da odem i istoga ću časa otići. Recite, zar vam se ne činim silno ružnim?

– Doista je tako – reče Ljepotica –jer ne znam lagati, no vjerujem da ste silno dobra srca.

– U pravu ste – kaza čudovište. – No, osim što sam ružan, nema u mene ni razbora: dobro znam da sam tek glupa zvijer.

– Za nekoga tko vjeruje da u njega nema razbora – prihvati Ljepotica – ne može se reći da je glup. Nijedna budala takvo nešto nije o sebi shvatila.

– Jedite sada, Ljepotice – kaza joj čudovište – i gledajte da se što bolje zabavite u vlastitoj kući. Sve je ovo vaše, a silno bi mi teško bilo kada vam se ovdje ne bi sviđalo.

– U vas je mnogo dobrote – reče Ljepotica. – Priznajem da mi se sviđa dobrota vašeg srca: kada bolje promislim, više mi se ne činite tako ružnim.

– O, da – odgovori Zvijer –srce je u mene dobro, ali sam ipak čudovište.

– Ima mnogo ljudi koji su veća čudovišta od vas – kaza Ljepotica – a draži ste mi vi s takvim obličjem nego svi oni u kojih se iza ljudskoga obličja krije lažljivo, pokvareno i nezahvalno srce.

– Da u mene ima razbora – dočeka Zvijer – sada bih vam udvorno izrazio duboku zahvalnost, no ja sam tupav, pa jedino mogu reći da vam zahvaljujem.

Ljepotica s velikim tekom povečera. Gotovo se više uopće nije plašila čudovišta, no ipak samo što ne presvisnu od užasa kada joj Zvijer reče:

– Ljepotice, hoćete li mi biti ženom?

Časak nije znala što bi odgovorila čudovištu: bojala se da ne izazove njegovu srdžbu ako ga odbije, ali mu ipak reče dršćući od straha:

– Ne, Zvijeri, neću.

Jadno čudovište na ovo htjede uzdahnuti, ali ispusti tako grozan zvižduk da od njega odjeknu cijeli dvorac, no Ljepotica se ubrzo umiri jer Zvijer, tužno rekavši: – Zbogom, Ljepotice! – izađe iz sobe, od vremena se do vremena osvrćući da je još jednom pogleda.

Ostavši sama, Ljepotica osjeti veliku sućut prema sirotoj Zvijeri.

– Jao – govoraše –zaista je šteta što je taj stvor tako ružan, a tako dobar!

Prilično mirno Ljepotica provede u palači tri mjeseca. Zvijer je posjećivaše svakodnevno, zabavljaše je za vrijeme večere, i to s poprilično zdrava razuma, no nikad ne pokazujući ono što se obično naziva razborom. Stalno vidajući čudovište, priviknula se njegovu ružnoću, pa je, daleko od toga da strahuje pred trenutkom njegova posjeta, često pogledavala na sat da provjeri hoće li skoro devet, jer je Zvijer redovito dolazila u to doba. Samo je jedno mučilo Ljepoticu: čudovište ju je, naime, uvijek prije polaska na počinak pitalo hoće li mu biti ženom i kao da bi prožela bol svaki put kad bi mu rekla da neće. I tako mu jednog dana kaza:

– Teško mi je zbog vas, Zvijeri. Voljela bih da se mogu za vas udati, no previše sam iskrena da bih vas ostavljala u uvjerenju kako bi do toga ikada moglo doći. Uvijek ću vam biti prijateljica, pokušajte se time zadovoljiti.

– Ta, što ću drugo! – prihvati Zvijer. I sam uviđam da užasno izgledam, ali vas toliko ljubim i presretan sam što pristajete ovdje ostati: obećajte mi da me nikad nećete napustiti.

Na ove riječi Ljepotica porumenje. U zrcalo bijaše vidjela da joj se otac razbolio od jada što ju je izgubio pa ga je željela vidjeti.

– Mogla bih vam obećati – kaza ona Zvijeri – da vas nikada neću posvema napustiti, ali osjećam toliku želju da ponovo vidim oca da ću umrijeti od tuge ako mi tu radost odbijete.

– Više volim sam umrijeti – reče čudovište –negoli vama nanijeti bilo kakvu bol. Poslat ću vas k ocu, ostat ćete kod njega, a vaša će jadna Zvijer zbog toga svisnuti od tuge.

– Ne – Ljepotica će plačući – previše ste mi dragi da bih htjela biti uzrokom vaše smrti. Obećavam vam da ću se vratiti za osam dana: zahvaljujući vama, vidjela sam da su mi se sestre poudale, a braća pošla na vojsku. Otac mi je posve sam: dopustite mi da tjedan dana ostanem uza nj.

–Bit ćete ondje sutra ujutro – kaza Zvijer – no pamtite što ste obećali. Kada se poželite vratiti, samo prije počinka skinite prsten s ruke i ostavite na stolu. Zbogom, Ljepotice.

Izgovarajući te riječi, Zvijer uzdahnu kako joj već bijaše običaj, a Ljepotica pode na počinak, shrvana tugom zbog njezine ucviljenosti. Kada se sutradan ujutro probudi, nade se u očevoj kući, a kada zazvoni zvoncem što joj bijaše kraj postelje, dođe sluškinja koja, ugledavši Ljepoticu, glasno kriknu. Na taj krik dotrča i trgovac te se preseneti od radosti, pa se njih dvoje zagrliše i ostadoše tako više od četvrt sata. Nakon prvoga ushita, Ljepotica se dosjeti da nema što odjenuti kad ustane, no sluškinja joj reče da je u susjednoj odaji maločas našla veliku škrinju, punu haljina protkanih zlatom i urešenih dijamantima. Ljepotica dobroj Zvijeri zahvali na pažljivosti pa medu tim haljinama odabra najskromniju, a sluškinji reče da ostale stavi pod ključ jer ih je željela pokloniti sestrama. No tek što je izustila te riječi, škrinja nestade. Otac joj objasni kako Zvijer želi da ona sve zadrži za sebe, pa se haljine i škrinja smjesta stvoriše na istome mjestu gdje su i prije bile.

Ljepotica se odjenu, a za to vrijeme vijest stiže i do njezinih sestara te one dotrčaše s muževima. Nijedna od njih ne bijaše sretna. Starija se bijaše udala za plemića, lijepa kao slika, ali toliko zaljubljena u tu sliku da se od jutra do večeri samo njome bavio, a ženinu je ljepotu prezirao. Druga pak bijaše pošla za čovjeka u kojega je bilo mnogo razbora, ali se njima služio tek zato da rasrdi sve oko sebe, a nadasve svoju ženu. Ljepotičine sestre samo što ne umriješe od jada kad nju ugledaše odjevenu poput kraljevne i lijepu kao san. Uzalud joj bijaše svako umiljavanje, ništa nije moglo ublažiti njihovu zavist koja se još i poveća kad im najmlađa sestra ispripovjedi koliko je sretna. Zavidnice siđoše u vrt da se tamo do mile volje isplaču, a jedna drugoj govorahu:

– Zašto je ta mala gadura sretnija od nas? Zar nas dvije nismo ljupkije od nje?

– Sestro – kaza starija – nešto mi pada na um. Pokušajmo je ovdje zadržati dulje od osam dana. Glupa će se Zvijer razbjesnjeti na nju zbog toga što je prekršila zadanu riječ pa će je možda i proždrijeti.

– U pravu ste, sestro – uzvrati druga. –Bit ćemo stoga prema njoj silno mile i drage.

Donijevši tu odluku, vratiše se u kuću pa uzeše prema sestri pokazivati toliko pažljivosti da se Ljepotica rasplakala od radosti. Kada minu osam dana, obje sestre stadoše čupati kosu i graditi se toliko ucviljenima zbog njezina odlaska da im morade obećati kako će ostati još osam dana.

Ljepotica sebi, međutim, predbacivaše bol što će je nanijeti jadnoj Zvijeri koju bijaše od svega srca zavoljela i bez koje joj bijaše dugočasno. Desete noći koja je zateče u očevoj kući usni da se nalazi u vrtu oko onoga dvorca, a pred njom na travi leži Zvijer jedva još živa, te joj predbacuje zbog nezahvalnosti. Trže se iz sna i briznu u plač.

– Zaista sam zla – govoraše – što nanosim bol Zvijeri koja je prema meni bila toliko ljubazna. Zar je ona kriva što je tako ružna i što je u nje tako malo razbora? Dobra je srca, a to vrijedi više od svega. Zašto li se nisam htjela za nju udati? Bila bih sretnija uz nju nego moje sestre uz svoje muževe. Ni mužev razbor ni ljepota ne usrećuju ženu, potrebni su joj dobrota značaja, vrlina i ljubaznost, a Zvijer krase sve te dobre osobine. Ne ljubim je, ali je cijenim te osjećam prema njoj prijateljstvo i zahvalnost. Ne, zbog mene ne smije nipošto biti nesretna: cijeli bih život sama sebi predbacivala zbog nezahvalnosti.

S tim riječima ustade iz postelje, stavi prsten na stol i opet leže na počinak. Tek što se vrati u postelju, zaspa, a kada se sutradan u jutro probudi, s radošću vidje da se nalazi u Zvijerinu dvorcu.

Odjenu se što je ljepše mogla ne bi li joj se svidjela, a potom se cijeloga dana smrtno dosađivaše, sve čekajući devet sati uvečer, no uzalud otkucavaše sat: Zvijer se ne pojavi. Ljepotica se tada uplaši da ju je ona natjerala u smrt. Glasno naričući, optrča cijeli dvorac, izvan sebe od očaja. Sve pretraživši, sjeti se svojega sna pa potrči u vrt prema onome vodotoku kraj kojega u snu bijaše vidjela Zvijer. Pronađe sirotoga stvora ispružena na tlu i bez svijesti pa povjerova da je mrtav. Baci se na njegovo tijelo, nimalo se ne žacajući zbog njegova lika, pa osjetivši da mu srce još kuca, zahvati vode iz potoka i poli ga njome po glavi. Zvijer na to otvori oči i reče Ljepotici:

– Zaboravili ste na svoje obećanje, a zbog boli što sam vas izgubio odlučio sam umrijeti od gladi, no umirem zadovoljan jer sam bio toliko sretan da vas još jednom vidim.

– Ne, Zvijeri moja draga, nećete umrijeti – kaza Ljepotica. – Živjet ćete da mi budete suprugom. U ovom vam času dajem svoju ruku i kunem se da ću biti samo vaša. Ah! Mislila sam da prema vama osjećam samo prijateljstvo, no bol koju ćutim pokazuje mi da bez vas ne bih mogla živjeti.

Tek što Ljepotica izusti ove riječi, cijeli dvor zasja svjetlošću, a vatromet i glazba, sve najavljivaše neku svečanost. No, pogled joj se ne zadrža ni na jednoj od tih divota: okrenu se k dragoj Zvijeri za koju drhtaše jer joj život bijaše u opasnosti. Kako li se samo iznenadila! Zvijeri više nije bilo, a Ljepotica pred svojim nogama ugleda tek kraljevića lijepa poput sna koji joj zahvaljivaše što je s njega skinula čini. No, premda taj kraljević zasluživaše svu njezinu pozornost, svejedno ga upita kamo je nestala Zvijer.

– Evo je pred vašim nogama – reče joj kraljević. – Mene je zla vila nekoć osudila da zadržim onakav lik sve dok se neka lijepa djevojka ne pristane za me udati, a onemogućila mi je i da išta pokažem od svojega razbora. Jedino ste vi na cijelome svijetu bili dovoljno dobri te ste dopustili da vas gane dobrota moje naravi tako da se, čak ni nudeći vam svoju krunu, ne mogu riješiti svih obveza koje imam prema vama.

Ljepotica, ugodno iznenađena, pruži ruku divnome princu dajući mu time znak da ustane. Zajedno krenuše u dvorac, a Ljepotica se preseneti od radosti našavši u glavnoj dvorani oca i cijelu obitelj koje je ona krasna gospa što joj se u snu bijaše prikazala bila prenijela u dvorac.

– Ljepotice –kaza joj gospa, a zapravo je to bila moćna vila – primite sada nagradu za ispravan izbor: draža vam je bila vrlina od ljepote i razbora, pa zaslužujete da sve te osobine pronađete sjedinjene u jednoj te istoj osobi. Postat ćete moćnom kraljicom, no nadam se da se na prijestolju vaše vrline ne će pokvariti. A što se pak vas tiče, gospođice moje – kaza vila Ljepotičinim sestrama – poznajem vaše srce i svu zlobu koja se u njemu krije. Pretvorit ćete se u kipove, ali ćete pod kamenom koji će vas obavijati, sačuvati sav sadašnji razum. Stajat ćete na vratima sestrina dvorca, drugom vas kaznom i ne moram kazniti doli da svjedočite njezinoj sreći. U prijašnje ćete se stanje moći vratiti tek kada uvidite sve svoje pogrješke, no bojim se da ćete zauvijek ostati kipovi. Od oholosti, srdžbe, proždrljivosti i lijenosti čovjek se može izliječiti, no pravo je čudo da se preobrati srce zlo i zavidno.

I smjesta vila zamahnu čarobnim štapićem te sve koji su se u tom času nalazili u dvorani prenese u kraljevićevo kraljevstvo. Podanici ga radosno dočekaše, a on se oženi Ljepoticom koja potom dugo življaše s njime i to u savršenoj sreći, a savršena bijaše zato što se zasnivaše na vrlini.