Mir u duši
Ivana Brlić-Mažuranić
Mir u duši
Predavanje na „Dan mira“ 11. XI. 1929.
Imaju u povijesti čovječanstva tri riječi, izrečene u potresni čas, tri riječi koje u sebi uklapaju sva nastojanja i konačni cilj svih napora čovječanstva. Te tri riječi glase: „Mir s vama“.
Predočimo si sliku kakova je, po vjerovanju crkve, bila u času kad su te riječi izgovorene. U malenoj, nezaštićenoj kućici, sastala je šačica priprostih ljudi. Vrata su pomno zaključana – i to je sve što se je moglo učiniti protiv moćnog i strašnog neprijatelja: protiv vlasti, i protiv još strašnijeg neprijatelja: protiv izdajnika iz vlastitoga naroda. U ovim ljudima, koji su se ovdje sastali na vijećanje, duša je prvotna i snažna. U ovaj čas njihova su srca puna svih teških osjećaja, koje donosi život čovjeka u tragičnim momentima. Neizreciva bol za učiteljem mučenikom, neizvjesnost: što će biti? nedvojbeno i međusobna sumnjičenja, taštine, ambicije; možda i tuga za domaćim, napuštenim pragom, a napokon i onaj strašni crv dvojbe: jesam li pravo učinio kad sam pošao ovim trnovitim putem? Sve to sjedi u zdravim srcima ovoga priprostoga zbora; njihove su usne nijeme, njihova sobica je u polumraku, a njihove duše na mukama. U taj tren razlije se nenadano, blago svijetlo po izbici, a među njih stane, svijetao, bijel i spokojan: lik učitelja njihovog. Digavši na blagoslov ruku, donosi im, nakon neizrecivo bolne tjelesne Golgote, nakon smrti i nakon uskrsnuća, donosi im jedini i najveći dar s onkraj granica ljudskoga života, donosi im taj dar sa riječima: „Mir s vama“. – Ako su njihova priprosta srca bila zaista pripravna da prisluškuju istinskom zvuku i sadržaju ovih riječi, onda je u taj tren u mrak njihove duše palo isto onakvo blago i neizbrisivo svijetlo, kakovo je iznenada osvijetlilo i tu sobicu.
Sve njihove tuge, boli i borbe ostale su, dakako, u srcima njihovima (jer bez njih ljudska bi se srca uopće izbrisala i nestala), ali je tim bolima i borbama oduzeta ona strašna oštrica, oštrica nemira i uzbune, koja jedina čini naše jade nepodnosivima. Sve su se sile ovih učenika opet u taj tren slile u jednu jedinu misao: „Mi smo ovdje, da proslijedimo dužnost, kojoj smo se posvetili, a sve drugo je sitno i sporedno.“ I štogod je poslije ta mala šačica ljudi učinila, prepatila i stvorila, sve je crpla iz velikog i moćnog vrela, koje se je u taj čas otvorilo u duši njihovoj, iz vrela nutarnje smirenosti, koje daje snagu nad svim snagama.
Sastali smo se danas, visokocijenjeni zbore, da se u tihoj sabranosti sjetimo one tuge, što smo ju za bolnih godina rata, preboljeli za našim milima i dragima. A sastali smo se ujedno, da u vezi s tom uspomenom, nastojimo u dušama našim probuditi i stvoriti onaj nutarnji mir, koji će, ustali li se jednom u dušama ljudi, dovesti sigurnim putem i do vanjskog, vječno željkovanog mira među narodima i koji će učiniti nemogućim i rat i grozote njegove. Uspomena na tužne žrtve svjetskog rata i želja da se u dušama čovječanstva ustali nutarnji mir, to su dvije ideje koje zaista nije teško spojit. Jer što je mir u dušama? Što je on drugo nego prvotna i divna točka iz koje proizlazi sve dobro na ovome svijetu i koja zaprečuje svako zlonamjerno djelo čovjeka napram čovjeku. Da je u onim sudbonosnim predratnim godinama taj mir već bio zavladao u dušama ljudi, ne bismo mi danas na ovome mjestu tužna srca spominjali pale sinove naših obitelji. Da: nemir i hlepnja, bolesna ambicija i luđačka taština, pripravile su i pokrenule vrzino kolo pokolja, u koje su, uz ostale milijune, uvučeni i naši mili, naši nezaboravljeni, sinovi naših obitelji, našega naroda, sinovi naših srdaca. Pali su s ostalima, a pali su, nadajmo se, kao posljednja žrtva, koju je čovječanstvo položilo na krvlju napojeni oltar svojih zabluda.
Kako dakle da se postigne taj cilj: mir duše? Taj cilj, koji, zanemaren donosi i pojedincima i obiteljima i skupinama i narodima toliko neizbrojivo zlo, a koji, postignut, donosi sve najviše i najbolje što život može dati? Mi svi znamo, a da i ne segnemo tako daleko i tako visoko, kako je učinjeno na početku ovoga predavanja, da naše patnje i naše boli, pa i sve ono što u životu zovemo „nesrećom“, leži u dobroj polovici u nama samima. Mi osjećamo i priznajemo sami sebi, da vanjske okolnosti nisu jedine krive našim patnjama. Mi znamo, da bismo pravom udezbom naše nutrinje mogli skinuti sa sebe veliki dio tereta, koji nas često tako nemilo kida. Znamo to već po iskustvu, jer susrećemo često ljude, čiji je vanjski život i mučan i oskudan, bogat tegobama, a siromašan radostima, a ipak ti ljudi zadržavaju punu sposobnost, da male svoje radosti potpuno i bez primisla uživaju i da iz njih crpu uvijek novu snagu. Što je tome razlog? Mir u dušama, kojega ovakovi ljudi stječu načinom, većini od nas zagonetnim. Pokušajmo ipak progledati tu zagonetku. Duševni mir (ili bolje: mir u duši) bio je od vajkada vrhovna težnja svih ispaćenih. Ujedno je od vajkada ta želja dovodila do onoga, što Nijemac zove „Weltflucht“, do onoga, što je, u većem stepenu, nazvano „pustinjaštvo“. Instinkt, koji nije uvijek nepogrešiv, pogotovu kad se radi o suptilnim pitanjima duše, pogrešno je vodio većinu ovih pregalaca u samoću. Da samoća nije uvijek istovetna sa duševnim mirom, o tome se je gotovo svaki od nas tijekom života uvjerio. Divan dokumenat o tome nalazimo u pjesmi slovenskoga pjesnika Gregorčiča. Bogodani pjesnik, pun nježnih, protančanih osjećaja, sretnog i spretnog izražaja, a duboke i umiljate sjete! Iz čemernog i bolnog srca kliče on u svojoj prekrasnoj pjesmi: „V celici“:
Zapustil svet sem mladolet,
Sev celico zaprl,
Umrl je zame celi svet,
Jaz nisem zanj umrl
Moj dom je nizak in tesan
Brezmejno to srce,
Če brat zaklepa samostan,
Kdo vklene pa želje?
Ne vlada vselej svet pokoj
Sred tihega zidu,
Če ne prineseš ga seboj,
Ne najdeš tu miru.
Možda nigdje na svijetu nije ljepše i konciznije opisana sama bit mira u duši negoli u ova dva posljednja stiha:
Če ne prineseš ga seboj,
Ne najdeš tu miru.
Blijedi i neznatni izgledaju mi, prema ovome toplom izražaju slavenske duše, usklici Flauberta. Taj veliki francuski pisac ogorčen radi nepremostivog nesklada između svoje duše i vanjskog društvenog i javnog, života, povukao se u potpunu zabit. I odavde piše, nakon nekog vremena, prijatelju: „Samoća! Divna je ona! predivna! Al ona nas truje. Moja duša biva sve više i više slična pejzažu na mjesecu. Sve je na svome mjestu, ima svijetla i sjene – al sve je mrtvo. To nije mir, to je smrt.“
Još jedan primjer da navedem, primjer plemenite i goruće duše, koja je pošla u samoću, beskrajnu samoću, u potrazi za mirom. Moram opet na čas zaći na polje vjerske historije. U pustinju, na vrhove Tebaide, kreće gorućom vjerom čovjek, pun želje za savršenstvom. Taj je čovjek sveti Antun. Nigdje mu nije osama dosta velika, samoća potpuna, tišina dosta tiha. I popne se konačno, na svom trudnom putu, na goru. U zaleđu mu je sam pusti kamen, a pred njim dolje beskrajna pustinja: bez glasa, bez kreta, bez daha, u tihoj mjesečini. I gle što biva? Ova beskrajna ravan, sa potpunom tišinom svojom, sa svijetlom i sa smirenošću svemira nad njom, ne može da ulije mir i pokoj u dušu tog jedinog čovjeka, koji stoji nad njome i zuri u nju, tražeći mira. Nego što se zbiva? Čudo nad čudesima! Zbiva se suprotno. Nemir, uzbuna, borbe i trzavice ove jedne jedine duše napunjaju iznenada svu ovu golemu pustinju vizijama, slikama i prikazama. Gdje je bila tišina, mir i nepomućeno svijetlo iz svemira, tu sada iznenada, dolaskom toga čovjeka, nastaju po pustinji aveti, borbe, metež, krv, grijeh i napast. Oj dušo ljudska! Neiscrpiva česmo borbe i nemira Ti si kadra pokriti beskrajne prostore pustinje svojim trzavicama!
Teški su ovo i nemili primjeri nemira ljudskih duša, a želim ih zaključiti jednim primjerom, kojemu smo većina nas bili suvremenici. U Jasnoj Poljani, na ruskoj ravnici, kojoj gotovo i nema mjere za ljudsko oko, živi starac. Starac neobičnog uma, duševne i tjelesne silne snage, a dobre, čiste i iskrene namjere. Bori se teškim dugim godinama, bori se neumorno o mir u duši svojoj. Koja je kobna pogreška, koja ovome borcu ne da doći do cilja? Koja je pogreška koja u njemu samome diže sve veće valove? Koja pače prenosi uzbunu, nemir i nesklad u okolinu i u obitelj toga čovjeka? Koja je pogreška, koja pomaže i pripravlja, možda baš preko toga starca, nesreću ruskom narodu? Lav Tolstoj, u paničnom, tragičnom i užasnom nemiru, bježi u posljednje časove svog života, daje nam strahotnu sliku umirućega čovjeka, koji bježi nekuda, valjda krugom kugle zemaljske, kojoj nije znao izbiti smisao, premda ju je i plugom i umom razdirao! – Ostavimo za sad neriješeno ovo bolno pitanje Lava Tolstoja. Možda će nam ga dalji razvoj ove rasprave riješiti tiho i nečujno.
Jedna mala, siva ptičica – zeba, sjenica – tko bi znao kako joj je ime? – savila je, po pričanju nekoga vojnika, svoje gnijezdo na mladom hrastiću. Rat, koji je razlijevao svoje valove i preko gradova i preko polja, i preko šumske zabiti, dopr'o je sa svojim mutnim valom i do ovoga hrastića. A zašto i ne bi? Što znači jedno gnijezdo? Što vrijedi jedno sitno leglo od tri, četiri golušave ptičice? Došli su bezbrojni ljudi, kola, oruđe, naprave – i počeli su se kopati rovovi. Sjeklo se je drveće i dubla se je zemlja. Slučajem ovaj hrastić nije smetao gradnji rovova i ostao je stojeći na rubu rova. Mala, siva ptičica uzbuđena, zaprepaštena, u prve časove odletjela je sa svoga gnijezda. Zdvojno je oblijetala – kudgod bi sjela, svuda se siječe, svuda se kopa, zabija i nabija; paklenska buka i nemir plašila ju i gonila ju opet na drugo mjesto. Kuda će i kako će, kad nema na dogledu ni jednog mirnog zakutka, a svoje mlade i svoje gnijezdo jedna siva mala ptičica ne može da prenese! I tako je došao mrak i noć, a poslovi su se u rovovima smirili, da ujutro, u cik zore, podvostručenom snagom opet započnu. Opet se zabija, vuče i siječe. Ali mala ptičica stvorila je svoju odluku. Gore na grani, na rubu svoga gnijezda sjedi ona i pjeva u sav glas svoju jutarnju pjesmu. Njezina se pjesma miješa sa zvukom lopata i trnokopa i sa udarcima čekića. Od toga dana i jutrom i večerom, ta je ptičica na rubu svog gnijezda pjevala redovno svoju pjesmu. Došli su dani borbe, već ranom zorom zviždala su puščana zrna i prelijetali su teški meci, al ptica je pjevala nesmetano i spokojno bez prizvuka straha svoju pjesmu. Što je smirilo to malo srce u tolikoj mjeri, da se je ptica usudila vratiti u paklensku buku rovova? Što joj daje snage i mira da pjeva, dok se nad njom križaju smrtonosna zrna, koja ona nedvojbeno i čuje i vidi, a od kojih je i ono najmanje još uvijek veće od njezinog srdašca? – Osjećaj da je ovdje njezina dužnost, nemogućnost, da tu dužnost ostavi, i smirenost, koja dolazi uvijek, kad se jednom cilju potpuno posvetimo – evo, to je sva tajna njezina. Siva će ptičica ostati tu, bilo što bilo, i pjevat će jutrom i večetomsvoju pjesmu, jer to njezinim mališanima treba, kao što im treba i ona hrana iz kljuna materina. Eto: ono što zovemo čuvstvom dužnosti dalo je smjer, jakost i pokoj ovom sitnom srdašcu. – I time smo došli do jedine stalne točke, oko koje se može pouzdano sazidati ona nutarnja smirenost, o kojoj smo poveli riječ. Tu je i rješenje zagonetke: kojim putem neki ljudi, i pored bijedâ i nevoljâ, zadržavaju životnu radost. Oni su spoznali i prigrlili svoju dužnost ili svoj cilj, a to je konačno istovetno.
Srećom je taj put svakom čovječjem biću otvoren i u današnje dane i u cijeloj prošlosti čovječanstva.
Kad je Arhimed, rišući svoje krugove na pijesak morskoga žala, vidio rimskoga vojnika kako ide prema njemu, nije se on sjetio, što znači mač u ruci toga neprijatelja, niti se je spomenuo, da ovo dolazi smrt k njemu. Zaduben u svoj cilj, zaduben u dužnost koju je spoznao pravom i korisnom po čovječanstvo, strepio je samo, da mu taj vojnik svojom surovom nogom ne pokvari krugove u pijesku, na kojima je rješavao tajne matematike. I poginuo je Arhimed od mača toga vojnika na tom mjestu bez straha, bez strepnje, bez jednoga časa duševne muke i nemira, poginuo je zaboravivši, ako možemo tako kazati, da pogiba! Tolika je bila ljubav napram cilju, kojemu je išao.
U tišini samostana, u kojoj, kako spomenusmo, nemirni i bolni Gregorčič ne nalazi nego još veće trzavice duše, u toj istoj tišini samostana Tomo Kempinski nalazi vrutak takovog pokoja, kakav se rijetko nahodi. I prenosı taj pokoj putem svojih zapisaka još i danas na stotine ljudi. Zašto? Zato, jer je on u redovničkom životu prigrlio dužnost, jer je u svojim zapiscima vidio vrijedan i po čovječanstvo koristan cilj, kraj kojega je zaboravljao i nije ni opažao svoje lične jade i boli.
I pitanje Tolstoja nalazi rješenje na tom istom putu. Pravo kaže Turgenjev o Tolstoju, koji se je u ono doba bio počeo baviti oranjem, kopanjem i drugim seljačkim poslovima: „Zašto je taj veliki orač uhvatio gvozdeni plug da ore crnu zemlju, kad je njemu dosuđeno drugo polje, na kojemu njegovo oranje i njegovo sijanje donosi ljepših plodova za čovječanstvo, negoli će ih ikada njegovo pluženje donijeti!“ – Tolstoj je pogriješio! Njegova prejaka i prevelika duša podcijenila je onaj posao za koji je on bio tako divno predestiniran. S polja pjesnika i pripovjedača, na kojemu je djelovao kao melem, kao svijetlo, kao utjeha tolikim čitaocima, prešao je na polje proroštva. On se je, – ako se o tom moćnom i divnom starcu smijemo tako izraziti, – preuzeo! Nije spoznao svoje pozvanje, svoju dužnost, postavio si je cilj ne svoj, već cilj onih, koji su još mnogo veći od njega. I od toga je patila do smrti njegove duša njegova, i od toga pati nauka njegova.
Spoznajmo dužnost našu, nađimo cilj naš, odlučimo se jednom za svagda za tu dužnost i za taj cilj, prigrlimo ih i počnimo oko njih raditi. Ne bježmo od teškoća i neugodnosti života i dužnosti, ne uklanjajmo se životu. Ostanimo što više sred života, sred rada, na mjestu, koje smo izabrali, koje nam je određeno. Tu je put do smirenja.
A ovome prvom uvjetu pridružimo još jedan, isto tako potreban za mir u našim dušama. Naučimo se s jedne strane i blago suditi i lako opraštati. Ali s druge strane otklonimo bez svakog obzira i prekinimo bez krzmanja svaku suradnju i svaki saobraćaj s onima, koje smo zaista nevrijednima upoznali.
Tako će u dušama našim stalno i trajno nastati mir, blagoslovno ćemo djelovati, radosno ćemo živjeti.
I gledat ćemo puni sreće, kako i drugi i treći – i sva naša okolina osjeća blagodat naše nutarnje spokojnosti i kako se ta blagodat k nama vraća.
Ivana Brlić Mažuranić
(„Hrvatska revija“, Zagreb, 1929., II, br. 12, str. 673-678)