english

Škola i praznici

Ivana Brlić-Mažuranić

autor

godina

2007.

jezik

hrvatski

medij

tiskani tekst

ilustrator

Kaća Svedružić

sken

ilustracije

priča

Pred ispit

Trešnje zriju, lepir prši,
A zuje rogači,
Ne znam, što je, al' se meni
Učiti ne rači.
A sad eto baš nam sviću
Ponajteži dani,
Puši mi se bome glava
Baš kao i lani!
Evo sad se strogi ispit
Opet približava,
Izvješće, u kom se čita
Sramota il' slava.
Al' što za to; junak jesam,
Proć' će i ta bura;
Odlika će mene kitit,
A ja kliknut: – Hura!

 

 

Kako je guščarica Janica dospjela u školu

 

          Bio djed i bakica. Živjeli su u svojoj kolibici na rubu stare šume. Djed je pušio lulu, a bakica plela djedu čarape i nije im nikad bilo dosadno, jer su mnogo proživjeli pa imali o čem razgovarati sjedeći za zimskih dana kraj velike peći, a za ljetnih večeri na klupi pred kolibom. –  I sad su eno sjedili na klupi. Kasna večer bila topla i tiha, a mjesec je jasno sjao.

          - Bakice moja - djed će - jedna mi je samo briga na svijetu. Kad jedno od nas umre, što će drugo samo na svijetu? Neće imati ni mačeta, a kamoli krštenoga čeljadeta uza se!

          - Ne boj se, djede - baka će - poskrbit će se Bog i za to.

          Oni još u riječi, a tamo u mjesečini zabjelasa se nešto. Izašlo iz šume, ide k njima, pa sve gače: „gaa, gaa”! Kad ono bliže, a to velika bijela guska. Došla do bakice i počela veselo gutati ostatke njihove večere iz garavoga lonca. A bakica se obradova i ...

cijeli tekst

Škola i praznici

Ivana Brlić-Mažuranić

Pred ispit

Trešnje zriju, lepir prši,
A zuje rogači,
Ne znam, što je, al' se meni
Učiti ne rači.
A sad eto baš nam sviću
Ponajteži dani,
Puši mi se bome glava
Baš kao i lani!
Evo sad se strogi ispit
Opet približava,
Izvješće, u kom se čita
Sramota il' slava.
Al' što za to; junak jesam,
Proć' će i ta bura;
Odlika će mene kitit,
A ja kliknut: – Hura!

 

 

Kako je guščarica Janica dospjela u školu

 

          Bio djed i bakica. Živjeli su u svojoj kolibici na rubu stare šume. Djed je pušio lulu, a bakica plela djedu čarape i nije im nikad bilo dosadno, jer su mnogo proživjeli pa imali o čem razgovarati sjedeći za zimskih dana kraj velike peći, a za ljetnih večeri na klupi pred kolibom. –  I sad su eno sjedili na klupi. Kasna večer bila topla i tiha, a mjesec je jasno sjao.

          - Bakice moja - djed će - jedna mi je samo briga na svijetu. Kad jedno od nas umre, što će drugo samo na svijetu? Neće imati ni mačeta, a kamoli krštenoga čeljadeta uza se!

          - Ne boj se, djede - baka će - poskrbit će se Bog i za to.

          Oni još u riječi, a tamo u mjesečini zabjelasa se nešto. Izašlo iz šume, ide k njima, pa sve gače: „gaa, gaa”! Kad ono bliže, a to velika bijela guska. Došla do bakice i počela veselo gutati ostatke njihove večere iz garavoga lonca. A bakica se obradova i digne gusku na krilo i stade je milovati.

          - Tjeraj je, bakice, dalje; ne smijemo je zadržati jer nije naša.

          Bakica uzdahne, metne gusku na tle i stane je tjerati: „haš! haš!”

          Uto se opet nešto zabjelasa tamo iz šume i kad se približi djedu i bakici, vidješe oni malu seljačku djevojčicu.

          - O, hvala Bogu, eto moje guske! - uskliknu djevojčica.

          I pripovijedaše im da joj je ta guska već danas poslije podne s livade nestala. Vrativši ostalo jato kući, pošla je da traži tu jednu te je za njezinim gakanjem sve do sad hodala šumom.

          Djed i bakica ponude joj da kod njih prenoći, a djevojčica rado pristane. Bilo je kasno da ide kući, a nije ni imala svoga doma; bila je guščarica kod bogatoga gazde tamo iza šume.

          Kad je nadošlo jutro, ražalilo se djedu i bakici pustiti Janicu da ode. Bilo im je milo čuti njeno duboko disanje noću i tiho gakanje guske u kuhinjici. I djevojčici je bilo teško otići od bakice, koja ju je jutrom brižno počešljala i gladila po glavici. Djedo, dakle, odluči pa se uputi k bogatomu gazdi da od njega kupi gusku i da ga umoli da im ostavi Janicu. Kad djed tamo, a gazda neće ni da čuje što o tom; malo da nije navalio štapom na djeda. Bila je Janica guščarica da bolje ni zamisliti ne možeš. - Još danas da se vratila - zaključi gazda osorno.

          No dok se djedo tužan vratio kući, bilo je i opet kasno, te Janica plačući odluči da će se drugi dan vratiti svomu gazdi.

          Istom se ona ujutro spremila da ode, kad vide oni da gazda ide šumskim putem pa da već izdaleka viče i prijeti štapom. Janica je strepila od straha, a bakica ju je milovala. Kad je gazda bio blizu kolibe, htjede da preskoči dubok jarak, što je bio između kolibe i šume, ali se spotakne, padne u grabu i zajaukne u sav glas. Prelomio je nogu! Djed i bakica priskoče, izvuku ga iz jarka i odnesu ga na svoj krevet. Janica donese hladne vode te poče s bakicom liječiti gazdu. Kući ga nisu mogli nositi, jer ga je odviše boljelo, pa su djed i bakica noćili na slami na podu kolibe, a Janica nije ni lijegala dvoreći bolesnika. Trajalo to dvije nedjelje. Razumjela se bakica u liječenje, a Janica je spretno izvršavala naloge bakine i gazda se, hvala Bogu, pridigao.

          Zastidio se gazda dobrote tih siromašnih ljudi, ostavio im Janicu, poklonio im gusku i dao im još i svoj srebrom okovani štap govoreći:

          - Bolje da ga i nemam, nego da ga još jedanput na ovako poštenu sirotinju dignem!

          Otišao gazda, a djed, bakica i Janica ostali sretni i blaženi, pa bakica reče djedu:

          - Vidiš, djede, da se Bog pobrinuo za nas!

          No nisu oni mislili da dadu Janicu u školu. Selo je bilo daleko, a bakica je mislila: „Djedo je mudar, od njega će naučiti Janica grah saditi i sijeno prevraćati, a čarape plesti naučit ću je ja sama.” A više mudrosti, držala je bakica, i nema u svijetu. Samo nedjeljom uputila bi se bakica s Janicom u selo k službi Božjoj i čudila se što ljudima nije tijesno u selu.

          Bilo to pred prvi svibanj, i djeca školska spremala svojoj miloj učiteljici slavlje. Htjeli okititi na taj dan školsku sobu cvijećem. No nigdje ne bijaše tako svježih visibaba i tako tamnih krupnih ljubica kao što na rubu stare šume. I umolila djeca Janicu da im ubere cvijeća s ruba šume. Janica je obrekla i donijela im dan prije prvoga svibnja pun zaprežić toga cvijeća. Kad je stupila u školsku sobu, gdje su nakon poduke djeca revno kitila klupe i ploču, začudi se Janica šarenim slikama i silnim klupama. „Ko u crkvi”, pomisli. Pomogla Janica djeci kititi sobu, pa kad je sve bilo gotovo, postavi se jedna od većih djevojčica mjesto učiteljice k stolu, a druga manja stupi s kitom cvijeća pred nju i izreče kratku pozdravnu pjesmicu. Bio je to pokus za sutrašnju slavu, a djeci se to tako sviđalo da su taj pokus po višeput ponavljala.

          U zoru prvoga svibnja umoli Janica baku da je pusti u školu da vidi slavlje.

          Kad je Janica bojažljivo stupila na prag školske sobe, naglednu se unutra, a ono plač! Mlinareva Kata, koja je trebala da pozdravi učiteljicu, potepla se na prag, pala i razbila nos. Krv curi, Kata plače, a nema tko da izreče pozdrav učiteljici, koja je, eno, već u sobi. Sad stupi polagano, bojažljivo mala guščarica pred veliku ploču i - stane govoriti pjesmicu. Mala mudra glavica zapamtila ju je od jučerašnjega pokusa. U svom crvenom rupčiću, što joj je bio tijesno pod vratom svezan, s bosim nožicama i otrcanim zapreščićem, milo je bilo vidjeti malu guščaricu među svečano odjevenim djevojčicama. Isprva je tiho, pa sve glasnije tekla čestitka, a na koncu je učiteljica, smiješeći se, pogladila malu mudricu. I od toga dana posjećivala je Janica školu i doskora je čitala djedu i bakici pripovijesti, a oni se krstili od čuda da ima u svijetu stvari kojih oni nisu doživjeli.

 

 

Ispit

 

Eno ispit! Puna škola
Roditelja i gospode
Posjedali onkraj stola,
Tihe razgovore vode.

Pregledaju naše teke
Bože, neće l' nać' i moju?
Imam u njoj packe neke
U pisanke drugom broju!

Učitelj već pitat stao,
Sad je, mislim, nož za vratom
A jučer sam hrabro znao
Ispita se igrat s bratom!

Jedan đak već odgovara,
Ali ne zna beknut b'jele
Drugi zamišljeno šara:
Česnici se teško d'jele.

Jedan prstom klupu grebe,
Drugi šapće kol'ko smije,
Krasnoslovca srce zebe,
Mjesto pjesme suze lije.

Jozo piše sad račune,
Piše glatko, ko po loju.
To je dečko glave pune!
A on jadan sav u znoju!

Sad ću i ja! Bog i sreća!
Učitelj mi veli: - Ivo,
De pročitaj, strana treća
„Radojica”, peto štivo.

Kuku! nema „Radojice”
Ovu stranu seka mala,
Da zamota jagodice,
Iz knjige mi izderala!

Jagode sam, u svom jedu
Pozobao sve do jedne.
- Jesu l' knjige ti u redu?
Pita učo - a ja - sjedne!

- Fali strana? Je l' bar glava
Puna, kad su knjige prazne?
Na pamet mi štivo zbori,
Evo tebi sada kazne!

Odlanu mi. Ko iz topa
Pjesma teče, škola ori!
Jeftino se ja iskopa'!
Još mi lice žarom gori!

Kod kuće će pitat mama:
- Kako ispit? - Sve sam znao!
Sreća što sam s jagodama
„Radojicu” pozobao!

 

 

Brđanin Marko

 

          Lako vama, gradska djeco, protrčati preko pijace ili se prošetati po glatkom pločniku do školskih vrata. No naopako malim „brđanima”! Tako zovu stanovnike maloga sela, udaljena na uru hoda od gradića B. u Slavoniji. Selo se razasulo po niskim i položitim brežuljcima, obraslim poljima i vinogradima, pa ipak su stanovnici njegovi stekli ponosno ime „brđana”, koje inače pripada samo stanovnicima velebnih, krševitih i golih planina Crne Gore i Hercegovine.

          Ti mali „brđani”, dakle, morali su zimi i ljeti cijeli sat hodati do gradića B. u školu. Lako ljeti, no zimi naopako! Treba još mrakom krenuti, pa malo đače prozebe ili prokisne do kostiju! - A vidjet ćete da ima među tim mališanima srčanih i valjanih dječaka, koji zaslužuju ponosno ime „brđana”.

          Bila je mokra, kišovita zima, gusta magla pala, a mali brđanin Marko sjedeći u svojoj školskoj klupi gledao je tužno na prozore škole. Vidio je, mrak se hvata, a put je do kuće dalek. Marka je boljela glava, tresla ga groznica. Nije više mogao da čita ni da odgovara, te napokon umoli učitelja da ga pusti kući. Manjkalo je još pola sata do svršetka poduke, pa je učitelj pustio Marka neka ide slobodno ide kući.

          Vani je sipila kiša. Marko pođe mokrom, blatnom cestom; zubi su mu cvokotali od zime i groznice, sitna se kiša skupljala na njegovoj toploj šubari i padala u krupnim kapima na ramena, a odatle se cijedila dolje u velike opanke. Doskora su opanci svakim korakom upijali i ižimali vodu, a mali je Marko sve više zebao i bilo mu je da proplače; bilo mu je mučno ovako bolesnom i samom na cesti.

          Kad je Marko, gacajući teškom mukom blatnom cestom, stigao do pola puta i kad je već u zimskom sumraku vidio tamo na brdu krov svoje kućice, padne mu iznenada na pamet da mu je mati, otpremajući ga jutros u školu, dala desetak da u ljekarni kupi lijeka za djeda, koji se bio ljuto posjekao u ruku cijepajući drva. Kad je to Marku palo na pamet, stane i ogleda se prema gradu. „Tužna mene”, pomisli, „jedva sam prevalio taj put, a sad da se vratim u ljekarnu”. Znao je Marko da ga ni majka ni djed neće psovati što je zaboravio lijek, kad ga vide ovako prokisla i u groznici. I pođe dalje prama svojoj kući.

          No onda mu dođe na um kako je grdna rana na djedovoj ruci, kako mu je sva ruka pomodrila i otekla. Sjeti se Marko kako mu djed ljeti pravi sviralice, a zimi priča priče, pa okrene leđa brdu i pođe opet u grad po ljekariju.

          Glava mu je od boli reći bi pucala svakim korakom; teturao je od groznice, no on je hrabro koračao. Na ulazu u grad sastane svoje drugove brđane, koji su izašli iz škole, pa se zgurili u svoje kaputiće i žurili k brdu.

          - Kud ćeš, bolan? - doviknu jedan suučenik Marku.

          - Zaboravio sam lijek za djeda - odvrati Marko i požuri, koliko je mogao, dalje. Pred školskom zgradom sastane ga učitelj:

          - Tako dakle - reče mu strogo - ja tebe prije konca poduke pustim kući, a ti se još iza ostalih drugova skićeš po gradu? Čekaj, vidjet ćemo se sutra!

          Marko je skinuo šubaru i htio da odvrati, no zubi su mu tako cvokotali da nije mogao ni riječi prozboriti. Znao je, uostalom, da će svomu dobrom učitelju sutradan stvar rastumačiti i da će biti sve dobro; no kako je bio bolestan, rastuži ga taj ukor do suza.

          Kad je napokon došao u ljekarnu, morao je tu još dobrano čekati dok mu je ljekarnik načinio lijek, pa kad je Marko opet stupio na ulicu, bio je već potpun mrak.

          Kiša sad nije samo sipila, već je jako padala. Svakim korakom bi se mali brđanin poskliznuo, svaki čas samo što nije pao. Ni žive duše nije bilo u gradskim ulicama, a kamoli na pustoj cesti. Tu bi susreo samo po koja kola, pak kad bi projurila mimo njega, zavrtjelo bi se bolesnomu djetetu u glavi, te je već dva-tri puta morao sjesti na hrpu kamenja uz cestu da se malo odmori, a kiša sve pada te pada.

          Kad je bio na pola puta, upravo tamo gdje je prvi put okrenuo bio, nije više mogao dalje. Sjedne na hrpu kamenja i obuhvati objema rukama glavu. Bio je u mraku, pod kišom posve sam. Tek iz daleka čuo se korak teških čizama. Marko, koji je bio već u vrućici, niti je znao, niti slušao, što se oko njega zbiva. Ipak – kad se teški korak čizama približio - digne Marko glavu - i raspozna pred sobom svoga oca. Kako je već bio pao mrak, pošao je otac u susret Marku, a začuvši od ostale djece da je Marko bolestan i da se vratio u grad, došao je dovle da ga prenese kući. Za čas je bio Marko u krepkom toplom naručju svoga oca, pa se stisnuo pod njegov topli kožuh. Kad su stigli kući, pružio je Marko samo majci djedovu ljekariju i srušio se na krevet, gdje je odmah u vrućici zaspao.

          Dobar lipov čaj, majčina ljubav i njega doskora su izliječili maloga srčanog brđanina, a teško stečena ljekarija izliječila je djedovu ruku, koji i dandanas još pravi Marku svirale i priča mu o pravim kršnim „brđanima”.

 

 

Đaci

 

Silom hoće mala Nena
Da u školu ide već.
Smije joj se mama njena:
- Ta još ne znaš „r” izreć!

Njezin bratac, mali Glišo
I on bi u školu već.
Ne puste ga: - Kud bi iš'o,
Kad još ne znaš „r” izreć!

Složila se Nena s Glišom:
Sutra, kada svane dan,
U školu će otić krišom,
Nije „r” baš potreban.

Sutra Glišo budi Nenu,
Oblači se kako zna,
Pak u školu oba krenu.
Veća knjiga od njih dva!

Ide Nena ukraj Gliše,
Stigli su u pravi čas.
Mica čita, Vlado piše:
- Ro, ra, re, ru - u sav glas.

Bježi Nena ukraj Gliše:
- Nije za nas škola još!
Pa tad veli: Ne idem više
Ja u školu ni za „gloš”!

 

 

Polje milosrđa

 

          Za tople, jarke, zvijezdama osute večeri u praznicima, pričala je baka Manda ovu priču - pričala je malim gradskim školarima, koji nisu znali bi li se više divili krasnoj ljetnoj noći ili nježnoj zimskoj priči bake Mande.

          Evo priče:

          Ima dolje u dalekoj, tužnoj ravnici polje, koje narod zove „Polje milosrđa”. Bila godina rodna ili nerodica, na tom je polju žito uvijek gusto, klasje uvijek teško, a ptičice nebeske ne diraju u njega, nego kad mine žetva, a one se na stotine spuste na polje i pabirče ostatke žetve, a narod opet kaže da kupe mrvice Dragušina kolača.

          Bile naime u staro doba majka i kći, a živjele su u osamljenoj kućici na dalekoj toj ravnici. Na sam Badnjak izašla mala Draguša bosa i u izderanoj haljini na prag kolibe da nahrani ozeble ptičice mrvicama kruha, kako bi to svaki dan zimi činila.

          No baš na taj dan imale su majka i Draguša vrlo malo hljeba, ostalo je dakle i malo mrvica - tek pola šačice. Dobroj se Draguši ražale male ptičice, što su sa sviju strana izlijetale iz grmlja, koje se savijalo pod hrpama snijega.

          - Hladan vam je stan, moje sirotice, a malo je mrvica u mene - tužno će Draguša.

          Uto se sjeti da čuva u džepu svome blago veliko: dva kolača koja joj je dala kuma da si zaslade Draguša i majka njezina sutra Božić. Čuvala ih Draguša ko oko u glavi. Ti su im kolači bili sve božićno slavlje u njihovoj bijedi. Ali Draguša, videći gladne ptičice, reče:

          - Smrvit ću vam svoj kolač, male sestrice moje, znajte i vi za Boga i njegovu dobrotu!

          I radosna srca mrvila je nasitno, nasitno svoj slatki kolač oblizujući samo oslađene prstiće. Onda prostre svoju maramicu na čisti bijeli snijeg da ne propadne ni mrvica u njem - i ptičice su jatimice dolijetale na maramicu, a sjedale su Draguši i na ruku i kljuckale joj nježno prstiće i ustanca.

          I dok je Draguša radosno gledala svoje ptičice, doleti među njih krasni bijeli golub. Nikad ga Draguša još vidjela nije među svojim ptičicama, i začudi se, a pričini joj se u isti čas da čuje glas koji veli: „Pričekaj, Dragušo, ovdje; mali će Božić doći da blagoslovi ovo polje i mrvice tvoga milosrđa!”

          I za čas se bijeli golub vinuo s mrvom Dragušina kolača opet uvis - i nestalo ga je tamo daleko u magli tužne ravnice.

          Draguša je čekala jer je vjerovala da će Bozić doći; čekala je u svojoj kratkoj izderanoj haljinici jer je bila vikla zimi i jer joj ona nije mogla vjere oduzeti.

          Dok je ona čekala pobožno sklopivši ruke na toplom srdašcu, začuje laku zvonjavu praporaca, tihi topot mekanih nožica i tamo iz daleke magle pojave se zlaćane saonice, a pred njima upregnuta dva velika bijela zečića. U zlaćanim saonicama vozio se mali Božić u modroj odorici, okružen zlatnim sjajem, kakav je na oltaru seoske crkve. Saonice su uz Dragušu stale.

          Mali je Božić pružio svoju ručicu nad Dragušinu glavu i prozborio:

          - Blagoslovljena ti i ovo polje! - i pristupivši, uzeo je šačicu mrvica s Dragušine maramice i mahnuo rukom, te ih posijao dalekom ravnicom veleći:

          - Od dobrote jednoga djeteta bilo navijeke blagoslovljeno polje ovo!

          A onda se obrati mali Božić Draguši i reče joj:

          - Pruži mi maramicu tvoju da mrvice s nje prospem pred prijestolje Oca svoga, a za uzvrat evo tebi darova!

          I u mali, trošni zaprežić Dragušin metnuo je Božić darova u izobilju. Učas odletješe bijeli zečići sa zlaćanim saonama u laku maglu, a u mraku, koji je bio međutim pao, ostao je sjajan trag, kao da je zvijezda proletjela. - I bio je majci i Draguši blag božićni dan i svima ostalim na blagoslovljenom polju.

          Tako završi baka Manda. Zamišljena djeca prošute čas, a onda upita Zorka u po glasa:

          - A je li to sve istina, bako?

          - Ne znam, lane moje, je li ta priča istinita, ali istina je da je svaka zemlja blagoslovljena koju dobar čovjek gazi!

 

 

Dječji svatovi

 

Sunce žeže, podne vruće.
Umorno je sve; sve spava,
A u hladu onkraj kuće
Podigla se gusta trava.
Iz nje viri čudno cv'jeće;
Viri pet, šest dječjih glava.

U tim glavam' nema mira
Ni kad vruće sunce pali.
Danas im se hoće pira,
Tuj su sastanak si dali.
Sad se bira mladoženja
Pa se razilaze mn'jenja.

Ivo, Andro, Zlatko, Velja
Polegli su potrbuške,
Nije im mirovat želja
Već od bazge prave puške.
Bez pušaka nema slavlja.
Svaki pir se puškom javlja!

Mladu eno tamo kiti
Vješta ruka kume Nade.
Tko će, pitaš, mlada biti?
Plavka Ljera, to se znade!
Dosad nije bilo svade,
Al' će i to da se nađe!

L'jepa Ljera već jauče
- Koprena mi je preduga,
Gle, po podu mi se vuče,
Eno mi se Zorka ruga,
De je, draga Nado, skrati,
Djever će mi na nju stati!

Gotova je sad povorka:
Ljera mlada, Ivo mladi.
Djeveruše Zdenka, Zorka,
I Zlatko je u paradi.
Andro pisar, djever Velja,
Nada kuma. Haj veselja!

Sada pred pisara stupe
A on pita mudra lica,
Kad se pred njim svati skupe:
- Što je stara zaručnica?
- Još je mlada, šest joj ljeta -
Veli Ivo – al' ne smeta.

- Znade trčat, skakat, pjevat,
Znade piti vode hladne
Znade sama se od'jevat
I ne plače kada padne.
Meni je po volji mlada,
Stog nas, evo, vjenčaj sada.

Pisar meće naočale
Svoju crnu knjigu lista,
Sad će počet! Nije šale!
Kad al' eto jada trista
Djeveri se, gle, potukli,
Sablje lipove izvukli!

Nasta metež, gužva, trka,
Ne znaš komu koj' pomaže.
Sva se svadba sad pobrka,
Pak im pisar mrko kaže:
- Takvoj družbi nikad vise
Vjenčan list da on ne piše!

Razišli se duga nosa,
Svak se u svom kutu ljuti,
Zaručnica pavokosa
Neće mladog gledat - šuti.
Kuma koprenu već sprema,
Nema pira, gozbe nema!

Trajala bi srdžba dugo,
Al' se našlo nešto drugo:
Dozujila mara zlata,
Pak je složna družba hvata.

 

 

Raspalo se carstvo

 

          Nedaleko od ljetnikovca, gdje su djeca provodila praznike, bila mala, zapuštena klijet. Roditelji su dozvolili djeci da se u toj klijeti igraju i - tu je niklo njihovo „carstvo”. Bio sad tu car, carica i dvorske gospoje. „Dvorovi” se danas kitili granjem i cvijećem, jer se danas imalo obaviti svečano krunisanje. Bila su djeca donekle u brzi. Tko li će im sklepati „prijestolje”? Nema sumnje, u tom „carstvu” nešto manjka, dok im je to tako teška briga.

          Izišao mali Velja tamo na put sa svojim kolima da nađe u bližnjem gaju pruća, pa da spletu bilo kakvo prijestolje. Kad je prispio do gaja, a tamo pod starim osamljenim hrastom još jedna mala kolica. No dok su Veljina kolica bila lijepa, oličena crvenom, a obrubljena bijelom bojom, a kotači urešenih žbica, dotle su ta druga kolica bila sklepana iz stara sanduka, a loše zaokružene daščice služile su mjesto kotača. U kolicima bilo svakojake stareži, a kraj njih sjedio dječak, dobi Veljkove, držeći na koljenima maljušno dijete, punano i rumeno, a garavo kao i taj veći dječak. Veći je dječak metnuo maljuša, koji još nije znao stajati, preda se, pak bi ga ispustio, a mali bi se zatim srušio u raskriljeno naručje i obojica su se glasno smijali toj igri. Kad je Veljko prispio, okrenuše se oba garavca k njemu, a mali bojažljivo pogleda Veljka i skrije lice na rame starijega dječaka.

          - Odakle si ti? - upita Veljko.

          - Iz ovih kola reče garavac i nasmije se.

          - A kud ideš?

          - Kud hoću.

          Za čas se djeca stanu razgovarati. Mali ti nepoznanci bili su cigani. Mati im nedavno umrla, oca nisu također već imali, a ciganski starješina poslao ih u susjedno čadorje, gdje je živjela sestra njihove majke.

          - No to susjedno čadorje je još dva sata daleko - završi cigančić Niko.

          Tako se zvao taj mali ciganin.

          - Nama se baš ne žuri, ne čekaju nas željno, pak ako baš i ne dođemo, nema tko za nama plakati - reče i nasmije se bezbrižno.

          Riječ po riječ i Veljko odvede cigančad zajedno s njihovim kolicima do klijeti, do „carstva njihova“. Sad je istom tu nastao život, jer je osim cara, carice i dvorskih gospoja bio sad tu i – „narod".

          Nikola je bio vješt i marljiv „narod”, a Velja i sestrice uvidjeli su da su sad našli ono što im je carstvu manjkalo; i sad je ono procvalo.

          Niko je načinio dva prijestolja, za cara i caricu; on je popravio vrata „dvora”, jer je bio rođen kotlokrpa; okrpao limenu staru peć, koja se našla u kutu klijeti, i sad se tu bome i kuhalo - sve po carsku. Sestrice Vladine zauzele se za maloga debelog Jozicu. Izmolile su od majke crvene tkanine pa skrojile i sašile Jozici košuljicu. Ej, sad je bilo veselja! Košuljica je doduše bila nešto preširoka, desni rukav bio je znatno dulji od lijevoga, a tijesna ogrlica gušila je tusti vratić Jozičin, stoga se nije smjela zakopčati - ali bila je crvena košuljica, a ciganče ko ciganče, kad se nađe u crvenom, sretno je. Djevojčice su tetošile i mazile maloga, češljale mu kudravu crnu kosu, a on se smijao i puzao za njima.

          Niko i Jozica ostali su preko ljeta u toj klijeti i noćili u njoj; danju se tu igralo, radilo, a i učilo, jer je Veljko htio naobraziti svoj narod, pa učio Niku čitati. Niko je oko klijeti usadio i okopao vrtić, „perivoj carski” i tu se po vas dan čistilo i redilo. Usred perivoja napustio Niko kišnice u plitku jamu - i eto „ribnjaka” - u kom su dakako žabe kreketale.

          Kad je nadošla jesen, trebalo se vratiti u grad, trebalo je poći u škole. Teškim srcem ostavila su djeca svoje omiljelo igralište i teškim se srcem rastajali car, carica i dvorske gospoje od miloga si naroda. - Preko zime čuvala je ljetnikovac baka Manda, samoživa udovica. Omilio joj dragušni Jozica i bistri, uslužni Niko, pa će oni prezimiti kod Mande. Kad se „dvor” rastajao s „narodom”, obrekoše svi da će dogodine proširiti svoje carstvo, povećati perivoj i ukrasiti palaču.

          No kad se prvih dana narednih praznika doselili mali ferijaši opet u ljetnikovac, nije Nikole ni Joze već davno tamo bilo. Čim je proljeće nastupilo, čim je topli vjetrić presušio ceste, a žuti jaglac osuo livade, zaigralo je cigansko srdašce u Nikoli, pak i u samom Jozici, koji je tek prohodao bio. Jednoga jutra vidjeli su ljudi kako u svojim starim kolicima Nikola vozi još vlažnom cestom maloga Jozicu. Odbjegli su carstvu i zaputili se put onih šatora bez kojih nema ciganinu ni života, ni slobode.

          A mali ferijaši vidjeli su, kako bez „naroda” sahne carski perivoj; kako propada palača, jer nema tu čvrste ruke da joj okrpa daskom pukotine; kako se zamuljuje ribnjak - i djeca su izabrala te godine drugu igru, jer su vidjela da se raspada „carstvo” bez „naroda”.

 

 

Mala velegrađanka na selu

 

Što bi mala Nena htjela?
Kud je vodi dalek put?
Preko dvorišta, gle, c'jela
Iz jednog u drugi kut.
U tom kutu stari koš,
Iz njeg viri slama,
A u slami nešto još
Jučer našla mama.
Nešto, što u gradu mukom
Kupuješ za skupi groš,
A na selu samo rukom
Segni u taj stari koš.
Pak izvadi - jaja b'jela
Što ih crna koka sn'jela.
Nena ide čas, čas stoji,
Povlači za sobom prut
Strah je nije - tek se boji,
Eno tamo gusak ljut!
Već je, gle, do koša stigla,
Već se je na prste digla,
Hoće rukom da posegne
Al' najednom ju sustegne.
Veselo zapljeska Nena,
Lišca joj ko mak rumena,
I sve viče: - Majko! maja!
Danas bit će mačjih jaja.
Tu na gn'jezdo, eno, sjela
Naša draga maca b'jela!

 

 

Slavka-Plavka i Anka Mrgoljanka

 

          Bila djevojčica lijepa, mila, dobra i uvijek lijepo odjevena; plave su joj kose bile vazda ljepušno povezane crvenom vrpcom, a bijele ručice i lice brižno umiveni. Zvala se Slavka, a drugarice su je zvale Slavkom-Plavkom. Bila ona prva učenica u razredu, a uz to radi mile ćudi svoje „mazunka” svih suučenica. U istom razredu bila i jedna djevojčica uvijek nemarno odjevena, raskuštrana, mrka i neprijazna pogleda. Bila i ona vrlo dobra učenica, no osorna i uvijek smrknuta lica, tako da su je uz ime Anka zvali „Mrgoljanka”. Imala Anka maćehu, a živjele su u velikoj bijedi; maćeha bila surova i uvijek jadovita, pa je tako uz nju i Anki otvrdnulo srce. Nikoga nije voljela, ali i nju nitko. Slavica je više puta pokušala da pridobije Anku ljubežljivošću. Jednoga joj se dana pače ponudi da će joj povezati raščupanu kosu. No Anka je nemilo odgurnu i reče mrko:

          - Ne treba, ja ionako nemam svilene vrpce da njom povežem kosu!

          - No pa evo ti moje! - reče bezazleno dobroćudna Plavka i razveže vrpcu sa svoje kose.

          Anka je bila čas zabezeknuta, ali se onda opet okrene od Slavke. Zbilo se to u školi. Kad je učiteljica došla u školu, plakala je Slavka i naslonila glavu na klupu, a Anka se zadubila u knjigu. Iste večeri plakala je Anka i u svom tvrdom, hladnom krevetu i mislila o tom kako je Slavica sretna, a još više o tom, kako je dobra.

          Bilo je to baš pred ispit. Djeca su se igrala za odmora u vrtu, uto čuju glasan razgovor u hodniku. Male djevojke pritrče znalično i pruže glave da čuju šta je, a bila tu među tim znalicama i Slavka.

          U hodniku je stajala Ankina maćeha i govorila s učiteljicom.

          - Ne mogu više s tom ljenivicom! - žestila se maćeha. - Ni za kakvu hasan da je. Vazda je samo uz knjige. Zato sam vas došla nešto moliti. Ima u Zagrebu jedan naš imućan rođak koji je spreman uzeti tu nevolju k sebi i dati je školati, no samo uz uvjet ako kao prva iziđe iz ovoga razreda. Molim Vas, dakle, ako je moguće da je promaknete na prvo mjesto.

          Djeca nisu dalje slušala jer je zazvonilo školsko zvonce, no ulazeći u školsku sobu reče jedna suučenica Anki Mrgoljanki:

          - Eto vidiš, možda ćeš u Zagreb na nauke.

          - Da, kad ne bi bilo bogatijih koje učeći zadaće u toploj sobi i nakon dobre večere lako steknu prvenstvo - reče Anka i baci mrzak pogled na Slavku.

          Od toga se dana dogodio čudan preokret sa Slavicom. Njezine su zadaće, doduše uredne, ipak svagda pokazivale dvije do tri pogreške, što prije nije bivalo. Njena je krasopisnica imala mrlja, a kad ju je učiteljica radi toga u čudu ukorila, zarumenjela se Slavica te malo da nije proplakala, a ipak joj je pogled nekako zadovoljno sjao. U odgovorima svojim zapela bi najedared i na sve nagovore učiteljičine nije znala ili nije htjela dalje da govori. Njeni su redovi u zadnjem mjesecu pred ispit pali svi za jedan stupanj i - Anka je bila prva učenica u razredu. Njeno je lice sve pomalo gubilo mrki izgled svoj, njene su oči začuđeno gledale u Slavicu kad bi ova iznenada najjednostavniji račun na velikoj ploči pokvarila, a Slavica je opet od ploče kradom gledala Anku i blaženo se smiješila.

          Na dan kad su se dijelile svjedodžbe, stupila je Anka nesigurnim, drhtavim korakom pred učiteljicu, koja joj pruži svjedodžbu i zatim je proglasi prvom učenicom u razredu. Ankino se blijedo, tmurno lice zarumenjelo i razvedrilo, pa vrativši se na svoje mjesto, prišapće Slavici:

          - Ti si hotimice prepustila prvenstvo meni!

          A Slavica joj smijući se odvrati:

          - Ništa zato, dogodine bit ću opet ja prva - ako to ne bude komu drugomu nužnije trebalo!

          I dok je Slavka ostala i u narednom razredu Plavka, prestala je Anka u svojoj novoj postojbini biti Mrgoljanka. Omilio joj je svijet od Slavkine dobrote, pa je i ona postala ljubežljiva i dobroćudna.

 

Konj zec

 

Koliko je u godini dana,
Tol'ko Gliši na srcu je rana,
Al' današnja rana ponajveća,
Jer mu konju bila loša sreća.

Dorast'o je Glišo već do mača,
Pak mu kupe konja od kolača!
U tog konja rep i ćud od zeca,
Strašila se s vrha trešnje breca.
Neće Glišo da mu konj prkosi,
Baš ga u hlad stare trešnje nosi.
Nije dugo vr'jeme potrajalo,
Konj i gazda oboje zaspalo.
Nahereno strašilo se smije
Videć kako konj kraj gazde snije.

Mudri vrapci strašilo poznadu,
Pa mu trešnje ispod nosa kradu,
Al' će danas bit im i kolača
A od tebe, jadni Glišo, plača!

Kad otvori mali Glišo oči,
Potok suza niza lice toči!
Navrh trešnje, strašila na ruci
Sabrali se vrapci kao vuci;
kljuju složno njeg'va konja-zeca,
Oh! taj neće više da se breca!

 

 

Vojak - na jeziku

 

          Dođoše božićni praznici; osvanuo jedan od onih toplih zimskih dana, kad se sunce usred zime ujedanput sjeti proljeća. Naokolo debeo led i visok snijeg, a sunce ko na Đurdevo. Izmiljilo sve selo. Neki sjedi pred kućom na klupi, a gdje-tko stao na kućna vrata, pa uživa sunašce. Kovačev Andrija došao na božićne blagdane kući. Bio je vojnik i to konjanik. Stoji eno pred crkvom, a oko njega hrpa momaka. Ogledaju plavu, bijelim krznom optočenu vojničku odoru Andrijinu, podižu tešku sablju i slušaju raskolačenih očiju kakva li to čuda Andrija priča. A Andrija govori, pa gladi ponosno brk.

          - Mi na konjima, a desno i lijevo brda, strma brda, strmija nego ovaj toranj, a mi ni pet ni šest nego se zaletimo na konjima pa se penjemo na tu strminu kao mačke. A oni odozgor pucaju na nas. Ali da! Ne damo se mi.

          Tako je Andrija još dugo takva pretjerana „junaštva” pričao, a momci se sve po malo razilazili smijući se ispod brka tomu hvastavcu.

          No među slušateljima bio je i mali učiteljev Mirko. Otvorio usta pa i ne skida očiju s Andrijine kacige. Očima je guta, a ušima guta Andrijine junačke priče. Već se svi oko Andrije razišli, a mali Mirko još stoji i gleda u nj.

          Kad se napokon dosjetio i Mirko da valja kući poći, bilo je već podne davno prošlo. Požuri kasom, pak stigavši kući stupi nešto plaho u sobu. Otac je bio strog te je Mirko morao točno na ručak dolaziti. Odmah se stane Mirko ispričavati i pripovijedati o Andriji, o njegovim junačkim činima i o krasnoj vojničkoj odori.

          - Pa i ja ću biti takav hrabar vojnik! - zaključi Mirko.

          - Bojim se - primijeti otac - da je Andrija vojak na jeziku. A tebi, ako hoćeš da budeš pravi vojnik, trebaju ponajprije dva vojnička svojstva: točnost i hladnokrvnost u pogibelji. Točan eto nisi, to smo vidjeli, zakasnio si evo na ručak; a da li si hladnokrvan, to jest ne izgubiš li glave u pogibelji, to ćemo već kojom prilikom vidjeti.

          Poslijepodne ode Mirko sa svojom malom sestrom Mašom na zamrznutu baru nedaleko od sela da se skližu. Bilo je tu i druge djece, pak ih pod toplim suncem nasta cika i veselja. Približio im se i Franjo, sirotan dječak, pa hoće da se i on skliže. No djeca ga otjeraju vičući da im kvari led svojim teškim drvenim cipelama. Franjo ode i sjedne mirno na kamen nedaleko od leda, gdje se zabavljao sa šibom, što ju je odrezao s odmrzla grma pa je nožićem šarao.

          Dugo su se djeca smijući naganjala ledom, vukla jedno drugo po skliskoj ploštini, kadli se najednom začuje pronicav krik. Pod toplim suncem neopazice popuštao led, a mala Maša, koja je baš poletjela od jednoga kraja bare na drugi, osjeti, kad je bila u sredini da led pucketa, pa kriknu uplašeno. - No već se led probio i Maša propadne do ramena u vodu, koja se u isti čas razlila preko cijeloga leda. Srećom bara nije bila dublja.

          Maša je vikala iz svega grla, a djeca u smrtnom strahu nasrnu svi najednom u hrpi prema Maši da je izvuku. No kako ih je bilo mnogo u hrpi, bio je teret prevelik za otopljeni led, te led stane i opet glasno pucati pa se probije Mirku pod desnom nogom. On naglo izvuče nogu i sad stanu Mirko i ostala djeca očajnom brzinom trčati prema selu, a malu Mašu ostaviše do ramena u vodi i nisu marili za njezinu vrisku, koja je bivala sve hrapavija. Izgubila djeca glavu od straha - a Maša, videći da su je ostavili, bila je već blizu nesvijesti od straha i studeni.

          Kad su djeca kao vihor odletjela, ustane sirotan Franjo sa svoga kamena, svuče mirno svoje teške drvene cipele, odbaci surinu, te obiđe baru s one strane gdje je led bio još čitav, stane se u čarapama polako i oprezno približavati Maši. Kad joj se već na dva koračaja približio, legne potrbuške na led, pruži Maši ruku, a dijete se napola već ukočeno uhvati grčevito za Franju. On je polagano, oprezno izvuče odmičući se sve od nje da ne budu preblizu, pa je tim olakšavao teret popucanomu ledu. Sve je to obavljao Franjo mučke, a i Maša je onijemila, te je tihi mir vladao dok je sirotan Franjo spašavao dijete.

          Kad su sretno došli na kraj, umota Franjo dijete u svoju surinu, navuče svoje drvenke i digne onesviještenu malu u svoje još nejako naručje pa je ponese u selo.

          Tek u blizini sela susreli su hrpu djece i učitelja, koji je pohrlio sav blijed da spasi svoju Mašu. Kad je opazio svoje dijete, koje se međutim opet osvijestilo, u naručju Franjinom, zagrli ih oboje i reče svomu Mirku:

          - Eto vidiš, dijete moje, po vašoj bezglavosti bila bi se Maša utopila; ja bih bio zakasnio. No ovaj - pokazujući na Franju - već je sad vojak i junak, ali ne na jeziku, već na činu!

          Franju je pozvao u svoju kuću, gdje ga je okrijepio i nagradio, pa se i poslije za nj brinuo.

 

 

Zakasnila...

 

U školu pošla
Malena Zora.
Prekasno došla:
Kaznit se mora!
Drugog se dana
Požuri jako:
Al' ona opet
Ide polako.
Dućane motri,
Kamenje diži,
Nosić sad otri,
Žemičku liži.
Nije to tako
Do škole lako!
Polako Zora
Nožice vuče.
Bila bi hora:
Pol devet tuče.
Alaj mi Zore,
Curice mazne!
Tko će je danas
Spasit od kazne?
Sad ćete vidjet.
Zora je mala,
Misli da škola
Samo je šala.
Glavica mudra
Izmisli žurno,
Što će je kazne
Spasit sigurno...
U školu uđe
Torbe se hvata,
Pa iz papira
Kolač razmata.
Lizne ga malo
Napr'jed ga pruža,
Lica joj rujna,
Rujna ko ruža.
- Izvolite kušat,
Draga gospodična,
Još nikada niste
Jeli što slična
Sad je po devet:
Ne gledajte na to,
A ja ću vam kolač
Darovati zato!

 

 

Na braniku pravde

 

          Ljuta, ciča zima bila; sav se grad bijelio u dubokom snijegu. Pred nekim dućanom držala seljakinja u naramku malu curicu, pa ju je eto sad stavila na zemlju. Mala je bila zamotana od pete do ušiju u veliku vunenu maramu, a bila je to mala curica, jedva da je počela hodati. Na glavi je imala pletenu crvenu kapu, te su ispod vunene marame virili tek mali opanci odozdo, a ozebli prstići odozgo, iz pletene kape pak crveni, smrzli nosić.

          Seljakinja posadi malu na kamenitu skalinu pred izlogom dućanskim, pa da mala ne plače, dok bude majka u dućanu kupovala, dade joj u ruke ogromnu crvenu jabuku. Jabuka je bila prekrasna, a tako velika da ju je curica jedva držala među svojim kratkim prstićima, pa se smijala blaženo ogledajući je na sve strane.

          Uto, tek što je seljakinja pravo zamakla u dućan, pritrča do male curice oderan, neuredan, velik dječak (od onih što više vole skitanje po ulici negoli ići u školu) i - u tren oka istrgne maloj bebici jabuku iz ruke.

          - Ha! ha! - skakao je on sad obijesno pritrčavši opet k hrpi svojih vrijednih drugova koji su stajali nasred ulice. - Alaj meni, lijepe li jabuke!

          Ali sad da vidite, što se zbilo:

          U zimi vidjet ćete često šetati gradom male djevojčice, što ih vode za ruku njihove pjestinje; te su djevojčice u dugoj plavoj ili bijeloj kabanici, u baršunastoj kapici svezanoj pod bradom širokom vrpcom i u toplim bijelim rukavicama. Te bebice obično zibajući koračaju na svojim debelim nožicama, jer su ih brižne majke i odviše toplo zaodjele.

          Takva je jedna bebica bila i mala Nena, koja je upravo prolazila o ruci svoje pjestinje. Vidjela je ona kako je seljakinja dala svojoj maloj jabuku i veselila se kako će maloj ići u tek, jer je Nena dobro znala kako su slasne takve jabuke. A onda je vidjela kako je dotrčao onaj nevaljani uličnjak i maloj istrgnuo iz ruku jabuku.

          Nenino je malo srdašce planulo s gnjeva. Istrgne svoju ruku iz pjestinjine ruke, a ova osta zapanjena kad je mala Nena potrčala do sredine ulice, progurala se među nevaljane dječake i povukla za kaput onoga koji je oteo jabuku. Dječaci su sad stajali oko Nene, a ona je bila među njima tako malena kao miš među slonovima. Nena je sad podigla u zrak nosić, zaprijetila prstom, pa udarila nožicom i rekla:

          - Ti nevaljanac! Kradljivac! Odmah daj jabuku!

          Dječaci su stajali čas zapanjeni sa smionosti toga patuljčeta, kojega su mogli smrviti. - A onda - što mislite?

          Nešto od neprilike što ga ovako mala curica kori, a nešto od straha jer su se prolaznici počeli zaustavljati, izvadi dječak jabuku iz džepa i dade je Neni. On se pritom smeteno smijao, ali Nena je uzela najvećom ozbiljnošću izvojštenu jabuku i pošla dostojanstvenim koracima do male seljačke djevojčice. Ona je sad poljubi (dakako na nosić koji je jedini virio iz kape), pruži joj jabuku i reče maloj, koja je uprav počela rastezati usta na plač:

          - Nemoj plakati, bebice, onomu će nevaljancu do sutra narasti na nosu jabuka još tri puta veća negoli je ova! - pa pruživši ruku svojoj pjestinji ode s njom sasvim ozbiljno ne obazirući se nimalo na smijeh i odobravanje prolaznika, kojima se smiona Nenica veoma dopala.

 

 

Mali patuljak

 

Plakala Nena, rad bi na šetnju,
A braća znadu: bit će na smetnju!
Sklonu ih ipak suzice teške,
Al' joj se groze: - Ići ćeš pješke,
Nosit te neće nitko ni časa,
Uza to ne smiješ pisnut ni glasa.

Cincinculjak
Mali patuljak,
Nenice seko,
Ne idi daleko!

Jedva su prošli dvjesta koraka,
Neni preduga šetnja je taka.
Ne smije ipak tužit se braći,
Mora si drugi izgovor naći.

Cincinculjak
Mali patuljak,
Nenice seko,
Pravo sam reko!

Imala Nena cipele nove
Pa su u sav glas škripale ove.
- Čujte! To plaču cipele moje
Jer se predugog hodanja boje!
Daj me ponesi, Ivica brate
Cipele jadne odviše pate!
Smiju se braća kako ih vara,
Nose je kući „beza, bezara”.

Cincinculjak
Mali patuljak,
Nenice seko,
Putuješ meko!

 

 

Menažerija

 

          Zamislila djeca igru, koja je bila nova. Dakako da je nikla u Veljkovoj glavi.

          - Napravit ćemo menažeriju - rekne on - kakve nema ni u kneževskim dvorovima!

          - Ti valjda misliš da se u kneževskim palačama uzgajaju tigri i lavovi? - našali se Nada.

          - No, ako kneževi znadu što je lijepo, to im sigurno iz svake dvorane viri po koji slon ili koja deva - nastavi Zlatko.

          - Dakako! Pak ih onda pozivlju na svoje sjajne plesove - pristane Veljko uz šalu. - No bilo kako bilo, hajd'mo praviti menažeriju!

          Ne bi baš u svakoj kući bilo lako načiniti menažeriju kakva je ova sad trebala da bude. Veljkovi roditelji voljeli su životinje, pak ih je bila puna kuća. Bile su tu dvije papige, dva psa jazavčara, jedan prepeličar, dvije male mace, jedna velika mačka i vani u kokošinjcu mlada lisica. Što ćete više?

          Sad se svi prihvate posla. Redom su donosili u sobu životinje koje je trebalo sad pretvoriti u različnu divlju zvjerad.

          Velika maca, koja je bila crna i žuta, bit će tigar. No da joj budu šape omašnije kao u tigra, morala joj ih je Nada omotati pamukom (vatom).

          Strpljivi prepeličar treba da bude lav.

          - Manjka mu do toga doduše mnogo - spomenu znanstvenim pogledom Veljko - no najviše mu fali griva!

          Zato je imao Zlatko pune ruke posla. Strpljivo pseto stajalo je mirno dok mu je Zlatko vezao na glavu grivu od kudelje. Bila je to čitava šuma te je pod njom mnogo više izgledao kao strašilo nego kao lav. A ta je griva i padala čas na leđa čas pod vrat te je škakljala tobožnjega „lava” u nos.

          Obje male mace morale su biti risovi. Veljko je za to iščupao iz stare četke dosta dlaka pa ih je lijepio macama na ušesa, pri čemu su se one derale kao na ražnju.

          Jazavčari se nisu dali krabuljiti. Skakati su i lajali, te je zaključeno da će njih mjesto majmuna privezati pred menažeriju.

          A i lisica je morala ostati kakvom ju je Bog stvorio.

          Bilo je i dosta opasno donijeti je u sobu, jer je htjela da uteče, a i grizla je. Odmah je strpaše u škatulju za šešire, koja je prikazivala krletku. Otvor škatulje povezaše starom mrežom koju je Veljko negdje smogao, te koja je trebala da prikazuje rešetke. Kad je mreža povezana, bila je lija u sigurnosti, te je sad skakala po škatulji kao bjesomučna.

          - No, samo kad je lija spremljena; s tigrovima i lavovima ćemo lako! - rekne Veljko.

          - Dakako! To su uvijek pitome životinjice! - doda Nada.

          Dakle strpaše i dva risa u takvu škatulju i jadnoga tigra u jednu (on je međutim navlačio zubima svoje pamučne šape), a lava staviše u škrinju koju su također sprijeda mrežom povezali.

          Sad donesu djeca klupu i poslažu na nju krletke s risovima, tigrom i lijom, pod klupu metnu škrinju s lavom, na naslonu klupe kočile se ponosno obje papige, svaka sa svoje strane. Za jednu nogu klupe bili su privezani jazavčari, a s druge strane bio također privezan za klupu ponos cijele menažerije - naime Veljko, koji je umotan u očevu bundu prikazivao medvjeda, te je skakao i krivio se kao da ga za to plaćaju.

          Zlatko je bio ravnatelj menažerije, a Nada, Ljera i Zora općinstvo.

          I nakon dva sata mučnoga rada uživat će djeca sjajan uspjeh svoga truda!

          Bilo je dogovoreno da će u znak početka predstave Zlatko puhnuti svom snagom u lovački očev rog.

          To će biti izvrsno - klikne Veljko - jer će se sigurno i mačke i psi i papige početi derati; nastat će vika i rika - ma kao u pravoj menažeriji!

          No dogodilo se još nešto, čega nije bilo u rasporedu predstave!

          Kad je Zlatko iz petnih žila zatrubio, uplaše se oba jazavčara svezana za nogu klupe, pa poskoče i potegnu klupu tako silno da se izvrnula.

          Nasta nezgrapno lepršanje papiga, koprcanje škatulja u kojima su se životinje tako bacale da su škatulje za čas kao mahnite skakale po sobi. Papige su kriještile; lisica je lajala tankim prodornim glasom; jazavčari su štropotali lancem, a prepeličar - lav grebao je po svom sanduku i uplašen vikom i metežem zavijao. Škatulja s lisicom odskakivala je kao lopta u zrak, a što je bilo najsmješnije, medvjed - Veljko, svezan za klupu, spotaknuo se kad su jazavčari tako iznenadno potegnuli, te je pao i sam među tu divlju zvjerad. Nije se mogao iskopati iz očeve bunde te je mahao rukama i nogama po zraku ričući nešto od smijeha, a nešto od ljutosti.

          Zlatko je stajao kao ukopan s lovačkim rogom u ruci, pa je bio zapanjen s neočekivane posljedice svoga trubljenja. A Nada, Ljera i Zora smijale su se, Bože dobri! - tako su se od srca smijale da su im sve suze dolazile na oči!

          Dugo je trajalo dok se halabuka stišala, dok se sav metež raščistio, dok je lav, komu je međuto griva do repa spuzla, pušten iz sanduka, a mace s čupercima puštene na dvorište. Premda su djeca silno voljela sve svoje životinje, to sumnjam da su im ugodila ovom igrom. Pa ipak - netko je imao i koristi od te menažerije! Teta lija razriješila svojim očajnim skokovima mrežu sa škatulje, i - u općem metežu utekla kroz otvorena vrata na dvorište, pa dalje i dalje, i - nikad je više nije bilo.

 

 

Čudna apoteka

 

Ivu tišti ogrlica,
Ivi teška kabanica.
Sad ga smeta to, sad ono,
Sad mu prst, sad uho bo'no.
Uv'jek njemu fali nešto,
Ali čujte, kako vješto
Znade ranam' naći l'jeka,
Tek mu čudna apoteka.

- Mamo, mene bole zubi:
Hajde me poljubi!
- Mamo, pao sam sa stola:
Kupi bič i kola!
- Mamo, krv iz nosa suri:
Sa šećerom požuri!
- Mamo, sad me – muha gleda:
Donesi mi meda!

Mama l'ječi. On nanovo
Smišlja l'jek i rane.
Ne bi l' tko mu savjetovo,
Neka sad prestane?
Da se ne bi njegva mama
Dosjetila l'jeku,
Koj' ne resi još za sada
Njegvu apoteku!

 

 

Miš u stupici

 

          Dok je Zlatica bila još mala djevojčica (sad je, dakako, odrasla nad dječje mane, jer polazi već drugi razred više djevojačke škole, te je u svakom pogledu uzorna djevojčica), bila je doduše i kao malena djevojčica mudra i marljiva, poslušna i uredna, ali se bila u nju uvukla ružna pogreška. Kad je imala štogod - bilo igračke, bilo slastica, igračku nije smio nitko taknuti, a slastice ne bi ni sa kim podijelila.

          Neko vrijeme skrivala bi se dakle Zlatica svaki drugi, treći dan, kad se vratila iz škole; (onda je išla u prvi razred pučke škole) i braća je nisu mogla naći. Uzalud su je molili, kad bi se opet pojavila da im kaže gdje se skriva i zašto, ali ona nije htjela reći.

          A što je bilo? Dobivala vam Zlata svaki dan od svoje mame dva novčića da kupi žemičku u školi. To je Zlatica štedjela kroz dva-tri dana te bi si onda kupila pečena kestenja kad se vraćala iz škole. Da su je brat i sestrice vidjeli, morala bi ipak dati svakomu po jedan kesten, a onda bi njoj mjesto deset ostalo sedam.

          „To je oduzimanje koje mi se ne sviđa”, mislila je Zlata, koja je već onda bila najbolji račundžija u školi. Našla ona sebi zato skrovito mjesto u nekoj staroj kolnici i tu je u slast jela svoje kestenje.

          Kad se Zlata opet jednoga popodneva tako gostila u svom skrovištu, začuje kako je mama zove da dođe brzo u sobu.

          Zlatica nije sad znala kud da skrije brzo svoje kestenje. Opazi neki sanduk koji je sasvim blizu zemlje imao okrugli otvor kroz koji je lako mogla jedna ruka proći. Tu ona brže bolje pruži ruku da skrije kestenje i da onda poleti k majci.

          Ali kad Zlata rukom unutra - šćap! Zaklopi se nešto i stisnu je kruto za palac. Zlatica trza, vuče, ali je ne pušta ono nešto u škrinji, a palac boli, boli, jao i naopako!

          Dosjeti se Zlata, ali prekasno, što je bilo. U sanduku je naime bila stupica za miševe i parcove, a bila je na pružilu, te se zaklopila čim bi je miš taknuo, te bi ga zadavila. - A sad je stupica kruto držala mišića koga je uhvatila i nije ga puštala.

          A još je Zlati mučnije bilo da zove u pomoć brata, koga je čula da se igra po dvorištu. Naći će se kestenje; znat će zašto se Zlata skriva! Našla se ona sad tako u dva škripca.

          Sve jače i jače padale joj suze niz lice, sve glasniji i glasniji bivao joj i nehotice jecaj njezin.

          Napokon, nešto od boli, a nešto od straha da će do svoje smrti morati tu ostati, zovnu Zlata:

          - Ivo!

          Prvi put tiho, pa onda glasnije i sve glasnije, a napokon očajno.

          Kad je čuo brat njen glas, dotrči u kolnicu i, opazivši Zlatu, klikne veselo:

          - Ha! Tu se ti uvijek skrivaš!

          No kad je opazio njene suze, poleti k njoj i upita je što joj je zaboga?

          - Ivica - rekne tiho nešto zastiđena Zlata - otiđi tamo s druge strane i uvuci se u sanduk. Uhvatila me mišja stupica, daj otklopi je. - Zatim doda još tiše: Dobit ćeš sve što je u stupici.

          No Ivica nije više slušao. Poletio je onkraj sanduka te grozničavom brzinom stao otklapati stupicu. Kad je Zlata izvukla palac, bio je sav modar.

          Njih su dvoje doduše pojeli zajedno kestenje, ali Zlati su prisjeli od boli i stida, a Ivici su bili nešto slani od suza koje je gutao gledajući otečeni modri palčić Zlatin.

 

 

Čemu se Nena nada?

 

Mama nosi duge halje,
Kratke li su moje!
Ona veli: - Maloj djeci
Kratke bolje stoje!
A kad budem ja velika,
A ti mama mala,
Bi li i ja onda tebi
Kratke halje dala?

I u jutro i u veče
Mene mama mije
Voda hladna – sapun peče,
Meni pravo nije!
A kad budem ja velika,
A ti mamo mala,
Bi li i ja tebe onda
Sa sapunom prala?

Mene mama u kut meće,
Kad sam štogod kriva,
A kad mi se slušat neće
Tad i šibe biva,
A kad budem ja velika
A ti mamo mala…

Hoće li to skoro biti,
Bože, kad bih znala!

 

 

Njihovo janje

 

          Zdenkica bila mala, bucmasta djevojčica, a Marin, njen vršnjak, bio je, štono kažu mudroj djeci, pravi mali mudrica ili filozof. On je bio sin vrtlarev. Vrtlar je obrađivao bašču Zdenkinih roditelja, a Zdenka i Marin igrali se po cio dan po toj hladovitoj bašči koja se sterala oko dvorca.

          Voljelo se njih dvoje kao brat i sestra. Često si ih vidio kako šeću zagrljeni po bijelim stazama bašče, a bivalo je i to da je Zdenka metnula Marinovu seljačku crven-kapu na svoje plave uvojke, dočim je Marinovo upaljeno seljačko lišce čudno virilo ispod Zdenkina širokoga šešira, koji bi mu ona svezala širokom vrpcom ispod brade.

          No njihove su igre postale još ljepše kad je Zdenkin otac poklonio Zdenki malo krasno janje. Dakako da Zdenka nije nikad rekla „moje janje”, nego vazda „naše janje” (naime njezino i Marinovo), pak je tako janjetu ostalo od svih ukućana ime: „njihovo janje”. Bilo je pitomo i umiljato. Kad bi djeca trčala, trčalo je i ono za njima; kad bi djeca sjela, leglo bi među njih, a blejilo je kad bi ga djeca svezala za drvo pa se skrila da vide što će njihovo janje činiti.

          Tako su djeca pače izmislila da ga nauče čitati. Zdenkina starija sestra napisala je na svoju pločicu velikim slovima „mee”. Zatim bi djeca janje gdjegod svezala, metnula predanj pločicu i otrčala pa se skrila. I - odmah je stalo janje otegnuto „čitati”: „mee!” - A djeca su se onda radovala i smijala, pa su grlila mudro janje, koje znade čitati, dok ni Zdenka ni Marin toga još nisu umjeli!

          Jednoga dana izišla su djeca s janjetom da ga napoje na potoku, kojī je nedaleko od bašče tamo iza livade tekao, i da ga napasu tamo slatke livadske trave.

          Marin je htio da tu načini i nekoliko svirala, dok janje pase. No janje ne da mira. Tek Marin odreže šibu za sviralu, a janje je ogrize; ili mu opet istepe njegov tupi nožić iz ruke mazeći se oko njega svojom rumenom njuškom.

          - Svezat ćemo ga rekoše djeca. - Neće plakati jer će nas vidjeti.

          I Zdenka odvede janje podalje i sveže ga za mlad hrastić.

          - Hajdemo tamo u šikaru po bolje šibe - reče Marin - ove ne valjaju!

          Zdenkica je doduše teško pregacala potočić, jer su joj se debele nožice omicale po skliskom kamenju, no okretniji Marin joj pomože prijeći na drugu stranu potočića. - Dugo su djeca rezala šibe i pokušavala praviti svirale, a najednom se sjeti Zdenka janjeta, pa reče:

          - A kako to da naše janje ne bleji za nama? Hajde da vidimo što radi!

          Kad su djeca došla na livadu, a oni izdaleka već vide; leži janje izvrnuto na leđima i baca se nogama po zraku; svu je travu oko sebe izgazilo i već se zemlja praši od njegova trzanja.

          Srce im življe zakuca od straha. Zdenka zajauče i oboje polete strelimice do janjeta. Janje jadno zamotalo se trzajući se valjda da uteče k djeci, pa se zamotalo na tijesno; konopac se omotao oko vrata i oko prednje noge, a janje eno leži, guši se! Oči je već sklopilo, jezik ispružilo i tek još nogama trza.

          Zdenka brizne u plač, legne na travu i skrije oči pregačicom da ne gleda strašne slike. Ali Marin je dječak, a uz to i seljak; on je krući i hladnokrvniji u svakom zlu. On prihvati svoj tupi nožić i stane piliti po konopcu.

          No konopac je debeo i na gusto omotan, a Marinov nožić je dakako tup, te dok je Marin prerezao i odmotao konopac, nije se janje više micalo. Disalo je tek naglo naporno sklopivši oči, a Marin dršćući i sam sjede kraj njega pa ne zna što će sad da uradi.

          Uto Zdenkica podigne glavu iz trave i reče pokazujući svoju pregačicu koja je bila sva mokra od suza:

          - Možda da mu metnemo oblog kao što mama meni meće kad se udarim? Evo pregače, sva je mokra.

          - Ja mislim da oblog od suza ne pomaže - reče Mann mudro - nego možda da odeš na potok pak da namočiš pregaču, a evo donesi i u mojoj kapi vode.

          Kad je Zdenka donijela vodu, zamotaše mokrom pregačom janjetu nogu, koja je naglo oticala, a Marin otvori janjetu (koje je još uvijek kao mrtvo ležalo) usta i ulije mu iz kape hladne vode.

          I sad opet sjede da vidi što će biti. Zdenkica nasloni glavu u bijelo runo janjeta i plakaše tiho.

          Ujedanput - otvori janje oči! Još čas i podigne glavu. Djeca ciknu od radosti. Još potraja malo i janje se htjede podići, ali se i opet sruši. Noga mu bila slomljena!

          Sad otrče djeca po vrtlara, on odnese janje kući i tu su ga djeca kroz mnogo i mnogo dana njegovala, pojila ga, donosila mu najsočnije trave i pravila mu sjenice od granja.

          A kad je svanula berba, bilo je janje već posve zdravo i djeca su ga potpregla pod mala šarena kola, te je vozilo dvije male košarice koje su Marin i Zdenka punili jedrim grožđem.

          Napokon mu djeca ponudiše čašu slatke šire u slavu njegova prebolijevanja. No ne htjede šire, jer voli vodu.

          - E pa dobro! Kad nećeš to, a ja ću moliti mamu da te povede na proljeće s nama kad budemo išli na more. - Za svaku bolest se nešto dobiva. Je li Marine?

          Marin nije bio toga mnijenja, jer nije to iskusio kao Zdenka, ali njih su dvoje ostali ipak dobri prijatelji njegujući „svoje janje”!

 

 

Anin sanak

 

U po jasna, b'jela dana
Zaspala je mala Ana.
Igrala se s bratom Ivom,
Zaspala je tu pod šljivom.
Jer se nešto zavadiše,
Brata Ive nema više.

                Sunce gleda,
                Pa se smije
                Povrh čeda,
                Koje snije.

Kako Ani sanak prudi!
Lišce joj sve većma rudi,
Jedna šaka zatvorena,
Ustašca tek pritvorena,
Međ' zubima kažiprst,
A nožice unakrst.

                Trepavice
                Guste kriju
                Zjeničice
                Koje sniju.

Snije Ana - krasnog čuda!
Da bomboni rastu svuda,
I da vise mjesto šljiva,
I da niču mjesto gljiva,
A pereci lete zrakom,
Dosta djeci, dosta svakom!
Iz košnice mjesto pčela,
Zuji beba četa c'jela!

                A i s neba
                Mjesto kiše
                Pada beba
                Sve to više.

Blago Ani! Al' ne sluti,
Što će sanak da joj smuti.
Jer i u snu bratac Iva
Dođe, pa je zadirkiva:
Sve pereca hvata zrakom
Sve bombone trese lakom,

                Davi bebe
                Sve od reda.
                Koji užas
                Ona gleda!

Zgrozila se Ana mala,
Iz sna se je budit stala.
Usta joj se na plač vuku,
Na obranu diže ruku,
I - zahvati lonac vode,
A sva voda po njoj ode!

                U to Ivan
                Prođe tuda,
                Jer on biva
                Uv'jek svuda!

Često Ivo zlo uradi,
Sa sekom se često svadi,
Al' je ipak duše meke,
Sad mu žao male seke.
Žao mu je male Ane
Nemilice okupane!
Hoće da je kući nosi,
Ljubi je po plavoj kosi.

                Al' se žesti
                Mala Ana,
                Grči pesti
                Razjadana.

Mokra sva joj haljinica,
Sve joj žare obla lica,
Snena je, još tetura
Al' od sebe Ivu gura;
- Nevaljanče, baš si zao!
Sve bombone potresao,
Sve perece pohvatao,

                Ubio si
                Dvjesta beba,
                Što su pale
                Meni s neba.

Stade Ivo s čuda kruta!
- Kriv sam bio dosta puta,
Ali, tako ost'o živ,
Taj put zbilja n'jesam kriv!

 

 

Hrabra svraka

 

          Istom što je dobio lvo prve hlačice, polazio je već u lov. Dakako da je puška bila napram lovcu: mala, crveno olaštena, a nabijala se prutićem, pa je nosila sigurno deset koraka daleko!

          Doznao je Ivo od svoga oca da je svraku vrlo teško ubiti, jer je plaha i ne da da joj se čovjek približi. - Otkad je Ivo to čuo, nije mu dalo mira. „Kako bih ja bio slavan da ubijem svraku!” mislio on.

          I jednom pođe u taj veliki lov. Našao je ispucan naboj od očeve male puške. Da bude i Ivina puška što sličnija pravoj, i da što sigurnije „smrtno rani” svraku, natakne Ivo ispucan taj naboj na vrh paličice kojom je njegova puška pucala.

          Tako ljuto naoružan stade se privlačiti k bašči u kojoj je sad u kasnu jesen znalo biti kadšto dosta svraka. I sad je bila jedna tu.

          Istina, svraka se boji čovjeka, no čini se da Ivicu nije držala čovjekom, nego malim puhom, jer je časkom zirnula na njega, a onda posve drzovito skakutala po gredicama kao i prije.

          A Ivo se privlačio - polako, tiho, privlačio se kao pravi lovac i - došao joj prilično blizu.

          Sad! Pazi! On podigne pušku, nanišani, bum!

          - Žuta paličica s praznim nabojem na šiljku izleti i - padne dva koraka pred svrakom. Svraka malo poskoči u vis.

          „Ranjena!” usklikne u duši Ivica, ali ostade miran da vidi hoće li svraka uginuti?

          No hrabra svraka ne samo da nije bila ranjena, pače nije držala za potrebito da odleti! - Ali što je to? - Svraka doskakuće da paličice, stade nešto kljuckati - kljuckati i za čas digne se u zrak noseći u kljunu - svijetli naboj s Ivine paličice!

          Ivo je došao kući plačući što mu je svraka odnijela naboj. Otac, koji se od srca smijao prvoj lovnoj zgodi svoga sina, tješio ga je i rekao:

          - Ti si zato ipak vrlo hrabar lovac. Samo te je nesreća nanijela na još hrabriju svraku, koja je odnijela lovcu naboj u kljunu!

 

 

Dudov svilac na oluji

 

          Samo jednoga dudovog svilca imali su Darko i Anka, samo jednoga, ali oni su mislili da većega blaga nema na svijetu. Nikad oni nisu vidjeli onih velikih naslaga svilaca koji se gaje u gdjekojim kućama. No sa silnim poslom što su si ga zadavali radi toga jednog svilca, s neredom koji su u sobi prouzročivali radi njega, a pogotovo s dugim pregovorima koje su o njem držali, mogla bi se već i cijela tvornica svile podignuti i pola svijeta zaogrnuti svilom!

          Danas je Darko donio iz škole osobito poučnu vijest o dudovu svilcu. Pripovijedaše da u Japanu ne nose svilcima hranu u kuću kao mi, nego ih nose na pašu na posebno malo grmlje koje za to sade, pa reče:

          - Hajde da i mi našega odnesemo!

          - Da, ali naš jede samo dud! Treba se onda na drvo popeti! - uzvrati Anka.

          - Ja ću se popeti gore, a svilca ću ponijeti u škatulji na dud. Hajd'mo samo!

          Zaputili se njih dvoje kroz vinograde do nekog obronka na kom je stajao mlad, pognut dud. Krošnja je bila dosta visoko, ali stablo je stajalo tako koso da se uz Ankinu pomoć Darko sretno, ako i teškom mukom, popeo na drvo i metnuo svilca na list.

          - Pase li? doviknu odozdo Anka.

          - Dakako - odvrati Darko koji se stidio priznati da dudov svilac stoji nepomično i glupo.

          Čudio se što se svilac iznenada njiše na svježem uzduhu.

          - Samo se lišće jako njiše od vjetra; strah me je da će spasti.

          Jedva je to izrekao, a ono vjetar silno puhnu, stabalje se sve uokolo poče jako niihati, a lišće je letjelo na sve strane. Gusti su oblaci jurili nebom silnom brzinom. Dolazila je ljetna, iznenadna oluja.

          Darko je sretno prihvatio i spasio od pada dudova svilca, ali sad se i njemu žurilo da sađe.

          - Sađi žurno! Bježimo da svilac ne pokisne! - vikala je Anka kroz huj vjetra.

          Ali kako se stablo počelo njihati pod sveudilj novim udarcima vjetra, Darko se nije usudio spustiti granu za koju se držao, a oblaci se sve bliže i bliže nadvijali, granje se jače savijalo.

          Jedan mirni časak uhvati Darko ipak, te od grane na granu sađe do zadnje grane krošnje. No sad je trebalo spuzati još niz deblo.

          Darko, koji je jedva uz pomoć Ankinu uzašao, nije sada dolje nikako mogao. Stablo je visoko, a vjetar mu otima vid. Obuhvatio rukama i nogama stablo, počeo da silazi, ali uto se još više uskoleba drvo sa silnoga vjetra.

          Sad je stao očajno zvati Anku, koja je letjela u potjeru za svojim šeširom što joj ga vjetar odnio.

          - Anko! Anko! Idi dolje po slugu da mi pomogne saći! Ta vidiš da sam ovdje bez pomoći!

          Kiša je krupna počela već škrapati, Anka je letjela kao bez duše nizbrdice kući i stigla već u pljusak.

          Nadušak je ispripovjedila sluzi što se zbilo, ali je tako govorila da je sluga nije mogao ništa razumjeti.

          - Darko - vjetar - dudov svilac - na dudu - to je bilo sve što se čulo iz Ankina pripovijedanja, no Ankica, videći da je sluga ne razumije, odvukla ga je sve uz pljusak kiše gore na obronak.

          - Čudne li mi ljubavi po toj kiši rad dudova svilca bježati uz brdo - mrmljao je sluga koji nije znao da se tu radi o Darku.

          Ali kad je izdaleka sluga opazio kako uz deblo dudovo klimataju crne, nešto mršave noge i kako viri glava s koje se cijedi kiša po crnoj kosi, dosjeti se i reče:

          - Je li ono taj dudov svilac? - te se požuri napram Darku i skine ga s drveta.

          Darko je bio na svaku obijest spreman dječak, ali na plač prilično mekan, pa nisi znao kapa li mu s lica kiša ili suze. Našao se bio jadan onako „bez pomoći” viseći o vlastitim hlačicama.

          Kad se kod kuće dobrano posušio, rekao je Anki:

          - Dok nam ne naraste japansko grmlje, nećemo više svilca na pašu nositi!

          Odsele su ga hranili odsele kao i dosele, pa mu nosili pune zaprege dudova lišća - toliko da bi ga i za cijelo stado volova bilo dosta!

 

 

Đio-đa!

 

Lete sane, đio-đa!
U njima patuljka dva
Kape im
Dižu šilj,
A sn'jeg pada
Sveudilj.

Lete sane, đio-đe!
Vozi Ivo seke dv'je
I na dol
I uz br'jeg,
Kud god pada
B'jeli sn'jeg.

Lete sane, đio-đi!
Ukupno patuljka tri,
Kape tri:
Sve u šilj,
Lete, ne znaš
gdje im cilj!

Lete sane, đio-đo!
Hej, patuljci, što je to?
Sklizak sn'jeg
Sklizak led;
Bolje Ivo
Pazi, ded!

Leže sane, ehahu!
I patuljci leže tu.
Ehahu.
I udilj
Ne vidiš ni
Cigli šilj!

Đio-đa, đio-đe!
Sn'jeg pokriva sada sve
Ehaho! Ehahu!
Skoro bit će konac zlu!
Đio-đa, đio-đi,
Sanjkaju se opet svi!

 

 

Što je dobro djelo?

 

          Zajedno su išli u školu brat i sestra, Jurica i Anica. A bilo je daleko do seoske škole jer su oni s ocem lugarom stanovali na šumskoj čistini - sat daleko od sela.

          Danas je vjeroučitelj u njihovu razredu (dakako prvom razredu, jer su Jurica i Anica bili mali kao čepići te su jedva i u prvi razred pristajali!) rekao ovo:

          - Danas je, djeco moja, za vaše drugove i družice iz viših razreda radostan dan. Naime dan prve pričesti! Vi ste, zečići moji, još premaleni da pristupite k pričesti, ali učinite i vi ovaj dan svetim, pa neka i vama bude na lijepu uspomenu. Učinite naime danas bilo kakvo maleno dobro djelo! - I sad im je vjeroučitelj stao tumačiti kakva dobra djela može da učini ovako malen stvorak iz prvoga razreda.

          Anica je sjedila u prvoj klupi i gledala velikim pozornim očima u vjeroučitelja. Ručice držala je usporedo na kupi, a glavicu uspravno. Vidjelo se da će upamtiti svaku riječ. U posljednjoj klupi pak sjedio je Jurica. Naherio se u klupi, oslonio kuštravu glavu na ruku i zurio u strop školske sobe. Prstićem druge ruke kopkao je po tintarnici, tako da je taj prstić, kad ga je izvukao iz tintarnice, bio crn, ma tako crn da bi svakomu crncu služio na čast, a čini se da se Jurici to osobito sviđalo jer se zadovoljno smijao ogledavajući prst. Bilo je očito, Jurica nije slušao što gospodin vjeroučitelj govori.

          Škola se svršila, a Jurica i Anica podu kući. Anica je bila zamišljena, a imala je i vremena i mira da razmišlja putem do kuće. Jurica se izgubio sad desno, sad lijevo u grmlju, hvatao leptire, plašio ptice, rezao šibe, te bi se njegov zvižduk čuo čas tu, čas tamo.

          Anica je pak hodala šumskim putem tako zamišljena da je pače zagrizla u svoje klupko pamuka što ga je držala u desnoj ruci mjesto u komad kruha koji je držala u lijevoj ruci.

          „Koje li ću dobro djelo učiniti, Bože moj?” pitala se u teškoj brizi. „Siromaha neću ovdje sastati da mu dadem svoj filir, a šumske ptičice ne trebaju ni filira, ni krune! Mogla bih, doduše, ukrpati svojoj lutki ruku, koju sam joj prekjučer u ljutosti istrgla, no u našoj čitanci stoji: 'Lutka nema pameti' - dakle joj je svejedno!”

          Tako je Anica stigla i na čistinu do lugarske kućice. A vidjet ćete kako je bila zamišljena kad vam kažem da je unišla umjesto nadesno u kuću, nalijevo u - veliki kokošinjac, tako da su bijele koke kokodakajući usprhnule, a mali se žuti pilići stali piskutljivo derati i uzvrpoljili se kao žganci u loncu!

          Kad je Anica zatim odložila u sobi svoje knjige, ode u šumu da dalje razmišlja o svom „dobrom djelu”. I sjede pod velik hrast. Do nje bila je među korijenjem mala udubina i tu se skupilo nešto vode među mekanom mahovinom.

          Anica opazi da je u tu baricu pala osa. I sjeti se odmah kako ju je neki dan osa ubola i kako joj je sav obraz otekao i ocrvenio. Stoga skoči sa svoga mjesta bojeći se da i sad ne bi bilo tako. - No onda opazi kako se sirotica osa bori da iziđe iz vode, kako joj prozirna krilašca bivaju sve to više mokra i kako iznemoglo maše nježnim nožicama.

          I ražali se Anici. Ona uzme šibu (dakako vrlo dugačku) i izdaleka pruži je svojoj „neprijateljici” osi. A osa se prihvatila, ispuzila na šibu i Anica je sa šibe spusti na kamen po kojem su kroz šumsko lišće titrali sunčani kolutići. Anica je pritom od straha pružala i ručice i šibu što dalje od sebe.

          I sad se malo po malo prikučila i motrila kako osa suši svoja krilca, kako ih nožicama gladi, kako ih pruža. I sad nije Anica znala da li bi se bojala neće li je osa ubosti kad usprhne ili bi se više radovala tomu času kad će se osušiti i usprhnuti, pošto ju je ona oslobodila iz vode.

          Kad je sunce ogrijalo mokro tijelo ose, najednom: „zzzz!” - prhne ona u zrak, ravno do Anice! Te opet: zzzz! zakruži dva puta oko njenoga uplašenog lišca i - nestane je u šumskom zelenilu!

          „To je ona meni sad valjda rekla 'hvala!'” pomisli Anica.

          A ja mislim da je osa rekla: „Evo, to je bilo dobro djelo, mala Anice!”

          Junca je međutim bio sašao sa šumskoga puta. Svratio se do šumskoga ruba, gdje je stajalo nekoliko seljačkih kućica. Čuo je tu glasnu igru dječaka, svojih drugova. Na prostranom zadružnom dvorištu igrala se hrpa bosonogih, gologlavih dječačića, no igra je prešla u hrvanje. Valjali su se po debeloj, ljetnoj prašini borili o nešto što je moralo biti vrlo vrijedno, jer je to bila živa borba.

          Jurica baci knjige na jednu, kapu na drugu stranu, listovi knjiga lepršali su po zraku, a Jurica se zaleti u hrpu dječaka i umiješa se u borbu. Bio je on plećat momčić i hrabro se borio; ali je bilo tu i većih dječaka, te Jurica iz borbe iznese samo ogreben nos, a nije dobio ono o što su se borili: naime žuto vojničko puce koje je nekako dospjelo u ruke malih seljančića.

          A Jurici se baš hotjelo toga puceta. Sad pokuša milom. Obriše okrvavljen nos i pristupi povećemu dječaku koji je u borbi izvojštio puce, pa mu reče:

          - Znaš šta, Ivane? Daj meni puce, a ja ću tebi dati, vidiš, ovaj komad bijeloga kruha s pekmezom!

          - A je li sladak taj pekmez? - upita Ivan nepovjerljivo.

          - Još pitaš! - usklikne Jurica i pogleda napola žalosno na komad hljeba debelo namazana pekmezom.

          Bilo mu je žao slasnoga zalogaja što mu ga je majka dala jutros u školu, no još mu se više htjelo zlatnoga puceta.

          I djeca se pogodiše. Ivan dobije slatki pekmez, a Jurica puce. I Jurica je bio jako ponosan na to puce, prikopčao ga gumbašnicom na prsa i uskliknuo:

          - Sad mi ga ni careva vojska neće oteti!

          U istom dvorištu podalje stajala je mala kućica, a na pragu te kućice sjedilo je samo samcato malo djetešce, koje je jedva prohodalo. Plakalo je u sav glas. Dok su se dječaci rvali, nisu čuli vike djeteta, sad usklikne Jurica:

          - A što se taj deran toliko dere! Hoćeš li šutjeti, cvilidreto!

          - Otišla mu je majka još jutros na kopanje, a on eto pao i porezao nogu, a nema nikoga od većih da ga umiri; svi su na poslu - reče jedan od seljačkih dječaka.

          Kad je to Jurica čuo, ode do maloga i upita ga:

          - Boli li te jako noga?

          - Boli, boli! - vikao je mali.

          No već se mašio zlatnoga puceta na Juričinom kaputu i ogledavao ga i opet plakao i opet ogledavao.

          A što „ni careva vojska” ne bi mogla Jurici oteti, kako on reče, to on dobra srca i sam dade. Zlatno puce, za koje je stekao ogreben nos i za koje je dao slatki pekmez, sad to puce skine sa svoje košuljice i dade ga malomu djetetu, što je podjedno plakalo. Zatim sjede uz dijete na prag i načini mu od njegove crvene maramice lutku i našara joj ugljenom razrogačene oči i nakrivo nos, i prikopča lutki navrh glave „zlatnu kapu”, to dragocjeno puce, a malo se dijete stalo smijati i svi su se dječaci oko Jurice i djeteta skupili. I smijali su se i zabavljali, a djetešce je zaboravilo svoju bolesnu nožicu i zaboravilo da mu je majka na kopanju. Kad mu se pak majka vratila, nađe ga na koljenima maloga Jurice u najvećem smijehu nad škiljavom bebom sa zlatnom kapom.

          I tako je Jurica, koji nije slušao što je vjeroučitelj govorio, ipak toga dana učinio dobro djelo; utješio je slabijega od sebe i dao mu ono što se njemu toliko dragocjeno činilo.

          A vi, djeco, koja to čitate, upamtite da je ružno što je Jurica onako heravo sjedio u školskoj klupi i vrlo je ružno, što je kopkao prstom po tintarnici, umjesto da sluša nauk vjeroučitelja, i nije lijepo što je bacao knjige po zemlji i što se tukao s dječacima; ali je bilo lijepo što je dobri Bog usadio Jurici dobro, zlatno srce, koje i bez razmišljanja pruža utjehu nevoljnu djetetu. Isto tako kao što je lijepo što je dobri Bog dao Anici mudru glavicu, što je razmišljala o riječima vjeroučiteljevim i što je pogodila da joj je spašena osa zazujila: „Hvala!”

 

 

Na mlinu

 

          Pod šumovitim brdom, okićenim gustim grabarjem i mladim breskvicama, stajao je mlin. Stisnuo se uz brzi potok koji mu je tjerao rasklimano kolo i hrlio dalje nizbrdice, jer je mlin stajao povisoko na njegovu toku.

          Tuj su mlinarevi sinovi Branko i Jerko izvodili igre svoje; tu su u šumskoj tišini i svježini rasli kao hrastići, a rasla su u njima i dobra i zla svojstva, kao što na hrastiću raste i želud i šiška.

          Dječaci su ostali jednom sami na mlinu, koji toga dana nije radio. Naužili se već igre svakojake, namijesili kolača od mekane gline, nahvatali jadnih hrušteva, nanjihali se na gipkoj dasci, prebačenoj preko staroga mlinskog kamena, što ga je zemlja već napola prekrila, a visoka trava obrasla. - I sad pođu da kopaju mali vrtić na obronku tik do potoka.

          - Ti kopaš kao orijaš - rekne Jerko Branku, koji je mahao teškom motikom.

          Jerku su bili u glavi vazda orijaši, patuljci i vještice, o kojima mu je baka mlinarica često pričala.

          - Ali ti cvijeće baš ne sadiš kao zlatokosa vila na mjesečini - odvrati Branko, koji se rado rugao Jerku radi vila i vještica.

          I zbilja je Jerko sadio cvijeće i s korijenom i bez korijenja, i nahero i uspravno, i na noge i naglavce, tako da je npr. bijeloj šumarici ukopao cvijet u zemlju, a korijenje uspravio, veleći da će to biti „granata kruška pod kojim će palčić počivati kad uteče iz svinjskoga uha.”

          Na taj je način bašča bila dakako doskora gotova.

          - Ajd, da je sad zalijemo - reče Jerko.

          - Dakako, ima u potoku vode, hvala Bogu! Tata nam doduše brani da iznad mlina vadimo vodu iz potoka, no ja mislim danas mu nećemo nanijeti kvara uzmemo li škafić vode; danas mlin ionako ne radi pa ne treba toliko vode - odvrati Branko.

          - Alaj si nerazuman! Kao nam tata to radi toga brani. On se boji da bismo mogli kakogod pasti u potok, pa dospjeti pod mlinsko kolo; zato nam on to zabranjuje. Kanimo se toga, uzmimo vode iz bare savjetovao - je Jerko.

          - A ja neću! Eto vidiš! - odsiječe prkosno Branko. A onda vikne: - Sad ćeš vidjeti; palo mi je nešto na pamet! Zalit ćemo baščicu našu baš gospodski.

          I on skoči pun radosti do potoka. Taj je bio tude nad mlinom sužen daskama, koje su se dalje pružale nad kolo kao žlijeb i s njih je voda onda padala na kolo i tjerala ga.

          Branko prihvati motiku i stane otkapati jednu od dasaka, koje su suživale korito potoka. Jerko je prigovarao i zadržavao ga, ali se „orijaš” Branko nije osvrtao na njega. Tad se Jerko okrene i počne u zasađenoj baščici igrati sa svojom malom bijelom mačkicom. On ju je posadio usred cvijeća, a ona je sjedila mudro i mirno, okružena ljubicama i šumaricama, pa je lizala svoje bijele šapice i umivala ružičasti nosić; bilo joj je voljko na proljetnom suncu, samo se čudila: što ono Branko radi?

          A Branko je udarao motikom i vukao dasku ovamo i onamo. I sad osjeti da je počela popuštati.

          - Sad ćeš vidjeti - doviknu Jerku - ti kukavico što se svega bojiš!

          Branko je htio samo malo podići dasku i napustiti uski trak vode do njihova vrtića. Vrtić je naime ležao niže na nasipu, na koji je potok bio naveden. I on povuče još jednom malo jače uprvši se - ali, naopako! Daska sva iskoči iz zemlje.

          Teškoga li zla, mili Bože! Potok je sad navalio sav kroz široki otvor, spustio se nizbrdice po nasipu i poplavio najprije vrtić, povaljao cvijeće, uhvatio sirotu bijelu macicu i odvaljao je u svom toku dalje. Macica nije svojim malim šapicama mogla da se zadrži; bila je mokra, blatna, svaki čas bi zamijauknula, a voda ju je opet povalila i vukla dalje.

          Jerko je vikao, plakao, trčao nizbrdice, sav se zbunio i nije se usudio da priteče u pomoć svojoj siroti macici.

          Branko je čas ostao zapanjen kad se voda razlila takvom silom, pa kliknu Jerku:

          - Pomozi mi da stavimo dasku opet na mjesto!

          No Jerko je trčao glavom bez obzira za svojom macom. Branko nije nikad izgubio glave. Videći da mu od plašljivca Jerka pomoći nema, začas se snađe; legne potrbuške u vodu, koja je derala i uhvati se jednom rukom za stup, koji je prije dasku zadržavao. Branko je nastojao da dasku opet urine onkraj stupa. No voda je sve jednako derala, prskala mu u oči i lice, a noge, kojima se htio uprijeti o tlo, izmicale su mu se po okvašenoj skliskoj zemlji. Nakon poduljega naprezanja napipa Branko ipak nogom sretno čvrsti kamen, upre se u nj, podigne se malo - i sretno utakne dasku na svoje mjesto. I voda pođe opet svojim starim tokom nad kolo, a Branko ustane sav mokar, blatan, izmučen i stajao je pod toplim suncem dok se Jerko vraćao zaplakan noseći u naručju isprebijanu i mokru svoju macicu.

          - Vidiš, nevaljanče! Da nisi bio neposlušan, ne bi svega toga bilo! - reče plačnim glasom Branku i prigrli tjesnije svoju macicu, koja je umorno sklapala oči.

          A ti da nisi bio kukavica, pa da si mi pomogao umetnuti dasku, bili bismo učas ustavili vodu! - odvrati mrko Branko stiščući svoju oderanu ruku.

          A kad se otac vrati i vidi svoj povaljani kupus i omuljeni plot? Što će biti onda, ej, mali mlinarčići?

 

 

Vuk

 

          U okolici se znalo da u velikoj prastaroj šumi živi već preko deset godina, od svojega djetinjstva, pastir pustinjak, koji živi ljeti i zimi u najneprolaznijem dijelu šume, kud ne zalazi nitko do lisice i šumske ptice. I prozvali ga ljudi „Vukom”, a pričali o njemu najčudnovatije priče.

          Namolila djeca, koja su ljeto sprovodila na imanju nedaleko od te šume, svoje roditelje da ih puste da posjete „Vuka”.

          I evo ih u pratnji seljačkoga momčića, koji je put do njega znao. Unišli su upravo u šumu.

          Aj, kako li je lijepa stara hrastova šuma u pola ljeta, kad joj se svaki listić cakli tamnim zelenilom! Među starim stablima podižu se mlada vitka stabalca i škripe tarući svoje grane jednu o drugu na slabom vjetriću, dok stari hrastovi trepte samo svojim gustim lišćem, kao da se od smijeha tresu gledajući kako im se djeca savijaju i kako se igraju.

          Sviđala se šuma djeci, ali ih je ipak pratio neki strah do „Vuka”.

          - A sigurno ga je već i dlaka pošiknula - upita mala Zdenkica.

          - Dakako! I čaporci su mu narasli, i zube je iskesio kao pravi vuk - plašila su je veća djeca, koja ipak sama nisu bila posve bez straha.

          I sad je šuma postajala sve to gušća, i oni su se morali probijati kroz trnovito grmlje i uzlaziti na malu strminu. I tu - ujedanput se pred njima ukaže „Vukova” kolibica. Bila je kao škrinjica mala, a oslonjena o korijenje ogromna hrasta, koji je stajao više nje na humku.

          - Zar mu je tako mala koliba? - upita u po glasa Nada. - To mora taj Vuk da je jako malen!

          - Pa baš i nije malen - začuju djeca iza sebe dubok, hrapav glas.

          Svi su se lecnuli, okrenuli se - i pred njima je bio –„Vuk!” - Plećat, visok, jak kao gora, a modrih, blagih očiju i vesela posmijeha. Izgledao je dobar, ko dobar dan! Dakako, kožuh je na njem bio oderan i polisio tako da bi ga smio vukom nazvati; ali začudila se djeca (a osobito Zdenkica, koja je odmah opazila da nema ni čaporaka, ni vučjih zubi), kako je taj blagi čovjek u šumi uzrastao.

          Odmah su se počeli s njim razgovarati, a Vuk im je pričao ovo:

          - Prije deset godina pobjegao sam ovamo iz sela koje leži na podanku gore. Imao sam maćehu, koja me nije voljela, pa sam            od njene zloće i sam postao opak. Od slabe hrane i spavanja u mokroj komorici pod drvenim stubama okržljavio sam i oslabio. Niti sam bio za kakav posao, niti sam htio što raditi. Maćeha me tukla, a ja sam joj nanio štetu gdje sam mogao.

          Jednoga proljeća, kad je gora uzlistala i djeteo kuckao po drveću, pobjegnem pred večer, dok se seljani nisu još s posla vratili.

          Šuma se dizala odmah iza sela, a ja umakoh da me nije nitko vidio. Nosio sam sa sobom torbu s nešto čavala i zalogajem kruha, zatim staru zahrđalu sjekiru; ali vodio sam sa sobom još nešto: moje jedino blago, moga druga i hranu moju - veliku dugobradu kozu. Koliko puta sam još kod kuće sjedio na pragu svoje vlažne komorice i grlio je i plakao na njenom rutavom vratu! - Sad me je pratila u šumu - a bila je upravo moja, dobio sam je dvije godine prije toga od pokojnoga svoga oca.

          Ne sjećam se da mi je ikad ljepše bilo nego toga dana kad sam se našao sam i slobodan u mladom zelenilu šume. Dakako, došla je noć, pao dubok mrak i nije mi baš bilo voljko pri duši kad sam se sjetio vukodlaka iz babinih priča; ali stisnuvši se uz svoju hraniteljicu, zaspao sam slađe negoli sam ikad prije u vlažnoj komori spavao. A sad vam kažem, kad bi u šumi i bilo duhova i vila, kao što ih nema, ti bi dusi mogli samo dobri, vedri i blagi biti ko što je i šuma sama.

          Drugoga sam dana počeo tražiti građu za kolibicu. Svojim slabim alatom i još slabijim rukama radio sam cijeloga ljeta, dok sam nekako sklepao kolibicu. Je li, mala gospodo, i ova sad nije lijepa, ali da vam je bilo tek onu prvu vidjeti! Ja mislim da su u vas i mišolovke ljepše negoli je ta moja kolibica bila.

          A ipak sam oprezno i tiho radio pazeći pritom da me drvosječe kadgod ne čuju; stoga sam i izabrao ovo najskrivenije mjesto. Bio sam blažen u šumi, jedino sam se bojao da me ne potraži maćeha. „Neće me tražiti rad mene”, mislio sam, „od mene joj slaba korist, već radi koze!”

          I prođe ljeto i pade jesen. Jedina mi je hrana bila dakako kozje mlijeko i voće. Pred jesen pošao sam da tražim bolju pašu za svoju kozu i tu se u šumi sastadoh s pastirima. - Upoznasmo i sprijateljismo se, te su mi oni donosili svaki dan po nešto hljeba, slanine, kukuruza, a ja sam im za to tesao kotače za kolica, pravio male stolčiće i stolice i navraćao njihovo stado.

          Prva je zima bila teška. Bio sam još nejak dječak, a hrane sam bio malo skupio. I opet mi je glavna hrana bila kozje mlijeko. Vihor je vijao, grane se savijale pod hrpama snijega; moja je sklepana kolibica škripala, a ja sam uz vatru kutrio kutrio i stiskao se u razderan gunjčić. Pa ipak, vidite, mala gospodo, kolikoga me je odnjihao taj vihor i kolikoga me othranila ta šuma! Teško očekivano i željkovano proljeće je osvanulo, ali zeleni ne bijaše još ni od kuda, a skupljene hrane je za moju kozu nestajalo. I jednoga dana vidim svoju hraniteljicu gdje tužna stoji u oboru koji sam joj kraj svoje kolibice stesao.

          „Mili Bože, uginut će mi od glada!” pomislim. I kad sam je uvečer još pogledao, a ona tužno ovjesila glavu. Ja odem u svoju kolibicu i ne sjećam se da sam ikad tako plakao. Plakao sam i jecao misleći da će mi koza uginuti, a što ću ja onda bez svoga jedinog druga! I tako zaspem.

          Kad ja ujutro u brizi stupim pred kolibicu da vidim živi li još moja koza – a ono, mili Bože - velike li radosti! Uz nju malo šareno jarešce!

          Tako je i Robinzon našao jarešce uz svoju lamu prišaptne Zdenkica Nadi.

          - Ne poznam toga čovjeka - proslijedi „Vuk” - no ako je bio tako sam sa svojom hraniteljicom kao ja, onda mu je radost bila sigurno kao i moja velika. - Sad smo bili u troje i ljepše i lakše nam je bilo, a i mlado je lišće doskora propupalo i bilo hrane za šareno jarešce. Tako sam proživio evo punih deset godina. Stado moje broji sad mnogo komada, pa i stara moja hraniteljica pase još usred stada eno tamo u grmlju, a brada joj već lakat duga narasla kao kakvu mudroznancu. Sad silazim pokadšto u selo, a u ljetu dođu i po lijepom bijelom danu katkad pastiri do moje kolibice, te kupujem i hranu za novac koji zaslužujem različitim poslovima.

          Ali kad padne mrak ili kad se nadviju teški ljetni oblaci i kad se saspe munja nad šumu, onda sam sam. I kad opet zazvižda zimska pjesma, kad se smrzne uokolo vlažna zemlja i kad po bijelom snijegu promrzli zečići njuškaju oko moje kolibice, i onda sam sam sa svojim stadom. I u noći kad fićukaju sove i laju lisice, ipak mi je lijepo u šumi, koja me zakrilila od zlih ljudi! Sad ću se - doda tužno - skoro rastati sa svojom kolibicom. Treba poći da odslužim caru tri godine. A bit će mi teško ostaviti svoju milu šumu.

          Dugo su još djeca razgovarala s „Vukom”, a na povratku kući reče Ivo Nadi potajno:

          - A znaš šta? Kad „Vuk” ode iz svoje kolibice, hajde da se mi preselimo u nju! Nemamo doduše maćehe već dobru i milu mamu, ali hajde ipak da utečemo! Krasna li života!

          - Pak kad u noći prvi put zažvižda vjetar, ili se odlomi grana ili zafićuka ćuk, a mi bježi kući k mami na krilo! - našali se Nada.

          I djeca se nasmiju, a Ivo je sad vidio da mu osnova ne valja.

 

 

Srce od licitara

 

          Gusti se dim dizao iz hrpa ugljena. Ugljenari sjedili uokolo, garavi kao arapi, a Dorica se igrala nedaleko pletući kite od visoke šumske trave kojom je obrasla čistina.

          Poveo je otac jutros kad je pošao u šumu da pali ugljen.

          Kad su u podne ugljenari pustili posao te pojeli svoj kruh, legli su podalje u travu i igrali se s Doricom, koja je trčala od jednoga do drugoga, draškala jednoga škakljajući ga oštrom travom po vratu, a umiljavala se drugomu kad je htjela što dobiti.

          - Ujo, kad ćeš mi opet donijeti srce od licitara? - pitala je mazno jednoga od njih, koji je već legao nauznak, pokrio lice šeširom da mu sunce ne smeta i počeo drijemati.

          - U nedjelju, kad pođem u grad - odvrati joj pospano ujo.

          - Nedjelja je uvijek tako daleko! A bi li ja sama mogla ići u grad? A kud se ide u grad? Je li daleko? Bi li mogla tamo doći? - pitala je na dušak Dorica.

          - Možeš, možeš! - odvrati pola u šali, a pola pospano ugljenar, samo da se riješi male brbljavice. - Evo, idi samo s potokom, on ide ravno u grad. Tamo te licitar čeka sa srcem, velikim ko vrata! - i podmetnuvši ruke pod glavu zaspi.

          Tko bi mislio da će se Dorica i zbilja uputiti u grad? Taj mali cvrčak koji je jedva progledao u taj svijet!

          Kad su umorni ugljenari pozaspali, uputi se Dorica do nedalekoga potoka, provere se kroz gustu šikaru, koja je diljem uz potok rasla. Poderala je pritom malo svoju crvenu suknjicu, a to joj je bilo veoma žao. Ona je vrlo voljela tu suknjicu, jer je bila crvena i tako nabrana da je u njoj Dorica izgledala mnogo šira negoli je bila visoka. Ali Dorica je bila uvijek tako vesela da je samo njoj tako crvena i tako kratka suknjica pristajala. Na to je zagazila brzim nožicama u potok i razveselila se.

          „Lako li ću doći u grad po toj lijepoj čistoj vodi i po mekanom pijesku”, nasmije se ona. „A gle, i ova ptičica ide u grad! A ima crveni prslučić, a ja imam crvenu suknjicu!” razveseli se.

          Zaista je pred njom skakutala mala, mala ptičica, koja je bila crvena perja na prsima. Skakutala je po potoku s kamena na kamen, okretala veselo malom glavicom i gledala postrance Doricu kao da joj namiguje. A bila je ptičica tako nakostrušena, tako mala a široka da je bilo očito da je ona među ptičicama isto tako mala bebica kao Dorica među ljudima.

          Tako su one išle potokom čas ptičica za Doricom, čas Dorica za ptičicom. Dorica se smijala kako se ptičici izmiču tanke nožice po glatkom kamenu, a ptičica je u čudu gledala kako Dorica vadi zlaćani pijesak iz potoka i kako šara nožicama po njemu.

          Dakako da su na taj način polako napredovale. Potok je tu dosta blizu izlazio iz šume, ali su one dugo trebale dok su došle do toga mjesta. A kad je pred njima nestalo drveća, kad je uz potok prestala šikara, kad je prestala šuma, a otvorila im se pred očima velika, velika ravnica, nedogledne livade bez jedne sjenke šumskoga hlada, ostanu zapanjene obje - i ptičica i Dorica.

          Stajale su u potoku, ptičica na kamenu, a Dorica u pijesku; stajale su na onom mjestu, gdje im je pred očima prvi put pukla ta daleka ravnica; stajale su i pogledale se. A onda ptičica naheri dva-tri puta glavicu, zirne u šumu, zirne na ravnicu, pa na Doricu i - poskokne potokom natrag u šumu. I Dorica pogleda, promisli i - okrene za ptičicom natrag u šumu.

          „Neka me čeka licitar sa srcem velikim ko vrata! Ja sam premala za to veliko polje. Ne idem u grad!” pomisli malo ljutito Dorica.

          No razvedri se odmah kad vidje kako se veselo ptičica vraća. Opet su se sad vraćale u igri u šumu. Oko njih bilo je sve živo. Šuštilo i lomilo i pucketalo u šikari sad ovdje, sad ondje. Evo tamo zmija mune preko vode, a ondje se opet vere kroz grmlje kosmati rep lisice. „Kako to da lija ne podere svoj rep u šikari, Bože moj?” u čudu mislila Dorica i pokrivala ručicom zaderano mjesto na svojoj crvenoj suknjici.

          Ptičica i Dorica nisu se ni sad žurile. Igrale se i s vodom i tankim šibama i pijeskom i cvijećem. Ali čini se da kod ptičica nisu bebice takve pospanke kao kod ljudi. Ptičica je još podjedno bila žustra i bodra i neumorno okretala svoju glavičicu s crnim, živim očicama, ali Doričine očice bile su već jako, jako sanene u toj ljetnoj zapari koja se ljeti i u šumu uvuče.

         Tu je pod šikarom bilo uz potok lijepo hladovito mjestance, nad koje su se gipke šibe nadvile kao krov, i tu Dorica malo sjedne, a malo - samo malo - legne, a onda, malo - samo malo - sklopi očice. l čim su se Dorici vjeđe počele spuštati, poče sanjati. Učini joj se da je ptičica sve mudrije i mudrije gleda i začuđeno klima glavicom, te napokon procvrkuta tankim ljudskim glasićem:

          - Ne bojiš li se ti, Dorice, ovdje spavati?

          - Ne bojim se, jer sam mala i dobra - odvrati pouzdano Dorica; ali začudo, Dorica je sad u snu dakako počela cvrkutati kao i ptičica: - Reci mi, molim te - upita odmah ptičicu - znaš li ti, kako je lijepo i slatko srce od licitara?

          - Ne znam - odcvrkuta ptičica - ja znam samo to da mama kaže da joj se „srce” steže od straha kad jastreb nad šumom kruži. Ali to nije srce od licitara, to je mamino srce! Nego, znaš li da nama jastreb ništa ne može? - brbljala je cvrkutava ptičica. - Naše je gnijezdo na visoku hrastu, koji ima široko, široko lišće. Mama čisti hrast od crvića i gusjenica koje ga muče, a hrast spusti iz zahvalnosti, kadgod bi zakružio jastreb nad šumom, svoj široki list nad naše malo gnijezdo i sasvim ga pokrije, tako da ga jastreb ne može opaziti.

          - A tko zaklanja crviće da ih tvoja mama ne opazi? - pitala je Dorica.

          Ne znam, ali mora da i oni imaju zaklon, jer je katkad mama u brizi čim da nas nahrani kad ih ne može da nađe. Meni je žao jadnih crvića, ali mama kaže da ih neću žaliti kad budem i ja morala hraniti svoje mlade.

          - A tko zaklanja jastreba kad lovac na njega puca? - pitala je dalje Dorica, koja je htjela uvijek sve znati.

          - I to ne znam! A što me toliko pitaš? Vidiš da je moja glavica ipak još mnogo manja od tvoje. Dakako da ti onda možeš više pitati, negoli ja odgovarati - rascvrkuta nestrpljivo ptičica i okrene zlovoljno Dorici svoj tanki repić i potrese njime.

          Uto opazi Dorica kako pliva k njima mala, mala kao srebro sjajna zmijica.

          - Zmija! zmija! Bježi ptičice! - vrisne Dorica.

          - Aj ne! To je mala, mlada zmijica. Nju je njezina mama nahranila. Ovo je dobra mala zmijica, sita je i ne hvata ptičice; ona bi se rado igrala s nama - reče veselo ptičica.

          Zmijica zbilja dođe, pa se igrala s ptičicom, a Dorica je u čudu to gledala. Uto vidi, kako iz šikare ide bucmasta, mala, rutava lisica.

          - Lisica, lisica! Bježite! - vikne opet Dorica.

          - Nemojte, nemojte bježati - zalaje sitnim glasićem lija. - Rado bih se igrala. Danas sam prvi put izišla iz rupe. Hajde da se poigramo dok mi mama ručak donese.

          Sad da ste vidjeli igre! Bebica Dora, ptičja bebica, zmijska bebica i lisičja bebica igrale se, šalile, prebacivale po bistrom hladnom potoku, ko da nikad nije bilo kavge među njihovim roditeljima. Zmija se ovila lisici oko vrata, ptičica joj sjela među šiljaste uši i kljuckala je po njuški, a lisicu je to škakljilo pa ih je obje povalila u plitki potočić. Zatim je otresala svoje vlažno, rutavo krzno, a ptičica dotle lepršala nad njima. Dorica se pak smijala, te smijala.

          I baš se Dorica dosjeti da pita zna li koje od njih kako je lijepo i slatko srce od licitara, kad se najednom smrači oko njih.

          Ležalo je kao olovo nad njima i oko njih; sunce potamni, čula se neka strašna buka i grozan šum, a okolo njih poče padati teško veliko kamenje kao ono što je u potoku ležalo. Svaki pojedini kamen mogao je ubiti svaku od bebica, koje su se tu igrale. Ali u isti čas kad je kamenje počelo padati, spusti se nad svaku od njih po jedno srdašce.

          Bila su to malena srdašca. Jedno kao jabuka, jedno kao orah, jedno kao lješnjak, a jedno kao jagoda veliko (a nijedno „kao vrata” - ko srce od licitara!).

          Ta su srdašca bila zlatne boje, a od njih su izlazili kao od sunca zlatni traci, i kako su daleko dopirali ti traci, tako daleko nije kamenje padalo. Kamenje je padalo samo na mala zlatna srdašca, ali ona su ga odbijala i nije ni najmanji kamečak pao na bebice, nad kojma su lebdjela srca.

          Bebice su samo znatiželjno gledale kako pada kamenje; slušale su, kako lijepo pucketaju grane koje su se lomile, a nijedno od njih nije ni pomislilo da bi koji kamen njih mogao pogoditi i da bi to boljelo.

          - To je ono srce od licitara! - klikne Dorica pružajući ručice k zlatnom srdašcu, koje je veliko kao jabuka, a odbijalo nad njom kamenje, veliko kao nakovanj.

          - Nije, ne! - zacvrči ptičica dignuvši oči do srdašca nad sobom, a to je bilo maleno kao jagoda, a čarobno kao i ono nad Doricom. - Nije to srce od licitara, to je srce moje mame!

          U njenoj je maloj glavici bilo valjda upravo dosta pameti da prepozna, gdjegod bilo, pa i u Doričinu snu, srce svoje mame!

          - I moje mame! I moje mame! - kliknu mala zmijica, pa onda i mala lisica gledajući na srca koja su ih zaklanjala.

          - A onda je i to srce moje mame - ispravi Dorica i opet pruži ručice da dohvati zlatne trake. Osjeti u taj čas kako je nešto diže visoko, visoko i - uto se probudi.

          Sad je vidjela da ju je majka podigla i da se žuri s njom kući jer je počela krupna kiša padati, a majka ju je našla gdje spava uz potok. Grmljavina je tutnjila nad mračnom šumom, a Dorici je sad bilo drago što nije pošla preko velikoga polja u grad po srce od licitara. Ma bilo ono i zbilja veliko kao vrata, ne bi je sad tako lijepo zaštitilo od oluje kao mamino naručje!