Stoliću, prostri se

     Živio jednom jedan krojač koji je imao tri sina i jednu jedinu kozu. Ta koza, koja ih je sve hranila mlijekom, morala je dobro jesti, te ju je svakoga dana netko vodio na livadu. Sinovi su to činili po redu. Jednom je najstariji brat odvede do groblja, gdje je raslo najbolje bilje, pusti je da pase i uokolo skače, Navečer, kad je bilo vrijeme da se vrate kući, on upita:

     – Kozo, jesi li sita?

     A koza odgovori:

                                     – Toliko sam mnogo jela,

                                       ni list više ne bih htjela!

                                               Mee, mee!

     – Hajdemo onda kući! – reče momak, uze njezin konopac, odvede je u staju i zaveže.

     – Onda? – rekao je stari krojač. – Je li koza dobila hrane koliko joj treba?

     – O, da – odgovori sin. – Toliko se najela da ne želi više ni listića.

     No otac se htio sam uvjeriti pa je otišao u staju, pomilovao dragu životinju i upitao:

     – Kozo, jesi li zbilja sita?

     A koza odgovori:

                                     – Od čega bih bila sita?

                                     Skačem preko grobića,

                               gdje nema ni listića; mee, mee!

     – Što to čujem?! - uzviknu kroja, otrči van i reče sinu:

     – Ti si, lažljivče, rekao da je koza sita, a pustio si je da gladuje!

     I on u bijesu uzme sa zida krojački metar i udarcima otjera sina iz kuće.

     Sljedećeg dana je na redu bio drugi sin. On pokraj vrtne živice potraži mjesto gdje je raslo mnogo dobrog bilja, a koza je sve to pojela. Navečer, kad se htio vratiti kući, momak upita:

    – Kozo, jesi li sita?

     A koza odgovori:

                                     – Toliko sam mnogo jela,

                                       ni list više ne bih htjela!

                                               Mee, mee!

     – Hajdemo onda kući! – reče momak, odvede je u staju i čvrsto priveže.

     – Onda? – reče stari krojač. – Je li koza dobila hrane koliko joj treba?

     – O, da – odgovori sin. – Toliko se najela da ne želi više ni listića.

     No krojač nije imao povjerenja te je otišao u staju i upitao:

     – Kozo, jesi li zbilja sita?

     A koza odgovori:

                                     – Od čega bih bila sita?

                                     Skačem preko grobića,

                               gdje nema ni listića; mee, mee!

     – Bezbožni zlikavac! – uzviknu krojač. – Jadnu životinju pušta da gladuje!

     On izjuri iz staje i udarcima krojačkog metra otjera mladića iz kuće.

     Na redu je bio i treći sin. Htio je dobro obaviti svoj posao, potražio je grmlje s najljepšim lišćem i pustio kozu da se najede. Navečer, kad je htio kući, upita:

     – Kozo, jesi li sita?

     A koza odgovori:

                                     – Toliko sam mnogo jela,

                                       ni list više ne bih htjela!

                                               Mee, mee!

     – Hajdemo onda kući! – reče momak, odvede je u staju i priveže.

     – Onda? – reče stari krojač. – Je li koza dobila hrane koliko joj treba?

     – O, da – odgovori sin. – Toliko se najela da ne želi više ni listića.

     No krojač mu nije vjerovao te jode k njoj i upita:

     – Kozo, jesi li zbilja sita?

     Zločesta životinja odgovori:

                                     – Od čega bih bila sita?

                                     Skačem preko grobića,

                               gdje nema ni listića; mee, mee!

     – O, kakva lažljiva bagra! – uzviknu krojač. – Jedan bezbožan i nemaran kao i drugi! Ali ne ćete više od mene praviti budalu!

     Sasvim izvan sebe od bijesa, on skoči i metrom izlema jadnoga momka po leđima tako da je izjurio iz kuće.

     Sada je stari krojač ostao sam sa svojom kozom. Sljedećega jutra on ode u staju, pogladi životinju i reče:

     – Dođi, draga moja životinjice, ja ću te odvesti na livadu.

     I krojač uze konopac te odvede kozu do zelene živice, hajdučke trave i ostaloga što koze rado jedu.

     – Sada se možeš napokon najesti do mile volje – reče joj i pusti je da pase sve do večeri. Onda je upita:  

     – Kozo, jesi li sita?

      A ona odvrati:

                                     – Toliko sam mnogo jela,

                                       ni list više ne bih htjela!

                                               Mee, mee!

     – Hajdemo onda kući! – reče krojač, odvede je u staju i zaveže. Odlazeći, još se jednom okrenu i reče:

     – Sada si napokon ipak sita!

     No koza ni prema njemu nije bila ništa bolja, te je uzviknula:

                                     – Od čega bih bila sita?

                                     Skačem preko grobića,

                               gdje nema ni listića; mee, mee!

     Kad je krojač to čuo, zabezeknuo se i shvatio da je bez razloga otjerao svoja tri sina.

     – Čekaj malo, ti nezahvalni stvore! - uzviknuo je. – Tebe nije dovoljno otjerati, obilježit ću te tako da se ne ćeš više usuditi pojaviti među čestitim krojačima.

     On odjuri u kući, uze britvu, nasapuna kozu i obrije joj glavu tako da je bila glatka kao dlan. I kako mu se krojački metar činio suviše časnim oruđem, on uze bič i tako je izudara da je pobjegla u velikim skokovima.

     Krojač je sad ostao sasvim sam u kući; zapao je u veliku žalost i rado bi ponovno imao svoje sinove uza se, no nitko nije znao što je s njima.

     Najstariji je otišao u nauk kod nekog stolara, tu je marljivo i neumorno učio, a kad je prošlo vrijeme koje je morao provesti kao šegrt, pokloni mu majstor stolić. Taj je stolić bio načinjen od običnoga drveta i nije izgledao ništa naročito. No imao je jedno dobro svojstvo. Kad bi ga čovjek stavio preda se i rekao: „Stoliću, prostri se!“ dobri bi stolić odjednom bio prekriven čistim stolnjakom; na njemu bi se pojavili tanjur, nož i vilica, te posude s kuhanim i pečenim jelima koliko god ih je stalo, a zasjala bi tu i čaša crvenoga vina te bi čovjeku srce zaigralo od veselja.

     Mladi je djetić pomislio: s tim ću imati dovoljno do kraja života, pa je dobre volje krenuo u svijet ne brinući je li neka gostionica dobra ili nije i hoće li u njoj naći štogod za jelo ili ne će. Kad bi mu se svidjelo, uopće nije nikamo ulazio nego bi spustio s leđa svoj stolić, postavio ga preda se i rekao: „Prostri se!“ – i na njemu bi bilo svega što mu je srce poželjelo.

     Naposljetku mu je palo na pamet da bi se rado vratio ocu; njegov se bijes zacijelo već stišao, a sa stolićem koji se sam prostire sigurno će ga opet rado primiti.

     No dogodilo se da je na putu kući jedne večeri ušao u gostionicu koja je bila puna gostiju. Nazvaše mu dobrodošlicu i pozvaše ga da sjedne i s njima večera, inače će teško još što dobiti.

     – Ne ću – odvrati stolar. – Ne želim vam od usta otimati tih nekoliko zalogaja. Radije vi budite moji gosti. 

     Oni se nasmijaše, misleći da stolar zbija šalu s njima. No on je postavio svoj drveni stolić nasred prostorije i rekao:

     – Stoliću, prostri se!

     U tren oka bio je stolić prekriven jelima, boljim no što ih je gostioničar mogao pribaviti, a ugodan miris uzdizao se do nosova gostiju.

     – Prionite, dragi prijatelji – rekao je stolar, a gosti, vidjevši da misli ozbiljno, nisu dopustili da ih dvaput moli. Primaknuli su se, izvadili noževe i obilno se poslužili. A najviše su se čudili tome što bi svaku posudu koja se ispraznila odmah, sama od sebe, zamijenila nova. Gostioničar je stajao u kutu i sve to promatrao; nije znao što bi rekao, no mislio je: „Takav bi ti kuhar u gostionici baš dobro došao.“

     Stolar i njegovo društvo zabaljali su se do duboko u noć

     Kad napokon odoše spavati, mladi je djetić također pošao u postelju odloživši svoj čarobni stolić uza zid. Gostioničaru pak vlasitite misli nisu davale mira te mu je palo na pamet da negdje u ropotarnici ima neki stari stolić koji izgleda baš kao onaj čarobni. On ga vrlo tiho donese i zamijeni njime čarobni stolić. Sljedećega je jutra stolar platio spavanje, natovario stolić na leđa ne sluteći da to nije pravi i otišao svojim putem. O podne je stigao ocu koji ga vrlo raosno dočeka. 

     – No, dragi moj sine, što si naučio? – upitao ga je.

     – Oče, postao sam stolar.

     – Dobar je to zanat – odvrati starac. – A što si donio s putovanja?

     – Ovaj je stolić, oče, najbolje od svega što sam donio.

     Krojač ga sa svih strana promotri i reče:

     – No to ti nije nikakvo remek-djelo, stolić je star i loš.

     – Ali to je stolić koji se sam prostire – odgovori sin. Kad ga stavim preda se i kažem mu neka se prostre, odmah se na njemu pojave najbolja jela i vino kojemu se srce veseli. Pozovite k nama svu rodbinu i prijatelje, neka se jednom dobro okrijepe, stolić će se pobrinuti da se svi dosita najedu.

     Kad se društvo okupilo, on postavi stolić usred sobe i reče:

     – Stoliću, prostri se!

     No stolić nije ni mrdnuo i ostao je jednako prazan kao svaki drugi stolić koji ne razumije ljudski govor. Tada jadni djetić shvati da je stolić zamijenjen pa se posrami što je pred svima ispao lažac. No rođaci su mu se samo smijali, a zatim su se morali gladni i žedni vratiti kući. Otac, pak, ponovno izvuče svoje krpe te nastavi šiti, a sin ode raditi kod nekog majstora.

     Drugi je sin dospio kod mlinara i postao njegov šegrt. Kad su njegove godine učenja prošle, reče mu majstor:

     – Dobro si se držao i zato ću ti sad darovati magarca posebne vrste. Ne vuče kola, niti nosi vreće.

     – Kakva korist od takvoga magarca? – upita mladi djetić.

     – Pljuje zlato - odgovori mlinar. – Kad ga staviš na prostirku i kažeš: „Smećopećak!“, dobra životinja i sprijeda i straga izbacuje zlatnike.

     – To je vrlo zgodno – reče djetić, zahvali majstoru i krenu u svijet.

     Kad mu je trebalo zlata, samo bi svojemu magarcu rekao: „Smećopećak!“ i već su pljuštali zlatnici, a on se morao pomučiti samo toliko da ih pokupi s tla. Gdje god bi došao, samo je najbolje bilo za njega dovoljno dobro, i što skuplje, to bolje, jer on je uvijek imao punu kesu zlatnika. Kad je već neko vrijeme tako putovao svijetom, mladić pomisli: „Moram potražiti svojega oca, a kad mu dođem sa zlatnim magarcem, zaboravit će ljutnju i dobro će me primiti.“

     No dogodilo se da je dospio u istu gostionicu u kojoj je zamijenjen stolić njegova brata. Sam je vodio svojega magarca, i kad gostioničar htjede preuzeti životinju i privezati je, mladi mu djetić reče:

     – Nemojte se truditi, svojega ću sivca sam odvesti u staju i sam ću ga privezati jer moram znati gdje stoji.

     Gostioničar se tome začudi i pomisli da čovjek koji se mora sam brinuti za svojega magarca nema baš mnogo novca za trošenje. No kad je stranac posegnuo u džep, izvukao dva zlatnika i rekao mu neka nabavi za njega neko ukusno jelo, gostioničar razrogači oči i potraži najbolje što je mogao. Nakon objeda gost upita koliko je dužan: gostioničar htjede naplatiti dvostruki trud pa je gost morao dodati još nekoliko zlatnika. Djetić posegnu u džep, no njegovo je zlato bilo pri kraju.

     – Pričekajte trenutak, gospodine gostioničaru – reče. Odmah ću otići i donijeti zlatnike.

     I on uze sa sobom stolnjak.

     Gostioničaru nije bilo jasno što to znači, a bio je znatiželjan. Odšuljao se za njim i kad je gost ušao u staju, gostioničar je virio kroz rupu u dasci. Stranac prostre stolnjak za magarca, uzviknu: „Smećopećak!“ i životinja u trenu poče sprijeda i straga izbacivati zlatnike što su poput kiše padali na tlo.

     – Gle ti vraga! – reče gostioničar. Tu se brzo kuju dukati! Takva kesa nije loša stvar!

     Gost plati račun i legne spavati, no gostioničar se noću odšulja u staju, odvede majstora za kovanice i na njegovo mjesto priveže drugog magarca. Rano sljedećeg jutra krenu djetić dalje s magarcem, i ne sluteći da to nije njegov zlatni magarac.

     O podne je stigao ocu koji se razveselio što ga ponovno vidi i rado ga primio.

     – Što je od tebe postalo, sine moj? – upita ga starac.

     – Mlinar, dragi oče – odgovori sin.

     – A što si donio sa svojih putovanja?

     – Ništa osim jednoga magarca.

     – Magaraca ovdje ima dovoljno – reče otac. – Bila bi mi draža kakva dobra koza.

     – Da – odvrati sin – ali to nije običan nego zlatni magarac. Kad mu kažem: „Smećopećak!“, dobra životinja ispljune punu plahtu zlatnika. Pozovi samo svu rodbinu, učinit ću ih bogatima.

     – To mi se sviđa – reče krojač. – Onda se ne moram više mučiti s iglom.

     I on skokom ode i pozove rodbinu.

     Kad su se svi okupili, reče im mlinar neka naprave mjesta, raširi svoju prostirku i dovede magarca u sobu.

     – Sad dobro gledajte – reče i uzviknu: „Smećopećak!“, no nikakvi zlatnici ne zapljuštaše; pokazalo se da se životinja ne razumije u to umijeće, jer ne može svaki magarac tako daleko dotjerati. Oduljilo se lice jadnoga mlinara. On shvati da je prevaren, te je zamolio rođake da mu oproste što će otići kući jednako siromašni kao što su došli. A starom krojaču nije preostalo ništa drugo nego da se ponovno prihvati igle, a mladić stupi u službu kod nekog mlinara.

     Treći je brat otišao u nauk tokaru i, kako je to složen posao, morao je najdulje učiti. Njegova su mu braća, međutim, u pismu javila kako su loše prošla i kako im je posljednje večeri gostioničar oteo njihove lijepe čarobne stvari. Kad je tokar izučio zanat i htio krenuti u svijet, daruje mu njegov majstor – jer se dobro ponašao – jednu vreću i reče:

     – Unutra je batina.

     – Vreću mogu prebaciti preko ramena i može mi dobro poslužiti, ali što će mi batina u njoj? Od toga je samo teža.

     – Odmah ću ti reći – odgovori majstor. – Ako ti netko učini što nažao, samo reci „Batino, iz vreće!“ i batina će skočiti među ljude i tako im veselo zaplesati po leđima da se danima ne će moći micati. I ne će prestati sve dok joj ne kažeš „Batino, u vreću!“.

     Djetić mu zahvali, prebaci vreću preko leđa i uvijek kad bi mu netko prišao i navalio na njega, on bi samo rekao: „Batino, iz vreće! a batina bi odmah skočila i isprašila čovjeku kaput ili prsluk ne čekajući da ga on najprije svuče. I to bi se dogodilo toliko brzo da se čovjek ne bi ni snašao, a već bi na njega došao red.

     Mladi je tokar navečer stigao u gostionicu u kojoj su njegova braća prevarena. Spustio je naprtnjaču ispred sebe na stol i počeo pripovijedati što je sve neobično u svijetu vidio.

     – Da – rekao je – može se naići na stoliće koji se sami prostiru, zlatne magarce i tome slično. Dobre su to stvari i ja ih nipošto ne prezirem, no sve to nije ništa prema blagu koje sam ja stekao i koje nosim u ovoj vreći.

     Gostioničar naćuli uši. „Što bi sad pak to moglo biti?“ mislio je, „možda je vreća puna dragulja, a ja bih se i toga trebao lako domoći, jer svih dobrih stvari ima po tri.“ 

     Kad je došlo vrijeme spavanju, ispruži se momak na klupi i podmetne vreću pod glavu kao jastuk. Kad je pomislio da gost čvrsto spava, gostioničar mu priđe pa počne vrlo nježno i oprezno gurkati i vući vreću ne bi li je izvukao i zamijenio drugom. No tokar je već dugo samo to čekao i kad je gostioničar htio malo jače povući, on uzviknu:

     – Batino, iz vreće!

     Batina odmah iskoči, navali na gistioničara i stane ga mlatiti da je bila prava milina. Gostioničar je molio za milost, no što je glasnije vikao, to ga je batina jače, u istom ritmu, lupala po leđima, sve dok nije iscrpljen pao na pod. Tada tokar reče:

     – Ako ne vratiš stolić koji se prostire o zlatnoga magarca, ples će ponovno početi.

     – Ah, ne! – uzviknu gostioničar vrlo prestrašeno. – Rado ću vam sve vratiti, samo neka se taj prokleti đavolak vrati u vreću.

     A djetić reče:

     – Bit ću milosrdan, ali čuvaj se nove nevolje!

     Zatim viknu: „Batino, u vreću!“ i ona se umiri.

     Sljedećega jutra tokar se uputi svojemu ocu sa stolićem koji se prostire i zlatnim magarcem. Krojač se razveselio kad ga je ponovno vidio pa je i njega upitao što je naučio u stranome svijetu.

     – Dragi oče – odgovori sin – postao sam tokar.

     – To je zahtjevan posao – reče otac. – A što si donio s puta?

     – Dragocjenu stvar, dragi oče – odgovori sin – batinu u vreći.

     – Što?! – uzviknu otac. – Batinu! To ti je baš vrijedilo truda! Pa batinu možeš sa svakoga stabla odsjeći!

     – Ali ne takvu, dragi oče. Kad kažem: „Batino, iz vreće!“ ona iskoči i s onim tko mi ne želi dobra zapleše gadan ples. I ne prestaje sve dok taj ne padne na zemlju i ne počne moliti milost. Vidite, oče, s tom sam batinom ponovno pribavio stolić koji se prostire i zlatnoga magarca što ih je pokvareni gostioničar uzeo mojoj braći. A sada ih obojicu pozovite, a pozovite i svu rodbinu; najest će se, napiti i još će džepove napuniti zlatom.

     Stari se krojač nije usudio baš sasvim povjerovati u to, no ipak je pozvao rodbinu.  Tada tokar u sobi prostre plahtu, uvede zlatnoga magarca i reče svojemu bratu:

     – Evo, dragi brate, ti govori s njim!

     Mlinar je rekao: „Smećopećak!“ i u trenu su zlatnici počeli pljuštati po prostirci. Magarac nije prestao sve dok svi nisu imali toliko zlatnika da ih više nisu mogli nositi (vidim da bi se to i tebi svidjelo). Zatim je tokar donio stolić i rekao:

     – Dragi brate, govori s njim!

     Tek što je stolar rekao: „Stoliću, prostri se!“ stolić je već bio postavljen obilato prekriven krasnim posudama. Bio je to objed kakav krojač još nije vidio u svojoj kući pa su svi ostali dugo u noć, veseli i zadovoljni. Krojač spremi u ormar iglu i konac, metar i glačalo, te je u radosti i veselju živio sa svoja tri sina.

     A kamo je toišla koza zbog koje je krojač otjerao svoja tri sina? Odmah ću ti reći. Stidjela se što ima obrijanu glavu pa je otrčala do neke lisičje rupe i zavukla se u nju. Kad se lisac vratio kući, zasvjetlucao mu je iz mraka par velikih očiju, te se prepao i opet izjurio. Sreo ga je medvjed i, kako je lisac izgledao vrlo uzrujano, upita ga: 

     – Što ti je, brate lišče, zašto imaš takvo lice?

     – Ah – odvrati crveni – neka bijesna životinja sjedi u mojoj rupi i bulji u mene svojim vatrenim očima.

     – Sad ćemo je mi istjerati – reče medvjed, ode s liscem do rupe i pogleda unutra. No kad je vidio one užarene oči, i njega je spopao strah. Nije htio imati posla s bijesnom životinjom i povukao se. Srela ga je neka pčela i, vidjevši da se ne osjeća dobro u svojoj koži, reče:

     – Medvjede, imaš zbilja zlovoljno lice, što se dogodilo s tvojom veselošću?

     – Lako je tebi govoriti – odvrati medvjed. – U liščevoj kući sjedi bijesna životinja užarenih očiju i ne možemo ju istjerati.

     A pčela reče:

     – Ti me žališ, medvjede, jer sam jadno, slabo biće koje se ne miješa u vaše poslove, no ipak vjerujem da bih vam sad mogla pomoći.

     Ona odleti u liščevu rupu, sjedne kozi na glatku obrijanu glavu i ubode je tako jako da je koza poskočila, viknula: „Mee, mee!“ i kao luda izjurila van. I do dana današnjeg nitko ne zna kamo je odjurila.