Zaljubljen u tri šipka

Kraljević je jeo za stolom i režući puinu ranio je prst. Jedna kap krvi pade na puinu. On reče svojoj majci: - Majko, želio bih ženu bijelu kao mlijeko i crvenu kao krv.

- Ej, sinko moj, ona koja je bijela nije crvena, a koja je crvena nije bijela. Ali traži, možda ipak nađeš.

Sin pođe na put. Išao je, išao i susreo jednu ženu: - Mladiću, kamo ideš?

- Tebi neću reći jer si žena!

Išao je, išao dalje i susreo jednog starca. - Mladiću, kamo ideš?

- E, tebi ću reći, striče stari, jer sigurno znadeš više od mene. Tražim ženu bijelu kao mlijeko i crvenu kao krv.

A starčić: - Sinko moj, koja je bijela nije crvena, a koja je crvena nije bijela. Ali drži ova tri šipka; otvori ih i pogledaj što će iz njih izići, i to učini samo blizu fontane.

Mladić otvori jedan šipak a iz njega iskoči divna djevojka, bijela kao mlijeko i crvena kao krv, koja odmah viknu:

Zlatousti počuj me mladiću

Ne daš li mi piti, umrijet ću

Kraljević zahvati vode u dlanove i pruži ih djevojci, ali ne stiže na vrijeme. Ljepotica umre.

Otvori drugi šipak pa iskoči druga lijepa djevojka, govoreći:

Zlatousti počuj me mladiću

Ne daš li mi piti, umrijet ću

 Donese joj vode, ali je ona već bila mrtva.

Otvori treći šipak i iskoči još ljepša djevojka od prve dvije. Mladić joj hitne vodu u lice i ona ostane u životu.

Bila je gola kao od majke rođena i mladić je zaogrne svojim kaputom i reče joj: - Popni se na ovo stablo, a ja idem po haljine da te pokrijem i po kočiju da te odvedem u palaču.

Djevojka je ostala na stablu blizu fontane. Na tu je fontanu svakog dana dolazila po vodu Ružna Saracenka. Grabeći vodu vjedrom, ugleda u vodi lik djevojke sa stabla.

Zar mene ovakvu ljepoticu

Da s vjedrom šalju po vodicu?

I ne razmišljajući dalje baci vjedro na zemlju i razbije ga na komade. Vrati se kući, a gospodarica reče: - Ružna Saracenko! Kako se usuđuješ doći kući bez vode i bez suda! - Ona uzme drugi sud i vrati se na fontanu. Na fontani ponovo ugleda onu sliku u vodi. »Ah, baš sam lijepa«, reče.

Zar mene ovakvu ljepoticu

Da s vjedrom šalju po vodicu?

I ponovo baci vjedro na zemlju. Gospodarica je opet izgrdi, ona se vrati na fontanu, razbije još jedno vjedro, a djevojka na stablu koja sve to gledala nije više mogla da zadrži smijeh.

Ružna Saracenka podiže oči i ugleda je. - Ah, vi ste to? I pustili ste da razbijem tri vjedra? Ali, doista ste lijepa! Siđite dolje, želim vas očešljati.

Djevojka nije htjela da siđe sa stabla, ali je Ružna Saracenka bila uporna: - Dopustite mi da vas očešljam jer ćete biti još ljepši.

I tako je natjerala da siđe, rasplete joj kosu i u njoj ugleda veliku iglu. Uzme iglu i gurne joj je u uho. Kap krvi procuri iz djevojčina uha i ona umre. Ali čim je ta kaplja dodirnula zemlju, pretvorila se u golubicu, i golubica odleti.

Ružna Saracenka se na stablu šćućuri. Kraljević se vrati s kočijom i čim je ugleda reče: - Bila si bijela kao mlijeko i crvena kao krv; kako si postala tako crna?

A Ružna Saracenka:

Sinulo je sunce nemilice

Od njega mi potamnilo lice

A kraljević: — Ali kako si glas promijenila?

A ona:

Udario vjetar grublji

I glas mi je posto dublji

 A kraljević: — Ali, bila si tako lijepa, a sada si ružna;

 A ona:

Čim tanani lahor pirnu

Ljepota me odmah minu.

I tako je kraljević uze u kočiju i povede kući.

Otkako se Ružna Saracenka smjestila u Palaču kao vjerenica kraljeva sina, golubica je svako jutro slijetala na kuhinjski prozor i pitala kuhara:

- Jede, pije i spava, - govorio je kuhar.

A golubica:

Juha za me

Zlatno perce za te.

 Ona bi pojela juhicu, a kuhar je uzimao zlatno perce.

Poslije nekog vremena kuhar odluči da ode kraljeviću i da mu sve ispriča. Kraljević je pažljivo slušao a onda reče: - Kada se sutra vrati golubica, uhvati je i donesi mi je; želim je imati.

Ružna Saracenka koja je sve to krišom prisluškivala, pomisli da ta golubica ne sluti na dobro; i kad je sutradan doletjela na kuhinjski prozor, ona je probode kopljem i ubije.

Golubica ugine. Ali jedna kap krvi padne u vrt i na tom mjestu odmah nikne šipak.

Ovo je stablo imalo tu moć da bolesnik na umoru ozdravi čim pojede njegov plod. I uvijek je bilo ljudi koji su Ružnu Saracenku molili da im dade jedan šipak.

Na kraju je na stablu ostao samo jedan, najveći od svih plodova i Ružna Saracenka reče: - Ovaj ću zadržati za sebe. - Ali dođe neka starica i zapita je: - Hoćete li mi dati taj šipak? Moj muž umire.

- Ostao mi je samo jedan i želim ga čuvati kao ukras — reče Ružna Saracenka, ali se u razgovor upleo kraljević koji reče: - Jadnica, njen muž umire, morate joj ga dati.

I tako je starica odnijela šipak. Ali kad je ušla u kuću, muž je već bio mrtav. »Znači da ću šipak držati kao ukras«, reče.

Starica je svako jutro odlazila na misu. I dok je ona bila u crkvi iz šipka je izlazila djevojka. Palila je vatru, uređivala kuću, kuhala i pripremala stol; a onda se vraćala u šipak. Kad bi se starica vratila, našla bi sve spremno i nije shvaćala tko to radi.

Jedno jutro ode da se ispovijedi pa sve ispriča ispovjedniku. On joj reče: - Evo što morate učiniti. Sutra ujutro se pričinite da ste otišli na misu, ali sakrijte se u kući. Tako ćete vidjeti tko to uredi i skuha.

Starica je sutradan tobože zatvorila kućna vrata, ali se međutim skrila iza vratiju. Djevojka iziđe iz šipka i poče da uređuje kuću i kuha. Starica uđe prije nego što je djevojka uspjela da se vrati u šipak.

- Odakle si? - zapita je starica. A ona: - Budi blagoslovljena bakice, nemoj me ubiti, nemoj me ubiti!

- Neću te ubiti ali želim znati odakle dolaziš.

- Stanujem u šipku... - i ispriča joj cijelu priču.

Starica je obuče kao seljanku, kao što je i ona bila odjevena (jer je djevojka bila gola kao od majke rođena) i u nedjelju je povede na misu. I kraljević je bio na misi i vidio je. »O, Kriste! Ova izgleda kao djevojka koju sam našao na fontani!« Zatim kraljev sin poče da vreba staricu na ulici.

- Reci mi odakle je došla ta djevojka?

- Nemoj me ubiti! - plačući je molila starica.

- Iz šipka koji ste mi vi dali. –

- I ona u šipku! - uzviknu kraljević i zapita djevojku:

- Kako ste se našli u šipku? - A ona mu sve ispriča.

On se vrati u palaču skupa s djevojkom i natjera je da sve opet ispriča pred Ružnom Saracenkom. – Jesi li čula? – reče kraljev sin Ružnoj Saracenki kad je djevojka svršila svoju priču.

- Neću te ja osuditi na smrt. Sudi sama sebe.

Vidjevši da više nema izlaza Ružna Saracenka reče: - Naredi da mi naprave košulju od pakline i da me zapale na trgu.

Tako se i zbilo. A kraljević se oženio s djevojkom.