Iako se na prvi pogled čini da se radi o jednostavnom žanru te da svatko zna što je bajka, ništa nije teže nego definirati bajku u nekoliko riječi – tim više što se bajkom danas naziva bilo koji nerealističan tekst, naročito ako je namijenjen djeci. O dodirima ovostranog i onostranog govore mnogi pripovjedni žanrovi, od predaja do fantastičnih priča. Međutim, ono što bajku razlikuje od ostalih žanrova slične tematike jest narav susreta ovostranog i onostranog (odnosno realnog i čudesnog) koji ni kod likova, ni kod čitatelja i čitateljica ne izaziva čuđenje. Bajka tako prikazuje čudesno koje nikoga ne čudi.           

Čudesno koje nikoga ne čudi

Za razliku od, primjerice, predaja, u kojima čudesna bića ili pojave redovito izazivaju strah, čuđenje ili barem znatiželju, u bajkama se susret s patuljkom, vješticom ili životinjom koja govori doživljava kao nešto posve uobičajeno. 

Teme i motivi u bajkama

Suvremena američka teoretičarka Ruth Bottigheimer bajke opisuje kao priče o društvenom i materijalnom usponu koji je moguć jedino posredstvom čudesnih bića ili predmeta. S druge strane, brojni teoretičari osporavaju važnost, pa čak i postojanje, bajkovitih motiva. Svaki motiv, tvrdi Švicarac Max Lüthi, može postati bajkovit.

Struktura bajke

O osobitoj strukturi kao razlikovnom obilježju bajke govori ruski teoretičar Vladimir Propp u svojoj Morfologiji bajke (1928.). Za Proppa, bajka je priča nastala pravilnim nizanjem točno određenih stalnih i nepromjenjivih elemenata radnje koje on naziva funkcijama. Broj je funkcija ograničen (Propp ih je izdvojio 31), a njihov redoslijed stalan.

Namjena bajke

Suvremena finska folkloristica Satu Apo bajku definira kao žanr fokusiran na onostrano i namijenjen zabavi. Neke teorije navode da je svrha bajke čitatelju ili čitateljici ponuditi uprizorenje njegovih ili njezinih vlastitih želja te privremeni bijeg od (turobne) stvarnosti. Ovu utopijsku funkciju bajke ističu, primjerice, njemački filozof Ernst Bloch, suvremeni američki teoretičar Jack Zipes, kao i J. R. R. Tolkien, autor popularne trilogije Gospodar prstenova (1954. – 1955.).

Jezik i stil

O bajci se uglavnom govori kao o žanru koji je orijentiran isključivo na radnju. Prostor i vrijeme u bajkama u pravilu su neodređeni, a nedostaje i psihološka karakterizacija likova. Jedna od temeljnih značajka bajki jest i formulnost. Bajke su sazdane na ponavljanjima i varijacijama motiva i epizoda, a često započinju i završavaju jezičnim formulama čija je osnovna funkcija uvesti čitatelje i čitateljice u svijet priče i na koncu ih ponovno vratiti u stvarnost.  

Stalni epiteti

U opisne svrhe najčešće se koriste stalni epiteti: šuma je redovito velika ili mračna, junak je odvažan, a carevna ako nije prekrasna, u najmanju je ruku lijepa!

Osjećaji u bajkama

Iako bajka ponekad spominje osjećaje, oni se ne proživljavaju, nego se  izražavaju postupcima likova. Junak ili junakinja u nevolji tako će redovito sjesti i zaplakati – suze u tom kontekstu svjedoče o težini i bezizglednosti situacije. Također, ljubav na prvi pogled, koju često vezujemo uz bajku, prije je pokretač radnje nego konkretan osjećaj. U tom smislu, bajka i ne poznaje prave osjećaje.

Jezične formule

Od uvodnih jezičnih formula najučestalije su: Nekoć davno, Bio/bila jednom i U davna vremena…

Živjeli su sretno do kraja života i Ako nisu umrli, žive i danas, prepoznatljive su završne formule.

Razne rime, šaljive opaske i dosjetke, poslovice i pjesmice također su dio repertoara završnih formula… To je bila priča, a može bit' da je bila i istina. A tko bi sve to mogao izmisliti?