Sustavno znanstveno istraživanje bajki započinje u 19. stoljeću s tzv. mitološkim pristupom.

Od tada, sve do danas, razne su škole, pravci i znanstvene discipline ponudile vlastite definicije i tumačenja žanra bajke. Tijekom povijesti tragalo se za korijenima i inačicama pojedinih bajki (historijsko-geografska metoda), analizirali su se ženski likovi u bajkama (feministička kritika), likovi i motivi u bajkama tumačili su se kao izraz čovjekovih nesvjesnih težnji i nagona (psihoanalitička kritika), varijante pojedinih bajki analizirale su se u potrazi za tragovima konkretnih povijesnih, kulturnih i geografskih sredina (socio-historijski pristupi) itd.

Istraživanje i zapisivanje bajki u Hrvatskoj

Premda se najstariji tekstovi bajki na hrvatskome jeziku vezuju uz tradiciju srednjovjekovlja, značajnije zapisivanje i istraživanje usmenih pripovjedačkih tradicija započinje u prvoj polovici 19. stoljeća s Upitnikom Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1851.).

Prvu hrvatsku zbirku lokalnim jezikom i stilom zapisanih priča, među kojima i bajki, objavio je Matija Valjavec 1858. godine u Varaždinu.

U drugoj polovici 20. stoljeća središtem istraživanja usmene književnosti postaje zagrebački Institut za etnologiju i folkloristiku, koji posebnu pažnju poklanja teorijskim, arhivskim i terenskim istraživanjima te obradi, pohrani i zaštiti građe prikupljene znanstveno-istraživačkim radom.

Kada je riječ o istraživanju bajki u Hrvatskoj, a i o hrvatskoj folkloristici općenito, najistaknutije mjesto zacijelo pripada Maji Bošković-Stulli, međunarodno priznatoj folkloristici, autorici desetak  knjiga i urednici velikoga broja zbirki priča.