Prvo je izdanje Priča iz davnine objavljeno 1916. godine u izdanju Matice hrvatske. U tom je prvom izdanju bilo šest bajki (Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica i Sunce djever i Neva Nevičica). Ilustrirao ga je Petar Orlić, a njegove su ilustracije, za razliku od teksta, dobile nepovoljne kritike. Ilustracije se nisu sviđale ni autorici te je u trećem izdanju, objavljenom 1926. godine, ilustriranje povjereno Vladimiru Kirinu, čije se ilustracije smatraju puno uspješnijima. U trećem izdanju zbirci su dodane još dvije bajke (Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor). Zbirka tako ukupno sadrži osam bajki.

Priče iz davnine u cjelini su ili u dijelovima prevedene na cijeli niz jezika, počevši s engleskim (već 1924. godine) pa sve do esperanta i kineskoga.

Zbirka je nastala iz nekoliko poticaja: prvi je od njih Ivanino proučavanje i zanimanje za slavensku mitologiju i folklor. U vrijeme nastanka prve bajke, Šume Striborove, Ivana je čitala ruskoga znanstvenika A. Afanas'eva i njegovo djelo Poetsko gledanje Slavena na prirodu. U pismu što ga je pisala sinu Ivanu opisuje kako je pod utjecajem te lektire (ali, kako će se pokazati, i nekih drugih tekstova, osobito leksikona Tkányjeva) u mašti literalizirala neobičan prizor iskrica koje su izletjele iz kamina u dnevnoj sobi Brlićevih u Brodu i od njih stvorila Domaće, male kućne duhove koji će pokušati pomoći nesretnoj baki u bajci Šuma Striborova. Osim Domaćih i Malika Tintilinića, koji je jedan od njih, u bajkama se u pričanje upliću i drugi likovi koji su barem djelomice nastali po uzoru na rusku, srpsku i hrvatsku mitologiju ili usmenu predaju. Drugi je poticaj kršćanska filozofija, što je osobito vidljivo u bajkama Kako je Potjeh tražio istinu, Šuma Striborova i Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, u kojima se kršćanstvo iščitava i u funkciji zaštite (u bajci Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica) i kao način procjenjivanja svijeta (u bajci Šuma Striborova kršćanski se simbol raspela pojavljuje u času kada sin tjera svoju majku iz kuće) i kao bajkovna struktura koja omogućuje iščitavanje sretnoga kraja (primjerice, u bajci Kako je Potjeh tražio istinu koja završava Potjehovim životom u Svarožićevim dvorima, alegoriji kršćanskoga raja). Kao treći poticaj mogli bismo navesti i pričanje, odnosno osobito Ivanino nagnuće prema pripovijedanju i priči.

U bajkama iz Priča iz davnine pripovijeda se o nekoliko tema. Važna je tema majčinstva, koje se kao tema ili motiv pojavljuje u šest bajki iz zbirke, no zanimljivo je da se predodžbe o majčinstvu ne podudaraju. Dominantna je predodžba o požrtvovnoj majci koja će žrtvovati svoju sreću zbog svoga djeteta (Šuma Striborova), odnosno predodžba o majčinstvu kao svetom i uzvišenom (U Šumi Striborovoj majka se ne želi pomoliti Bogu kada joj snaha ugrožava život šaljući je u opasne pohode jer taji od Boga da joj je sin grešan. No onoga časa kada joj snaha brani da zakrpa sinu košulju, odnosno kada joj ne daje da obavi majčinsku dužnost, majka se posve slomi i zavapi Bogu. Također, na kraju bajke majka odbija povratak u mladost jer bi na taj način ostala bez sina.) Na tu se predodžbu nadovezuje i majčinska zaštita, koja funkcionira čak i nakon majčine smrti (u bajci Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica mali Jaglenac uspijeva sam proći strašnom i opasnom Kitež-planinom pridržavajući se majčinih savjeta; u bajci Ribar Palunko i njegova žena umrla se majka na svome grobu pojavljuje u liku košute i savjetuje svojoj kćeri kako da se izvuče iz nevolje), no koja je ponegdje i štetna (kao u bajci Lutonjica Toporko i devet župančića u kojoj se u jednoj rečenici spominje plemenita gospođa Jelena, koja ne može dopustiti da njezini novonastali sinovi spavaju nezaštićeni na tratini, te, čuvajući ih od noćne rose šatorima, zapravo prouzroči njihovu ćelavost jer ih u njihovoj prvoj noći nije okupala rosa). Modifikacija teme majčinstva jest i lik zle maćehe (u bajci Jagor) koja želi nauditi svome posinku, ili pak zle majke (u bajci Sunce djever i Neva Nevičica gdje i mlinarica i mlinar mrze i nenavide svoju kćer Nevu).

Sljedeći je vrlo važan motiv Ivanino shvaćanje djeteta koje u bajkama postaje simbolom života – bilo kao motiv roditeljske čežnje za potomstvom (u bajci Lutonjica Toporko i devet župančića), bilo kao motiv djetetove povezanosti s precima i tradicijom (Jagor, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica), bilo povezan s motivom nevinosti koja nadvladava sve zlo (Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica) ili kao motiv djetetova „poboljšavanja” društvene zajednice (U bajci Regoč, primjerice, djeca koja prežive potop vode Zlovode simbolički „popravljaju” pogrešne i loše poteze odraslih gradeći jedno selo i jednu crkvu kako bi izbjegli buduća neprijateljstva. Djeca su ona koja će, simbolički, „popraviti” društvo.).

Vrlo je važna tema prirode i s njome povezano Ivanino oblikovanje fantastičnih likova čije je podrijetlo u mitologiji i folkloru, a koji su odgovorni za mijene u prirodi – poput Svarožića, sjajnog momčeta koji izvodi sunce, babe Poludnice koja je odgovorna za nesvjesticu za vrijeme podnevne žege, Mokoši koja tetoši nejako Sunce o koledama, djeda Neumijke koji brine za šumu i planinu ili pak vila Zatočnica koje mogu dići oblake i izazvati oluju (baš kao i orijaška ptica, pčela i zmija u bajci Ribar Palunko i njegova žena).

Prostor bajki iz Priča iz davnine vrlo je zanimljiv. Oblikovan je prema uzoru na vizualnost secesije (s dominantnim bojama zlatnom, srebrnom i modrom, i uz stilizirane oblike koji oponašaju secesijsku ornamentalnost), kao i u oslanjanju na neoromantične predodžbe o divljoj prirodi (prostori divlje, neobuzdane snage prirode, kao primjerice vode Zlovode u bajci Regoč ili divlje šume u bajci Lutonjica Toporko i devet župančića, morski i primorski škrt i opori pejzaž u bajci Ribar Palunko i njegova žena, gotovo romantični šumski i planinski pejzaž u bajci Kako je Potjeh tražio istinu). Ujedno, prostornost bajki ponegdje stilizira i postojeće lokalitete, pa je tako, primjerice, Kitež-planina u kojoj Jaglenac i Rutvica doživljavaju niz pustolovina zapravo nastala prema planini Klek. Prostor je u svim bajkama važan fabularni zamašnjak.

Svakako je važno spomenuti i obrazac koji se koristi u nekoliko bajki u Pričama iz davnine: susret ili sukob malenoga i velikoga, u kojem će uvijek prevagu odnijeti malo. Malo je kod Ivane Brlić-Mažuranić uvijek „jače” od velikoga, tako će i maleni Jagor pobijediti ogromno zlo koje su mu namijenile zla maćeha i baba Poludnica, mala vojska Oleha bana pobijedit će uz Sunčevu pomoć ogromnu vojsku ohole carevne, maleni, gotovo sićušan Jaglenac i nesvjestan će svladati golemo zlo koje mu snuju vile Zatočnice, malešna Kosjenka bit će pametnija od ogromnoga Regoča, baš kao što će i mala djeca u bajci Regoč nadživjeti veliku glupost i veliko zlo odraslih.

Priče iz davnine smatraju se najboljom zbirkom bajki u hrvatskoj književnosti, kako dječjoj, tako i onoj za odrasle.

Dubravka Zima (2013.)