Već je mlada Ivana Mažuranić osjećala snažnu želju za književnim stvaranjem, o čemu svjedoči sama u Autobiografiji koju je napisala 1916. godine, na molbu JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) koja je, pripremajući Hrvatski biografski rječnik, mnogim istaknutim javnim ličnostima poslala upitnike s pitanjima o životu i radu. Mladenački dnevnik Ivane Mažuranić koji je pisala od četrnaeste do osamnaeste godine također svjedoči o njezinom ranom književnom pozivu: već u dnevnik upisuje niz književnih tekstova, pripovijedaka, odlomaka priča i pjesama. Zanimljivo, u mladenački dnevnik ne upisuje ni jednu bajku. To je mladenačko književno stvaranje obilježeno Ivaninim uvjerenjem da djevojka odnosno žena ne treba i ne smije razmišljati ni o kakvom drugom poslu osim onih poslova za koje je bila podučavana da su „ženski” – što se odnosilo na domaćinske, kućne, bračne i majčinske dužnosti. Stoga ona piše u dnevnik svoje književne pokušaje potajice i s osjećajem krivnje. Toga se osjećaja krivnje nakratko rješava, kako svjedoči u Autobiografiji, kada 1890. godine umire njezin djed Ivan Mažuranić, te se ona usuđuje noću podmetnuti na njegov radni stol papir sa svojom pjesmom. Imala je tada petnaest godina. Na njezinu veliku žalost, pjesma, za koju se bila nadala da će biti objavljena kada bude pronađena u djedovoj ostavštini, ipak nije nikada objavljena i tako je propala njezina nada da će nekako, pa makar i na prijevaru, uspjeti objaviti svoj književni rad. No njezini se nazori o književnosti i ženskim dužnostima mijenjaju nakon što sama postane majkom – u vrlo mladoj životnoj dobi (prvo je dijete rodila s devetnaest godina) – svojoj djeci počinje pričati priče.

Dubravka Zima (2013.)