Ivana Mažuranić rodila se 18. travnja 1874. godine u Ogulinu. Njezina je majka bila Henrietta, rođena Bernath, iz varaždinskoga kraja, a otac Vladimir Mažuranić, sin prvoga bana pučanina Ivana Mažuranića. U Ogulinu je u vrijeme Ivanina rođenja radio kao državni odvjetnik. U Ivaninoj je obitelji bilo četvero djece, od kojih je ona bila najstarija. Imala je braću Božidara (Darka) i Želimira (Željka) te sestru Aleksandru (Alku).
Djetinjstvo je provela u obiteljskim selidbama iz Ogulina u Karlovac (1875.), potom u Jastrebarsko (1878.), ponovno u Karlovac (1879.) i naposljetku u Zagreb (1882.). Ondje njezin otac dobiva namještenje u vladinom Odjelu za unutrašnje poslove. Jedino je stalno mjesto, kojemu se obitelj Mažuranić redovito vraćala, bio ljetnikovac u Hališću, u Varaždinskome gorju, koji je naslijedila njezina majka. Ivana u Autobiografiji spominje da je u djetinjstvu dvaput posjetila rodni Ogulin – prvi put 1880. godine, kada je na nju, tada šestogodišnjakinju, dojmljiv utisak ostavila planina Klek, te potom 1886., kada je, inspirirana Ogulinom i Klekom, kao dvanaestogodišnjakinja napisala svoju prvu pjesmu koju je nazvala Zvijezdi moje domovine.
Godine 1882. obitelj Mažuranić seli u Zagreb i nastanjuje se u kući u Markovoj ulici broj 4 (danas Mletačkoj ulici), u vlasništvu Henriettine tetke. Ivana je obrazovana djelomice kod kuće, a dva je razreda završila u djevojačkoj školi, s odličnim uspjehom. Učila je njemački, ruski i engleski jezik, a svakodnevno je, kako bilježi u Autobiografiji, pribivala stolu svoga djeda Ivana Mažuranića u njegovoj kući u Jurjevskoj ulici br. 5 u Zagrebu. U to je vrijeme postala svjesna veze koju je osjećala s djedom, svoga divljenja prema djedu i velikoga utjecaja što ga je djed na nju ostavljao.
O razdoblju Ivaninoga djetinjstva ne postoji puno pisanih tragova, no dragocjen izvor podataka o razdoblju adolescencije njezin je djevojački dnevnik koji započinje pisati s četrnaest godina. Važan je događaj u njezinome životu u tom razdoblju smrt djeda Ivana Mažuranića 1890. godine.
Ivana Mažuranić zaručila se s dr. Vatroslavom Brlićem 15. kolovoza 1891. godine, a udala se za njega osam mjeseci poslije, 18. travnja 1892. godine u Zagrebu, na svoj osamnaesti rođendan. Većina pojedinosti o Ivaninom životu u razdoblju nakon vjenčanja poznata je iz njezinih privatnih pisama koje na početku bračnoga života gotovo svakodnevno piše majci u Zagreb, kao i iz dnevničkih zapisa i privatnih pisama upućivanih tijekom cijeloga života primateljicama i primateljima u obitelji i izvan nje.
Ivana je prvo dijete rodila 30. siječnja 1893. godine. Njezino je najstarije dijete kći Nada. Drugo dijete, sina Ivana, rodila je 1894., a već sljedeće godine rodila je sina Vladimira, koji umire ne navršivši ni godinu dana. O tuzi i boli zbog smrti sina Vladimira svjedoči u dnevničkim zapisima i nekim osobnim pismima. Drugu kćer, Zoru, rodila je 1897. godine, a treću kćer Zdenku 1899. Ponovno je rodila i vrlo brzo po rođenju izgubila sina (Nikolu) 1902. godine. Te je godine u vlastitoj nakladi objavila prvu knjigu, Valjani i nevaljani. O razlozima i promišljanjima koji su je poticali na pisanje ili od njega odvraćali piše u Autobiografiji 1916. godine, u kojoj napominje da ju je njezin odgoj, u kojem su je, kao žensko dijete, usmjeravali na obiteljske, domaćinske, bračne i majčinske dužnosti, priječio u njezinoj ambiciji da bude spisateljica te je stoga djetinjstvo, a pogotovo mladost, provela u nastojanju da zatomi tu svoju želju, istovremeno joj nalazeći oduška samo u već spomenutom privatnom djevojačkom dnevniku. No s rođenjem djece i njihovim odrastanjem, Ivana dobiva novi poticaj za pisanje, započevši pisati za svoju djecu. Svoju prvu knjigu objavljuje u vlastitoj nakladi, namijenivši je krugu obitelji, znanaca i prijatelja.
U razdoblju od 1902. do 1916. godine, kada je objavljeno prvo izdanje Priča iz davnine, u koje je uvršteno šest priča (Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Sunce djever i Neva Nevičica), Ivana živi intenzivnim društvenim i obiteljskim životom u Brodu, povremeno putujući. U tome je razdoblju napisala pet knjiga (Valjani i nevaljani, Škola i praznici, Slike, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Priče iz davnine), djeca su joj poodrasla, sin Ivan čak je u vrijeme Prvoga svjetskoga rata unovačen, a Ivana je afirmirana i zrela književnica. Godine 1917. rađa kćer Nedjeljku, koja je po godinama bliskija Ivaninim unučićima, od kojih prvo, unučica Vesna, stiže 1918. godine (kći najstarije Ivanine kćeri Nade). Godinu dana nakon toga, 1919., umire Ivanina majka Henrietta.
Ivanin suprug Vatroslav umire 1923. godine. Iste te godine Ivana objavljuje Knjigu omladini. U dvadesetim godinama 20. stoljeća Ivana i dalje piše te se, uz pomoć brata Želimira, angažira oko prevođenja svojih tekstova na strane jezike. Već 1924. godine zbirka Priče iz davnine prevedena je na engleski jezik (Croatian Tales of Long Ago) i objavljena u Londonu, u nakladi Allen et Unwin. Isti će nakladnik, desetak godina kasnije, objaviti Tolkienova Hobita. Priče je na engleski prevela Fanny Copeland, lektorica engleskoga jezika na Sveučilištu u Ljubljani. Važno je spomenuti i da je u tom razdoblju Ivana napisala još dvije priče koje su uvrštene u treće izdanje Priča iz davnine 1926. (Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor).
U tome se razdoblju njezine knjige (Priče iz davnine i Čudnovate zgode šegrta Hlapića) prevode na niz jezika te dobivaju mahom odlične kritike u novim kulturama u koje prevođenjima ulaze. Potaknuta nekima od tih kritičarskih odjeka, Ivana u privatnome (poslije višestruko objavljivanome) pismu sinu Ivanu objašnjava odakle joj inspiracija za priče. Za prevođenje i brigu oko prevođenja najzaslužniji je Ivanin brat Željko, koji se do kraja Ivanina života brinuo i pomagao joj oko poslova kad god bi joj pomoć ustrebala.
Ivanin otac Vladimir umro je 1928. godine.
Početkom tridesetih godina Ivana doživljava veliko javno priznanje svojega književnog rada: već je 1929. godine primljena u PEN, a 1931. godine Gavro Manojlović, tadašnji predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (skrać. JAZU) predlaže ju kao kandidatkinju za Nobelovu nagradu za književnost. Nagradu nije dobila. Ipak, u tome je razdoblju još uvijek književno i društveno aktivna te, osim povremenih putovanja, što privatnih, što poluprivatnih, što službenih, tijekom tridesetih godina piše adolescentski roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata, objavljen 1937. godine, a te je iste godine primljena u JAZU kao prva žena kojoj je dopušteno ući u to muško društvo. Nije primljena, naravno, u redovito članstvo, nego kao dopisna članica. U međuvremenu je Gavro Manojlović ponovno predlaže kao kandidatkinju za Nobelovu nagradu za književnost 1935., a potom je još dva puta kandira za istu nagradu, (zajedno s Albertom Bazalom, tadašnjim predsjednikom JAZU), 1937, i 1938. godine. Nagradu ipak nijednom nije dobila, a odluku o nagradi 1938. godine nije dočekala.
Razdoblje tridesetih godina ujedno je i razdoblje povremenih depresija i fizičkoga slabljenja, liječenja i selidbi, pokušaja da se nakon muževe i očeve smrti, s neredovitim prihodima, uredi život s još maloljetnom kćeri Nedjeljkom. U jesen 1938. Ivana dolazi u sanatorij na Srebrnjak gdje umire 21. rujna, počinivši samoubojstvo.
(Dubravka Zima, 2013.)
